Bemiks i to onaj Rogov, ali ne taj, jer je bio težak, može neki s lakšim točkovima, komodore 64, amiga za bogate, zekspetrum za siromašnije, spitfajerku koju okreneš na stranu koju hoćeš, big starke- tko to nije želio od kinaca 90 ih? Bio sam komodore 64 klasa.

Imali Mike i Odigos patike, za one zvane po pravilnom engleskom spelingu, jerbo nije bilo para. Južno od papirnato plišane rode klinci s Slavonije 1 su haklali nogomet i košarku.

Ove novije i poznam: Vovk, Subotić , Herceg, Petanović, Stepić Jurišić, Kljajić… puno je tu generacija odraslo. Koš je bio svetinja, kao i mali nogomet.

Po bebe ćelavice se išlo u Italiju, rošule su bile hit, one s 4 točka, a Matelove Barbike san (Danijela hvala).

Nas „ košarkaše“ gledale su na svojim originalnim biciklima, ako bi bila planinka, to je već bilo vau.

Svaki dan se čekao red za hakl, a danas? Od 2011 sam tri puta tjedno prolazio pored i samo sam jednom vidio kako se hakla, naravno stara ekipa. Sad skoro već i tradicionalno prave čabe jednom godišnje. Mene je odlično išao sport bio sam zadnja rezerva zadnje rezerve.

Sad sam tata dva ponosa, dvije preslatke kćeri. Zanimalo me čime se klinci sada bave, pa sam pitao stariju pošto je dere pubertet.

Da li su vas u školi najpopularniji dobri sportaši (škola Nada Božić, lokacija jugoistočno od rode)

Ne tata, kak ne znaš oni s 400 lajkova su popularni, mislim na prijateljice.

400 sviđanja??

Ne tata na fejsu!

Pa kako se možeš sviđati 400 ljudi na fejsu?

Ti ne kužiš ništa! Profilna slika tata se sviđa 400 prijatelja.

Sad bi opsovao 400 prijatelja?? Pa odakle vam toliko prijatelja?

Pa svi maju toliko.

Gdje vi izlazite ?

U CC.

Da li je to buba?

Centar Colosseum (zapadno od rode)

Šta tamo radite?

Spojimo se na wi fi i pričamo i slušamo pjesme.

Pričaju putem mobitela, a jedni pored drugih

Tata ja ti imam par bff…., još da ispitujem i šta je to ( pih glava me boli)

De mi pasword lajknem te ja. Uzmi loptu i idi se igraj van s prijateljicama.

Tata lopte nisu in i one su za dećke.

Samo da lajkam jedan status.

Ostadoh bez teksta za daljnu konverzaciju.
Sretna Vam svima 2016 i vratite nas u vremena kad smo bili bliži jedni drugima..

Tisućučetiristo (1 400) kn Brod plin za studeni, voda 200 kn, 150 kn pričuva, 250 kn struja za studeni…, još računi za prosinac nisu došli. Ugradili smo kalorimetre i razdjelnike topline što je još plus oko 400 kn/mj x12 mjeseci. Prosječna mirovina u RH je 2 239 kn, a prosječne režije oko 3 000 kn. Dobro došli na Slavoniju I.

Moj ulaz 3/1 (kod papirnato plišane rode) od 13 stanova 3 je ostalo vjerno Brod plinu, pa su samo tri stana ugradila razdjelnike topline. Godine 2016-e napokon smo izrezali radijatore i vratili se na ishodište peći i drva. Jebo te led kao u onoj pjesmi od Luke Štulića i Ivana Šarića, mogu jedino zaključiti. Odakle da to ljudi plate. Da li bi naš doprinos demografskoj obnovi bio da se svi smrznemo? Tko ima potpisan ugovor s Brod-plinom kao koncesionarom? Mislim skoro nitko. Pojedinci nisu važni, ali grupa pojedinaca može biti itekako važna.Grupa: https://www.facebook.com/RECI-STOP-Brod-Plinu-397941597006849/?fref=ts sakupila je 2500 lajkova, većinom ogorčenih.

Na koliko je stanova Brod plin stavio zabilježbu na Slavoniji I? Da li se trebamo svi dislocirati na željeznički kolodvor? Organizirati lutriju za dvije preostale klupe za spavanje?

Siromaštvo je najgora forma nasilja. Emotivno i psihičko nasilje nad ljudima koji su pošteno stekli svoju imovinu i mirovine, kao što i zarađaju plaće. Emotivno, jer zbog dugova ljudi ulaze u krug u kojem više ne mogu plaćati račune. Psihičko je isto, jer se iz mjeseca u mjesec ponavlja isti strah od visine računa i jer vlastitoj djeci  i unucima ne mogu priuštiti puno toga. Koliki će biti račun za grijanje i vodu?

Naravno da grijanje ne može biti besplatno , ali ne mora ljude istresti „iz gaća“ da plate račun.

Sramota je da su ljudi u Republici Hrvatskoj za koju su toliki dali živote u 2016. g. prisiljeni rezati radijatore. Jedini razlog je egzistencija. Kada nestane drva, solucija koja ostaje – ložiti parkete.

Ujutro ljudi cijepaju i vuku drva do četvrtog kata. Urbanocid se mora zaustaviti, ljudi odlaze iz ovog naselja u kojem je i pješačka zona prometna, još samo treba staviti isprekidanu liniju na pola staze. Stanovi od 100 akm 2 prodaju se za 50 ak tisuća eura. Naravno oni koji nisu pod zabilježbama. Ovim tempom će sad ću kao baba Vanga na ulazu u Slavoniju I do 2030 pisati :“ forbidden zone, where they used to live people who have gone“. Napokon će nam početi dolazit turisti, kao što danas odlaze u Prypjat u Černobilu.

Kad je zima, minus 10 i plus 30 računi su tu. Koliko je stanova na Slavoniji I pod ovrhom od Brod-plina i koliko je izrezalo radijatore? Nemam pojma, ali mogu samo zaključiti- jebo te led!!

Dnevnik bolesnika: Kako je sve počelo

Dnevnik bolesnika: U bolnici u Slavonskom Brodu

Dnevnik bolesnika: U Zagrebu

Dnevnik bolesnika: Reanimacija

Dnevnik bolesnika: Ponovo dizanje i Krapinske Toplice

Dnevnik bolesnika: Kuća

Dnevnik bolesnika: More, kuća, poso, birtija

Dnevnik bolesnika: Tužba i novi početak

Dnevnik bolesnika: Vanja gutaj! Humanitarni koncert

Dnevnik bolesnika: Vanja u ilegali. Liječnička greška ili splet okolnosti

Dnevnik bolesnika: Fizikalna na fizikalnoj. Hoću li konačno nešto pojesti?

KUPANJE U MORU

Preskočit ću priču o agavi i teqili, koju svake godine ponavljam. Te 2012. odlučili smo zvati prijatelja Matu sa obitelji, poznatog po pozdravu ˝Đes ba˝. Supruga je povela svoju mamu, moju punicu ili što već. Sjeo sam na terasu. Ugledao sam Antu kako sa kapom sa zvijezdom petokrakom i rukom u gipsu ide prema meni.

– Zdravo Kubanac, čekam te već dvije godine, gdje si?

– Nije Kubanac, nego Vijetnamac. Mater i sestra su bile tamo, pa mi je sestra kupila kapu.

Jebiga Coca Cole nisam imao da ga zadržim. To mu je slaba točka, ako želim da ostane i da čujem priču o Vijetnamu.

– Čuo sam sve o tebi mater i sestra su mi sve rekli. Iden ča doći ću sutra.

Ako tko zna pričati priču, on zna. Doslovno kad priča budeš na: Malti, u Americi, Italiji, svake godine s njim je bilo neko novo putovanje. Kad bi rekao što ima otišao bi. Sa njim i njegovom sestrom sam se od prvog dana slagao. Postali smo prijatelji. Tuđom greškom kao i ja, Ante je pri porodu ostao je osoba sa invaliditetom. Kad bi popričao sa „zdravim“ ljudima shvatio bi koliko je on zdrav i neiskvaren u odnos u na zdrave, naravno pod navodnicima. Zdravi su robovi sami sebe i svojih navika, koje su većinom materijalne ili snobovske naravi. On i sestra nisu takvi, oni su mi samo prijatelji, koji su u današnje vrijeme endemska vrsta. Stepenice i odlazak na kupanje su mi bili izazov.

– Kako si?

– Ide.

– Gdje ideš ?

– Na kupanje.

Uf bilo je naporno, nakon dvije godine sam sišao na plažu i okupao se. Napokon sam se osjećao kao čovjek, jer mi je taj silazak dolje jako puno značio. Okupao sam se doslovno nakon dvije godine. Bez straha da mi stomak ne popije more. Bilo je uz pratnju, ali sišao sam. Čak sam se i popeo natrag i malo od sunca pocrvenio. Najbolji lijek za serboreu je sunce i more. Stara poslovica kaže ˝Svako zlo za neko dobro˝, kod mene se ta poslovica okrenula u ˝Svako dobro za neko zlo˝.

U subotu sam ujutro vidio da sam jako otekao. Moram kod zubara, da mi se upala smiri.Gdje u Trogiru ima zubar u pola turističke sezone?

– Idemo na hitnu.
Natečen popeo sam se uz brdo koje je stvarno koso „do bola“. Sama hitna u Trogiru više liči na veterinarsku.

– Najbliži zubar Vam je u Splitu.

A Gospe ti pomislio sam, ionako je tamo u svakoj drugoj Gospa.

– Prepisat ćemo kutiju klavocina, da se upala i otok smiri.

Ma idemo kući, baš još da po Splitu tražimo zubara, pa da još završimo u Dubrovniku. Mato je sutra trebao doletjeti avionom, pa smo u Kaštele trebali ići po njega. Na povratku smo kupili i Coca Colu, da mogu Antu podmititi da mi sve ispriča o Vijetnamu. Ujutro smo otišli po Matu i njegovu obitelj sa dva auta, jer ima troje djece. Skužio sam ga.

– Đes ba? Što ima, jer ima plavuša?

Njegov Dalmatinski i prilagodba jezicima su fascinantni. Đes ba je sve jedno internacionalni pozdrav. Moram priznati da Dalmatinke nisu baš plave. Valjda je mislio na Čehinje. Taman što smo se smjestili evo Ante

– .Da li može Cola?

– Sjesti ću i popiti Cedevitu ako imate. Cedevitu??? Srećom smo imali.

– Otac ti je nešto posla.

Donio je povrća iz vrta koji oni imaju kod svoje kuće. Saznao sam da Vijetnam nije baš tako siromašna komunistička država, iako su porazili Amere. Sve u svemu mravinjak od ljudi.

– Da li jedu kukce?

– To moraš pitati mater i sestru.

Hana i Tea su uživale, jer su Matina djeca njihove dobi. Mato se samnom držao hlada. Njemu je jedina opasnost na moru, da ne pocrni. Nažalost bio je totalni deficit plavuša na plaži. Mogao sam se upisati u planinare čim sam se popeo strminom zvana prilazna cesta i još sišao niz stepenice, bez rukohvata. Tih dana Mato je sa obitelji otišao kući u Slavonski Brod avionom preko Bosne. Ante mi je donio knjigu Splitski olimpijci, nekakav projekt. Rekao je:

– Iden u Split kod dide i babe.

Otišao je nismo se stigli ni pozdraviti, da mu kažem: Vidimo se nagodinu. Par dana prije odlaska kući sam pao niz stepenice, bilo je pitanje dana, a ja tri tjedna nisam pao ni jednom. Pretpostavljao sam da ću već bar par puta biti na traumi. Još da sam pao bar na stepenici pa da mogu reči krivo je more. Kod mene bila je kriva stjena. Pad je više bio zbog nesigurnosti u hodanju.

– Boli, boli…- zavikao sam kao beba.

Kad sam pogledao a ono samo površinska rana na laktu. Pa ne znam se ni kao čovjek polomiti. Povratak je bio zanimljiv. Kad sam došao gore, a ono svi posvađani.

– Ne mogu ja više vas služiti, od supruge mama je bila ljuta.

– Nije me nitko ni služio ove godine, jeo sam na usta.

– Kako je Vanja moga pasti?

Pogubio sam se i skužio da se i oko toga svađaju. Supruga je podržala svoju mamu, ja sam obično svrstani, ali tad sam bio nesvrstani. Još ću sto puta pasti, kud sam rekao sto puta, a ovo mi je tek prvi put. Malo su se tad poremetili odnosi, ali prešli smo preko toga. Idemo kući. More je za 2012 za nas završeno, sad treba čekati 2013. Po povratku sam imao par zadataka testirati se kod psihologa i zamoliti Tamaru da napiše nalaz za vještaka naravno. Ipak prvo sam odradio pregled kod doktora sa kliještima. Zaključio je da će mi morati izvadit dva zuba, ali da mu prvo donesem sliku ortopana, pa ću listopadu ostati ležati par dana u bolnici. Do tad ima još vremena. Bio bi red da ipak prvo provjerim koliko sam glup. Nalaz sam čekao par dana. “Psihologijska obrada pokazuje reducirane kognitivne kapacitete u nekim područjima kognitivnog funkcioniranja, dok je dio kapaciteta očuvan.”- to piše u zaključku nalaza. Jbg. mozak mi je reduciran i karalombiran. Utješio sam se nisam u potpunosti glup, nego sam polu. Prvo ti psiholog ispriča neku priču o nekom brodu. Onda mi je rekla da ponovim. Da li mogu uzeti taj tekst na par dana da ga naučim? Pretpostavljam da je bit priče da bude totalno nezanimljiva. Zapamtio sam ime broda i da se spominjao Split i putnici. Onda su slijedila pitanja općeg znanja. Pitala me da li znam tko je Marija Kiri? 100 m od rengena nisam imao pojma tko je Marija Kiri. Priznajem prvo mi je pala na pamet porno glumica, ali je dobro da nekad znam šutjeti. Na ostala sam skoro sva pitanja znao odgovor, osim što sam brzinu svjetlosti usporio, na brzinu da bi svjetlost od Sunca do Zemlje putovala tri dana. Spoznao sam jedan fact, a na njega sam i prije sumnjao, da malo vučem na glupog. Vokabular će mi uskoro biti „Ja Tarzan, ti Jane!“

ZUBI U ČAŠI ILI U USTIMA

Odlučio sam popiti pivo, ono bezalkoholno. „Ti si mi u krvi“, supruga me nagovorila da idemo na koncert Zdravka Čolića početkom rujna u tvrđavu. Upijao sam tih dana na youtubeu njegove pjesme. Zaključak je bio: idem prvenstveno zbog piva, ali ACDC je i dalje zakon. Slikao sam taj ortopan Doktor Bruno mi je dogovorio termin da dva zuba izvadim u listopadu. Čak smo za studeni dogovorili ambulantne terapije u Krapinskim toplicama. Samo je trebalo dogovoriti stan tamo za najam u kojem ćemo boraviti. Počelo je sa Čolićem u tvrđavi ili kako je to kod mene: trebalo je početi. Nabrijani krenuli smo na pivo, pardon Čolića. Prva birtija bila je naša.

– Što ćeš popiti?

– Bezalkoholno pivo!

Blijedi pogled konobara u stilu tko još danas pije bezalkoholno pivo. E ja pijem.

– Nažalost ne držimo bezalkoholno pivo.

Bemti u prvu birtiju odem i nema piva, nakon tri godine. Phemiton i alkoholno pivo isto bi bila dobra kombinacija. Pogotovo za mene blesavog kako jesam droga i alkohol. Ipak sam naručio sok. Moram priznati da me pomalo razočarao Čolić očekivao sam da će žene na njega bacati grudnjake. Pa da bar sise vidim, pa da kompenziram manjak piva. Previše smo mi konzervativna sredina. Dan poslije pojeo sam svoje prve čevape sa lukom, bez pive. Podrignuo sam specifičnu kombinaciju smradatih mirisa koji proizvode ćevapi i luk. Za početak bili su mali čevapi, ali izvrsni. 22. 9. bili smo u svatovima od moje sestrične Ive. “Svatko ko tvrdi da je brak lutrija, braku radi lošu reklamu“. Spremanje kod tete, pa slikanje obiteljsko. Nisam ni slutio koliku će ta slika kasnije imati sentimentalnu vrijednost za mene osobno i Teu. ˝Dalmatinac sam, tu sam rođen ja, plavo more zna, da je volin ja….˝ klasična pjesma za Dalmatinsko –Slavonske svatove. Čak su mi se i pjesme od Miše Kovača svidjele a nisam bio alkoholiziran, da sam zdrav vjerojatno bi ih pjevao na koljenima. Pih kakav sam ja Dalmatinac? Od predaka mi je ostalo jedino da navijam za Hajduka. Da me netko pita nabroji 5 igrača Hajduka koji trenutno igraju, ostao bi bez odgovora. Meni je bio klasičan (kapitalistička socijala sa pršutom i kulenom i paškim sirom; socijala se može izbaciti). Hana je sjedila sa društvom, stalno sam razmišljao hoću li na koga pljunuti u svatovim? Nisam, uspio sam sva tri obroka pojesti bez posude i pljuvanja. Kad će ples sa mladom? Neće ga biti.

– Iva meni je naporno mi idemo kući.

Na izlasku sam čuo klapu kako se zagrijava. Slavonskog kola u svatovima nije bilo a ionako je moj ritam u kolu uvijek bio svi skoče dolje, a ja gore. Nisam ritam kužio, a on još manje mene. Riješili smo i nalaz od Tamare. Bio sam spreman za tu operaciju kliješta. Dospio sam u bolnicu da napokon riješim ta dva zuba. Smjestili su me na Orl u sobu broj jedan. Tamo još nisam nikad ležao. To mi otpusno pismo fali da se mogu mijenjati. Najviše sam nakupio otpusnih sa reanimacije. Imao sam tri cimera i ni jedan nije bar tada bio komiran. U sobi me dočekao neki brko i jedan mladi dečko iz Odžaka. Doktor Bruno je došao i rekao:

– Sutra ujutro dobit ćeš predimekaciju, tj antibiotik.

Taj dan je došao ćelavi cimer Naglić iz Malog Pariza. Ujutro sam dobio dva klavocina. Došla je sestra po mene da idemo pješke na operaciju.

– Ode ti? Idem i ja danas na operaciju sinusa.

Na „operaciji je“ kao medicinski tehničar bio Tomislav, kum od ˝Đes ba˝ prijatelja Mate. Dali su mi injekcije protiv bolova. Noga mi se počela nekontrolirano tresti.

– Jesi vidio onu malu? – ispitivao je Tomislav doktora dok mi je držao sisaljku u ustima. Dodaj kliješta.

– Čim mi je stavio u usta kliješta viknuo sam:

– Aaa… -Kao Tarzan.

– Dobra je.

Nisam skužio odnosi li se to na malu ili sisaljku. Čim su mi stavili zelenu krpu preko lica sa otvorom na ustima. Znao sam da tulum počinje. Kvrc, kvrc, vani, povlačenje, pa dodaj konac. Naravno da razbijem dinamiku ubacivao sam razne povike na više jezika. Drugi je vani. Valjda je sad gotovo! Nije i ovome se svidjelo vađenje kao prvom. Na kraju ću biti u deficitu sa zubima. Hijo de puta, filho da puta ili jednostavnije motherfucher. Otkrio sam da znam popriličan broj jezika u kojem se spominju mame.

– Gotovi smo danas sam ti izvadio i riješio 5 zubi na lijevoj strani, sutra još tri na desnoj.

– Pet ubi?,

pokušao sam ga u čudu pitati. Motherfucker idemo gore u sobu. Na izlazu sam vidio u hodniku rođakinju Zrinku, koja je tad bila na stažu.

– Bok rinka ako i? Kako si ti ? De, falilo mi je z od silnih tufera u ustima.

Naglić me dočekao sediran.

– Ti si se već vratio?

– Ujutro će mi riješiti desnu stranu, tu je rekao da ima još tri za izvaditi.

Ovom logikom bi to značilo da će mi bar 10 zubi izvaditi na desnoj strani. Nisam ni siguran da ih imam toliko desno.

– Idem malo prošetat,-svakih 5 minuta je cimer sa kvrgom na vratu išao van.

Dok sam ja skužio da ide na pumpu za vlastite potrebe. Pumpao se sa pelinom i pivom. Naglić je samo komentirao:

– Vidi ga opet je otišao.

Jadan čovjek čekao je nalaze sa patologije da vidi što mu je, ta kvrga nije slutila na dobro. Da sam imao para kupio bi mu i ja pelin ili pivu. Slijedeće jutro čekala su me opet dva klavocina od 600 mg. Jedan dva, tri, a bemti stvarno mi je samo tri zuba izvadio.

– Kad ti malo zaraste rana i ispadnu konci javi se svome stomatologu za izradu proteze.

Imat ću ono čudo od zubi koje se drži u čaši. Stvarno sam Borg. Za par milijuna godina kad me arheolozi otkopaju naći će moje zube i moj mehanički zalisak, naravno karbonski. Možda i dobijem nekakvo ime kao što je dobio Oetzi. Bit ću prvi primjerak Borga, koji je živio asimiliran sa homosapijensima.

– Kad mogu ići kući? Postavio sam standardno pitanje doktoru.

– Evo samo da napišem otpusno pismo, pa možeš.

Na odlasku mi je cimer sa kvrgom na vratu rekao:

– Imam leukemiju, idem van na pivo.

Kako mu nešto pametno reći i pokazati empatiju. Kad sam znao da baš i nema neke šanse. -Bit će sve dobro sam mi je rekao, samo ti ozdravi.

Vjerojatno nije bio svjestan svoje dijagnoze i još mi je on ponudio empatiju. Brko svaka čast. Sreo sam ga još jednom. Oko mjesec dana poslije toga je umro. Nažalost ime ni prezime mu nisam zapamtio. Bio je teška socijala, čovjek sa hrpom problema. Na kraju je završio na socijalnom dijelu groblja. Imao je samo psa, o kojem je stalno pričao i išao ga hraniti u intervalima dok nije pio pivo. Pišem ovo jer su svi ljudi apsolutno isti. Naši bolesni mozgovi podijelili su nas na bogate i siromašne, katolike, pravoslavce, šijite, sunite…. I onda dođu bolesnici. Da si vidio kolika je bila sahrana? Bila je ogromna, jer je bio dobar i poznat. Nema veze što je drmnuo par milijuna i imao 10-ak djece o kojima se nije brinuo. Mozak nam je kapitalistički isprogamiran. Brki je bilo stalo da ima pivu i hranu za psa i sebe. Internet, tv i ostala sranja njemu su bila luksuz za koji je samo čuo. On je bio sretan i sa tim što je nama ništa. Njemu je što je nama ništa bilo sve. Idem kući, ovih dana ću saznati što je bilo na sudu a možemo i u miru proslaviti dječje rođendane. 50-ak djece znači totalni mir. Napokon sam malo došao sebi i počeo gutati. Hani sam naručio iznenađenje: onog dugačkog Lincona u kojeg stane 10 djece.

– Tata zašto samo smijem pozvati 10 prijatelja? Hana me je pitala,

– Ma možeš i više a neka dođu poslije 18 sati, jer ste od 17-18 sati zauzeti sa iznenađenjem.

Nije imala pojma o čemu je riječ, pomislila je na helikopter.

– Tata, ja bi voljela letjeti!

Naravno pogledao sam da li postoje helikopteri za najam, ali ne postoje, bar u Brodu. Jedino sam morao jesti sve kašasto dok ne dobijem protezu i dok rane ne zarastu. Džabe sam si razmišljao o ročištu. Na ročištu se vještak nije pojavio, jer je došlo do greške. Poziv je poslan na krivu adresu! Čak je i određen datum novog ročišta 4 .02 2013 .Valjda će mu sad poziv poslati po golubu pismonoši da dođe u prave ruke. Nadam se da ga netko neće u letu oboriti sa zračnom puškom. Konci su mi polako ispadali. Poslije toplica bit ću spreman da ostavim otisak za protezu. Radit će mi dva mosta. Ostala su mi pošteđena dva kutnjaka, taman da se premosti deficit zubiju u mojim ustima..Tuulum. Do 17 sati došlo je taman 10 prijatelja Hani na 11 rođendan. Taman kad je ušao zadnji gost i izuo se.

– Stigao je. Morate se obući i ići, jer je ispred zgrade iznenađenje.

Taman su došli a ja ih tjeram van. Pogubio sam jadnu djecu. Supruga je išla sa njima dolje. Na hodniku sam samo čuo kako viču: – Isuse. Na kraju ih je stalo 11 u taj auto. Tea i ja smo ostali sa mojima. Hana i ekipa su došli gore nakon sat vremena vožnje.

– Kako je bilo?

– Pre zakon!! Tea došli su ti prijatelji tulum može početi.

Tea je smatrala Hanino društvo svojim. Oni su nju prihvatili kao dio ekipe. Pokušavao sam i i pokušavam skužiti njihov rječnik i pisanje po Vuku: bff, čizus, ofkors, oke…Dobivene informacije o riječniku su dobivene špijunažom Haninog fejsa. Bff?

 – nastavlja se –

Kao osoba koja je životnim neprilikama (čitaj: zdravstvenim) par puta dotaknula dno, pitam se često što je to sreća?

Sreća nije stvar sretne zvijezde ili materijalnog imetka. To je mentalni stav. Ona izvire iz poštovanja onoga što imamo umjesto da patimo zbog onoga što nemamo. To je tako prosto – a istovremeno tako teško ljudskom razumu da pojmi.

Kad sam bio na rubu da napustim ovozemaljsko i upoznam ono možebitno onozemaljsko, o čemu sam razmišljao? Najviše o bolničkom zvonu i kako da zovem pomoć, iako ni sam nisam znao mnogo puta zašto, ali uredno sam zajebavao medicinske sestre, iako nisam ništa mogao reći.

Politika, ni na kraj pameti mi nije bila. Materijalno- totalno nebitno. Kako biti sretan spoznajom da to više nisi ti. Kad vlastito bivstvo postane upitno.

Ako se bićima oduzme ono što im se proriče, što preostaje!? U kojem su odnosu tvar i lik (materija i forma) spram bivstva (i bivstvo i tvar i lik su spoj)!

I kad mi je bila oduzeto sve osim vlastitog postojanja i dijela neatrofiranog mozga-želio sam živjeti. U svoj toj neizvjesnosti i blizini smrti nisu me pogađali hormoni tuge, nego hormoni sreće. Tad sam igrao nogomet kao nikad, u peleni, naravno. Ti udari hormona su mi davali i sposobnost misaone bilokacije. Pa sam na „Klasijama“ haklao nogomet kao Maradona, a o istom u realnom životu pojma nisam imao.

Kao osoba vjerujem onome što vidim, a vidio sam svašta. Može li nas materijalno učiniti sretnim? Može samo kao sredstvo dok ga ima, da nam pomogne da ostvarimo određeni cilj. Također, materijalno je dvosjekli mač, jer ljude često učini napuhanim kretenima punim sebe i samodopadnim, s neutaživom potrebom za stjecanjem još materijalnog.

Materijalno je bitno , ali ono ne čini nas, niti kroji našu sreću. Put k vlastitoj sreći moramo naći sami.

Da ne duljim, tj. da oduljim s jednom pjesmom i spotom:

Goran Bare I Plaćenici – Put ka sreći

gdje je nestao čovjek
gdje se skrivao
iz vagona godina
na tračnice ispao
gleda gdje su znakovi
kojim putem krenuti
može li tko reći
gdje je put ka sreći

samo živi samo budi
svi odgovori doći će sami
samo stoj na svjetlu
i doći će kraj tami

kakva je to istina
kad s druge strane je laž
izvrnute vrijednosti
strah, samo strah
neostvareni snovi
radiš ono što ne voliš
ali mogu ti reći
gdje je put ka sreći

samo živi samo budi
svi odgovori doći će sami
samo stoj na svjetlu
i doći će kraj tami

kako dugo će postojati
kako dugo će nestajati
želje, potrebe, osjećaji
koji koče i pokreću
tebe, mene sve to vrijeme
srca tvrda k’o kamenje
da mogu ti reći
pokazat put ka sreći

samo živi samo budi
svi odgovori doći će sami
samo stoj na svjetlu
i doći će kraj tami

Početak ove 2016. g. mi baš i nije jasan, kao i prethodnih desetak. Misa za Josipa Broza Tita, a čovjek je bio ateist i komunist , koji je bio kod pape u Vatikanu. To je prvi put da je predsjednik neke socijalističke države, u ožujku 1971. g., službeno posjetio Svetu Stolicu.

Od 7. ili 9. stoljeća smo opterećeni s svojom povijesti. Umjesto da se s povijesti bave povjesničari, bave se doslovno svi, naravno, laici najviše. Kada smo došli? Ovim tempom ako nastavimo, birtijski „povjesničari“ će raspravljati o tome kako smo otišli. Da li je kralj Tomislav okrunjen 925. g., zaboli me!

Zanima me budućnost i da li je imamo. U moru fejs statusa jedan me zaintigrirao: “U Hrvatskoj treba osnovati Ministarstvo za dijasporu, a ne treba Ministarstvo za djecu s teškoćama i osobe s invaliditetom. Jel tako? Tako je“ Upitnik koji završava s potvrdnom tvrdnjom.

Predsjednik Hrasta Ladislav Ilčić, mogao bi dobiti novi resor koji se planira osnovati – Ministarstvo obitelji, useljeništva i demografske obnove.

ličić je poznat po izjavi da milijuni ljudi u Africi i Aziji žele doći u Europu. – Ne razmišljamo o tome da će ti ljudi preplaviti Europu, da su ti ljudi biološki neusporedivo jači od Europljana, drugim riječima, imaju više djece. Veoma je dobro imati puno djece, ali osim demografske, postoji i kulturna politika. Nama se sviđa mentalitet kakav je u Hrvatskoj – rekao je Ilčić. Budućnost „demografske obnove“ u rukama lika koji dijeli ljude i to po etničkom porijeklu.

Na komentar voditelja da su sva djeca ista, i ona koja se rode u Hrvatskoj i u izbjegličkim kampovima, Ilčić je rekao kako su jednako vrijedna, ali nisu ista. Svašta i sramota za sve nas da nam takav lik bude ministar. Još će nam donositi uredbe da svi moramo imati plave oči.

Da, Zna se stranki je bitna dijaspora, pošto je tako pitam se da li i mi nismo dijaspora iz Irana. Hrvati iz Bosne, kada su oni iselili iz Hrvatske. Amerikanci hrvatskog porijekla, da prvenstveno su Amerikanci, a tek onda Hrvati. Da li nam oni šalju milijarde?

Osobe s invaliditetom su nebitne, jer njih ima malo na listama, a i fotelje ih ne zanimaju. Već reforme i sustavno mijenjanje odnosa države prema OSI. Svi su ONI jednaki (HDZ i SDP), jedino su, izgleda, bitne fotelje i kvote tko je čiji. Kad si ničiji opet će reći da si plavi ili crveni. Antin ili Josipov, a većina je ničija.

Nitko ni ne spominje u pregovorima djecu s teškoćama i osobe s invaliditetom. Jel tako? Tako je.

Devet posto populacije u RH koja ima neki oblik invalidnosti. Nije važno, ali važnije je 4000 Hrvata u Argentini, da nema ih u stotinama tisuća kako piše u wiki, nego 4000 po popisu iz 2008. U Hrvatskoj ima 520 tisuća osoba s nekim oblikom invalidnosti. Most je dobio 484 tisuće glasova, a osobe s invaliditetom ni ne spominju.

Tihomir Tim Orešković napokon imamo premijera Hrvata (pardon mandatara) za kojeg treba prevoditelj. Jel tako? Budući premijer je osvojio ravno nula glasova od hrvatskih građevina. Čovjek ima stvarno biografiju boli glava. Nije mi jasno koju on ima matematiku preći s menagerske plaće, na socijalnu premijersku.

Karamarko je zaključio da je impresivan što stoji, pa se i Božo složio. Veliki holding državnih poduzeća, više zvuči kao veliki postsocijalistički mastodont. Jel tako? Hoće li se te tu impresivno zapošljavati po kvotama? Neće tu će samo gledat biografije i sposobnosti. Jel tako?.

Gdje su nestale reforme. Da li su se zagubile u raspodjeli fotelja i luksuza koji ide s njima. Jel tako? Tako je!

Dnevnik bolesnika: Kako je sve počelo

Dnevnik bolesnika: U bolnici u Slavonskom Brodu

Dnevnik bolesnika: U Zagrebu

Dnevnik bolesnika: Reanimacija

Dnevnik bolesnika: Ponovo dizanje i Krapinske Toplice

Dnevnik bolesnika: Kuća

Dnevnik bolesnika: More, kuća, poso, birtija

Dnevnik bolesnika: Tužba i novi početak

Dnevnik bolesnika: Vanja gutaj! Humanitarni koncert

Dnevnik bolesnika: Vanja u ilegali. Liječnička greška ili splet okolnosti

Dnevnik bolesnika: Fizikalna na fizikalnoj. Hoću li konačno nešto pojesti?

Dnevnik bolesnika: Kupanje u moru. Zubi u čaši ili u ustima

LUNA

Deja vu -opet sam se vraćao na ishodište Krapinske toplice. Opet preko Plitvica (motela Plitvice). Žuta zgrada u 9 ujutro sam bio naručen na pregled. Ovaj put kod doktora Fučkara. Hana je išla u školu pa je samo Tea išla sa nama. Malo me doktor Fučkar prekrstio i promjenio prezime, pa sam postao Vanja Krnjić, nije mi se dalo objašnjavati da ima jedno ˝j˝ viška. Krnjić je isto ok. Odredio mi je dosta terapija od radne, fizikalne, psihologa, bazena, struja itd. Prvo sam išao kod Jurice, dogovoriti Radnu terapiju.

– Gospodine Krnjiću….- vidio sam da nema pojma tko sam. Još da mu objašnjavam da sam prije skoro dvije godine došao kod njega u invalidskim kolicima, a otišao trčeći. Ma ne, možda mu i ispričam o našem kolu u liftu. On mi je rekao da dolazim kod njega svako jutro u pola 8. Karolina će me vježbati u visokom prizemlju. Naš stan je bio točno kod bazena koji su nešto kao katedrala Northe Dame. Bazeni koji se dovršavaju desetak godina. Stan je bio pun autića od gazdaričinog unuka. Mogao sam se igrati poslije vježbi. Problem je bio što i Tea voli autiće, tako da sam morao žicati da ostavi i meni koji da se mogu igrati. Crkva je bila dovoljno daleko, tako da se nije čula zvonjava svaki sat.

– Na radnu terapiju ću ujutro ići sam a poslije toga ćemo zajedno na ostale terapije.

Lupetam i ja nisam baš bio siguran kako ću sam doći do tamo. Pogotovo naći tu Radnu terapiju u labirintu hodnika na prvom katu žute zgrade. Kad malo bolje razmislim labirint je bio jedan hodnik. Koji vodi krug. Tako ako samo hodaš od točke A opet se vratiš na točku A. Jedini problem je ako skužiš lift. Onda možeš zalutati. Ironije li eto mene opet u Krapinskim toplicama na dva tjedna. Najam stana je bio 100 kn dan, taman smo imali toliko love.

– Da vidimo kaj možeš sa tom lijevom rukom?

Uh što volim te Slavonsko-zagorske konverzacije. ˝Dođi sim!˝ Kad mi spomenu taj ˝sim˝ prvo pomislim na sim karticu. Trebalo bi u google uz hrvatski, uvrstiti zagorski (svako selo govori drugim zagorskim). Poslije mora smo kupili Hani kućnog ljubimca. Malog maltezera iz Osijeka. Dala mu je ime Luna. Žensku maltezericu, neka mješavina pudlice maltezera i od komšije bijelog psa. 1000 kn koštala je ta Hanina želja. Hanina najbolja prijateljica je imala muškog maltezera Amerikanca Nicka. Hanina briga dok smo u toplicama bila je Luna i učenje.

– Stani pred ogledalo,.

Rekla mi je Karolina. Skužila je ona moj jezik, a ja njezin. Problem je bio kod Karoline što sam si ja umislio da je ona Kornelija. Pa nije kornjača.

– Pogledaj se! Bu, pa ja sam sav nakrivo nasađen nisam bio kod Pavlovića da me centrira.

– Idemo malo van hodati. Van? Sa ženskim terapeutom može.

– Ne valja, koncetriraj se kako hodaš pokupio si krivi obrazac hodanja.

Fakat sad još ni hodati ne znam.

– Mora ti ići lijeva noga ispred desne i moraš lijevu odizati.

– Znam da mora lijeva ići ispred desne. Mogu skakutati na desnoj.

– Treba se na tebi puno raditi.

Što ja mogu kad nisam centriran

Na strujama sam imao privilegije:

– Uđi Slavonac preko reda.

Galvanizacija, ten i još par struja. Rezultat je bio fuck you! Jedino mi je srednji prst imao potpunu ekstenziju. Prime me preko reda i ja im pokazujem srednjak za zahvalu… Ovaj put nisam išao u bazen dizalicom, nego pješke. Čekao sam terapeuta koji će me uloviti za podvodnu masažu. Svi su neki niski ali nabildani, osim mene.

– Da li boli?

Oči mi ispadaju, a on me gleda sa smiješkom (sadist?). Skoro mi je došlo da mu kažem da navijam za Hajduk ili da ću mu se popišati u bazen. Pročitao me da navijam za Hajduk i da pišam u bazenu. Kad bi od bola ispustio krik on bi me uhvatio još jače rastezati. Bilo mu jedino malo nezgodno dizati moju ruku gore u bazenu, jer nije imao hoklicu da može dokučiti. Ta vježba mi je maksimalno bila skraćena. Odlučili smo jedan dan otići u posjetu mom dalekom rođaku Krapinskom pračovjeku (muzej). Taman smo došli preko zagorskih „brega“ do muzeja Krapinskog pračovjeka. Bila je nedjelja. Pametan kakav nisam zaboravio sam pročitati na internetu radno vrijeme. Sigurno moj rođak neandretalac nije bio spreman da me vidi. Gdje ćemo sad. Izbor je bio kod generala ili maršala. Kod generala se može samo vidjeti rodna kuća, kod maršala cijelo etno selo. Idemo u Kumrovec. Okolo su šume došlo mi je da ispričam par partzanskih. Priznajem previše sam gledao Borisa Dvornika i Batu Živojinovića. Steven Seagal bi njima zavidio na broju ubijenih sa jednim punjenjem. U Kumrovcu je sve u znaku Maršala i hrpe polupijanih Slovenaca. “Uz Maršala Tita, junačkog sina neće nas ni pakao smesti…“, orilo je u Birtiji znakovitog imena ˝Maršal˝, gdje su svi pili, jedino sam ja pio kakao. Nije mi baš jasno kako pakao, jer je on bio ateist. U svakom slučaju nije mi žao što sam tamo bio (čak ni signala za hrvatske mobilne mreže nema). Sutra se idemo u West Gate naći sa Majom, Ivanom i kumovima iz Zagreba, pa se polako pakirati za povratak u Slavonski Brod. ˝Svaki dan je poput malog života; buđenje i ustajanje je poput rađanja, svako svježe jutro je poput mladosti, a svaki odlazak na odmor i počinak je poput smrti˝; opet moj omiljeni pesimista Schopenhauer.

– Bilo bi dobro da dođeš i slijedeće godine u toplice.

– Naravno da ću doći, počinjem odmah štediti i odvajati od luksuza zvanog “osobna invalidnina“.

Kad malo bolje razmislim zahvaljujući bolesti postao sam kao trgovački putnik. Idem kud mi kažu da idem, ako malo skrenem sa rute, to može značiti samo jedno, da sam se izgubio. Trgovački putnik bar nešto prodaje .Ono što ja prodajem ne bi skužio ni kupac ni prodavač(ja), a ni kupac.

– Vježbaj Vanja i reci terapeutima da vježbaju po Bobathu sa tobom u Slavonskom Brodu. Jedini problem je što za toga Bobatha svi znaju, ali ga nitko ne zna, osim one Vesne sa reanimacije, koja je obožavala moje grlo. On je kao nekakva engma svi znaju da postoji i da je skup (Bobath edukacija).

– Pitati ću naravno za Bobatha. Vjeko zna Vojtu, ali baš nije dobar sa Bobathom.

Napokon sam se centrirao i po povratku uspio sam do četvrtog kata ići stepenicama, bez pridržavanja, onako kako treba centrirano, bez padanja. Za 2013. moram si odrediti neke nove ciljeve, a to je potpuna rehabilitacija. Napokon jedem sa obitelji za stolom kao čovjek. Stao sam sa debljanjem na 77 kg, pa toliko nisam ni imao kad sam bio zdrav. Grčić je najavljivao kako u 2013. sigurno izlazimo iz recesije. Zanimljivije je bilo pratiti hoće li Radimir Čačić u zatvor gdje može igrati golf. Te godine nas je napustila Whitney Houston, malo je previše kombinirala sa opijatima. Nažalost i Boris Šprem, ali od karcinoma. Te godine smo na referendumu odlučili da želimo biti dio EU. Iako sam uvijek protiv, taj puta sam glasao za. Sa druge strane događao se život.

– Tata mogu li kod prijateljice Klare slaviti novu i prespavati.

– Možeš ionako smo mi kod kuće.

– Dogovorila sam se sa Klarom da povedem Lunu.

Luna, Amerikanac Nick. Dva maltezera različitog spola su opasni.

– Tata oni će se igrati.

– Hana obećaj mi da ćeš paziti Luninu guzu od Nicka.

Kao i obično uspjela me nagovoriti. Mogao sam duže biti budan jer mi je terapija sa Phemitonom bila prepolovljena na jedan. Iako i je i taj jedan napad bio upitan uredno sam uzimao taj narkotik od lijeka. Sve u svemu ta mi je 2012 bila uspješna, počeo sam napokon jesti itf. Za 2013. imao sam želju obrisati guzicu lijevom rukom. Nema veze što sam to uvijek radio sa desnom. Pomalo jesam praznovjeran ali će meni 13 biti sretan broj (2013). Počela mi je odlaskom kod doktora. Lijevo oko mi je na niske temperature divljalo i crvenilo se. Prvo su mi zalijepili flaster preko oka, baš sam bio fora kao neki gusar. Pa su mi reki da moram kapati umjetne suze u lijevo oko. Više bez umjetnih suza ne mogu ni plakati kada gledam neku dramu. Na početku je bio problem sa tim kapima pogodit oko. Par puta sam ih greškom ukapao u krivo oko i u usta.

– Sestro ofarbaj pacijentu oko.

Oftamolog je bio obavljen. Falila mi je još proteza pa sam tih dana kod Ivane svog stomatologa išao da mi uzme otisak za protezu. Što će meni jedan most, kad ću dobiti dva komada gornji i donji. Luni je rastao stomak.

– Hana jer Nick jahao po Luni ?

– Nije tata!

Oooo da, garant lažna trudnoća, bezveze pravim paniku od svega. Luna je postala u stomaku skroz loptasta. Sigurno se prejela graha pa ima vjetrove. Tea je tih dana izbila prednji zub pa je malo frfljala, kao i ja. Malo je u to vrijeme brkala rodove.

– Tata jesi gotova, tata jesi jela…?

Nikako da postanem muško. Sad mi i umjetne suze trebaju da se rasplačem. Sve više sam razmišljao da se odreknem usluga ženskog tjelohranitelja i da sam krenem na fizikalnu. U međuvremenu sam savladao i onaj stari cilj zvani štok od vrata. Kao neki fašist ali sa lijevom rukom ili kao Đapić kad je mjerio visinu kukuruza. Oni su to radili desnom rukom a ja lijevom u ponavljanjima od po desetak puta. Zar sam ja onda obrnuto od fašiste, komunist? Iskreno nemam pojma, ali mi se svidjelo dizati i spuštati ruku. Luna je stvarno postala loptasta. Skakala je sa tom loptom u stomaku, lažna trudnoća stvarno zna biti gadna. Supruga je otišla u noćnu. Od jedan do 4 ujutro je Luna cvilila. Kad sam došao do balkona skoro sam zapjevao onu od Sexymotherfuckersa: ˝Ajme nije mi dobro˝. Jedan, dva, tri četiri, pet, pa sad imam pet pasa. Nick je tata, dobro je svi su bijeli, ni jedan nije crn. To je kao ono pakovanje kave ali kod mene je ispalo 5 u 1. Luni sam odmah doživotno zabranio viđanje Nicka. Morao sam pitati Hanu da li je pazila Luninu guzicu.

– Jesam tata, oni su se igrali i zalijepili su se jedva smo ih odlijepili.

Još ću završiti u Plodovima zemlje kao poznati uzgajivač polualianera. U ovom svijetu sve je biznis i profit uz izuzetke koji su stvarno rijetki. Ako smo Lunu platili 1000 kn, a imamo sad 4 psića. Koji su još čistokrvniji od nje (grozno brojim krvna zrnca). Profit je u vrijeme recesije bio zagarantiran od minimalno 400%, ili bar povrat investicije. Čekati ćemo da malo psi narastu. Od tad više ne vjerujem u lažnu trudnoću. 2013 je počela dobro, postao sam diler sa psima. Naknadno sam se odlučio nečega odreći. Odluka je opet pala na ženski rod. Seks je srećom muškog roda a i previše je dobar da ga se odreknem, iako je i njega bilo sve manje. Dao sam nogu onoj ogavnoj posudi za pljuvanje. Nisam je bacio u wc školjku, nego u smeće. Prebolio sam je odmah, prošle godine najteže smo prihvatili bacanje konjske injekcije za hranjenje. Tea ju je branila svim silama.

– Tata sad neće moći jesti, jer se naučila da joj tata jede kroz rupu u stomaku.
Malo me neobično gledala što napokon jedem na usta, ali injekciju je brzo zaboravila kao i ja. Usput, bacili smo je odmah u smeće. Moram priznati da sam više patio za guskom, jer mi je uvijek bila pri ruci.

“Žalostan je takav učenik koji ne nadmaši svoga učitelja.” Leonardo da Vinci. Da li postoji takav? Kod nas u Slavonskom Brodu multipliciramo takve. Svako svakog nadmaši u jednom, a to jedno je glupost..

Odlika obrazovanog čovjeka je da se može zanimati za određenu misao, a da je opet na kraju ne prihvati. Još da je Sokrat pisao gdje bi nam bio kraj? Svi bi nadmašili svoje učitelje. Davno bi zaključili da je zemlja okrugla, pa opet da je ravna i tako u krug s ciljem da nadmašimo svoje učitelje.

U međuvremenu bi vjerojatno par puta gorili na lomači, jer dokazati da si nadmašio svoga učitelja ponekad je ludost, pogotovo ako to prenesemo na lokalno seljačku političku razinu.

Sam Sokrat nije ništa napisao, po tome su ga svi učenici nadmašili, jer jesu, jer su se raspisali.

Slavonski Brod mi je primarni interes, jer tu živim. Patolog, kirurg, nefrolog dva puta. I anestiozolog su naši gradonačelnici u novije doba. Fali psihijatar, jer je naš grad u novije doba zapao u teško duševno stanje apatije i beznađa.

Svaki novi gradonačelnik od prijašnjeg nije naučio ništa, a opet svaki je nadmašio svoga prethodnika.

Kad bi se okupili dobili bi konzilij doktora: od seciranja, pa do operacije, pa do uspavljivanja.

Grad čine njegovi dionici, a to su stanovnici, birači, koji vole birati doktore. Zašto je to naš fakat bolnica i zašto uporno biramo bolnicu? Izgleda da želimo biti pacijenti.

Koliko smo puta čuli da naš grad ima savršenu poziciju za razvoj. Blizina autoputa, granice, željeznica itd. Puno puta bar ja.

Ono što je Željezara značila za Sisak, Đuro Đaković znači za Slavonski Brod. Ova strojarska grupacija u vrijeme najveće zaposlenosti imala je čak do 18.000 radnika, pri čemu je u samom Slavonskom Brodu radilo njih oko sedam tisuća. Osim u Đuri Đakoviću, radnici Slavonskog Broda posao su mogli dobiti u Agrokombinatu Jasinje, u obližnjem Orioliku, u drvnoj industrij i da ne nabrajam dalje, stariji od mene bolje znaju. Nakon tranzicije na tržišnu privredu, najvažnije brodsko poduzeće Đuro Đaković podijeljeno u više tvrtki. Neke od njih su privatizirane, u nekima je država ostala (su)vlasnik. Đuro Đaković, odnosno tvrtke koje su iz njega proizašle i danas predstavljaju kotač zamašnjak brodske privrede. Zahvaljujući tome, Slavonski Brod nije u potpunosti doživio sudbinu Siska.

Postali smo grad paradoksa grad banaka i trgovačkih centara. Prije svega, gradili su se trgovački centri: Lidl, Konzum, Billa, Kaufland, Plodine, Coloseum, OBI, koji je u međuvremenu zatvoren( što je sad tamo?) , Presoflex, koji je isto u međuvremenu zatvoren i ponovo otvoren Kineski Presoflex, odmah pored papirnato plišane rode.

Na području općine Slavonski Brod u posljednjoj godini socijalizma radilo je ukupno 32.200 radnika. Grad Slavonski Brod u to vrijeme imao je 57.229 stanovnika.

2011 po popisu stanovništva Slavonski Brod ima 59.141 stanovnika i 10.438 zaposlenih u poduzetništvu.

Samo je Đuro u tom trulom sustavu imao 18 000 radnika.D a budem točan 1986. – u Đuri Đakoviću zaposleno je ukupno 16.339 radnika (http://www.duro-dakovic.com/o_nama/povijest/default.aspx)

Nadmašen je učitelj zvan socijalizam, nadmašio ga je kapitalizam, jer su nas do gole kože pljačkali u socijalizmu.

Danas kupujemo i dižemo novac u hrvatskim bankama i lancima. Kupujmo hrvatsko super zamišljena akcija, ali što je više hrvatsko?

U našem gradu gigant s najviše zaposlenih postala je upravo bolnica.

Budućnost što su nam sve obećavali u predizbornim kampanjama: stadione s 10 000 mjesta u centru grada???, tramvaje…

Moram priznati da nitko nije obećao daske 50 m istočno od papirnato plišane rode. Nikog nije ni briga, još postoji i opasnost da klevećem nekog, jer nama već mjesecima fale daske (na klupama i inače). Da li je koga briga, mogu jedino zaključiti da nije.

Drugi gradovi imaju besplatne udžbenike za svoje učenike Naravno da imamo, ali toliko papirologije treba. Kod papirnato plišane rode piše da smo mi Grad prijatelj djece.

Grad Slavonski Brod financira nabavu školskih udžbenika s 300,00 kuna po učeniku od I. – IV. razreda osnovne škole, te sa 600,00 kuna po učeniku V. – VIII. razreda osnovne škole. Valjda su zaboravili staviti ispred financira su.

To je samo za zahtjev , a papirologija je boli glava samo je trebalo priložiti:

„a. Preslike osobnih iskaznica roditelja ili skrbnika
b. Preslike rodnih listova djece
b. Potvrdu Porezne uprave o visini dohotka u 2014.godine (za oba roditelja i radno
sposobne članove kućanstva )
c. Za roditelje i članove kućanstva koji su nezaposleni – Potvrda Hrvatskog zavoda za
zapošljavanje – Područni ured Slavonski Brod o vođenju u evidenciji nezaposlenih
osoba
d. Za zaposlene roditelje i članove kućanstva – potvrda o plaći za zadnja tri mjeseca
e. Ostala primanja u kućanstvu ( mirovina , rodiljna naknada…) – potvrda
f. Potvrde -osnovne ili srednje škole o redovnom upisu u školsku godinu
2015./2016.(za sve učenike iz obitelji)
– fakulteta ili veleučilišta o redovitom školovanju (za studente iz obitelji)
g. Račun za kupljene udžbenike na kojem je vidljivo da je uplata izvršena (tj. da je
račun plaćen). Račun mora biti naslovljen na ime i prezime roditelja.
h. Preslika računa podnositelja zahtjeva (IBAN račun)“

Za tristo ili šesto kuna. Prošle godine godine sam kao 100% invalid i skrbnik kćeri za vrtić satima čekao potvrdu o prebivalištu s ostalim roditeljima, koju sam platio 20 kn, kao i svi roditelji prošle godine.

Iako je i po samom slovu zakona osobna iskaznica sama po sebi potvrda prebivališta. Kod nas izgleda nije.

Invalidi moram priznati da je zadnjih godina puno napravljeno za invalide u našem gradu, bar u vezi arhiktentonskih barijera, iako i tu postoji “ali”. Dobili smo bazen na Vijušu prilagođen OSI (bez terapeuta), ali smo izgubili fizikalnu na Trgu pobjede, koja je isto imala bazen za OSI (neprilagođen), ali bar je sve bilo na jednom mjestu. (1 km jugoistočno od papirnato plišane rode). Ne znam kako da sad netko tko bi trebao ići na bazen zbog zdravstvenog stanja ode na bazen, pa potom na fizikalnu u bolnicu. Nikako, ljudi nisu nisu daske, kao što nisu u stanju hodati, ni jedan grad nema pravo njih zaboraviti, pa ni naš. Ljudi su grad bez obzira tko su i o njima i nama se mora voditi računa. U kućnim njegama zbog nedostatka terapeuta terapije se čekaju 5 do 6 mjeseci. Znam i pretpostavljam odgovor da to nije u nadležnosti grada Slavonskog Broda. Tko onda je ako stanovnici istog nisu?

Koji smo mi Apsurdisan, pitanje je da li je kod nas uopće moguće nadmašiti učitelje.

Prošla vlada je aorist, ali je pitanje da li će nova uspjeti ponoviti, usudim se reći, novac za investicije u Slavonskom Brodu? Jednog ministra smo imali, Jakovinu, kojeg, daleko od toga da politički simpatiziram. Sad imamo dva. Hoće li se saborski zastupnici, crveni i plavi (koja je Mostova boja?) na isti način zalagati za Brod kao prethodni?

Konsenzus oko pitanja vezana za Slavonski Brod uvjeren sam da će saborski zastupnici donositi nakon zajedničke rasprave, jer smo im u interesu, samo mi i naš boljitak, jer ih biramo. Ne bi nas oni zaboravili, osim ako nisu kao svi ostali, da im se ego i nos dignu do neba čim zasjednu i počnu konzumirati svoje saborske povlastice. Uvjeren sam da će svi naši narodni zastupnici organizirati sastanke i stalno predvoditi politički bunt zbog zagađenosti zraka.

Podvožnjak u Osječkoj neće otvoriti oni iz “zna se”, nego će biti pozvani oni koji su omogućili u našem proračunu da napokon budemo spojen grad. Uvjeren sam da će tako biti.

Poliklinika, kružni tok kod Halajka i puno još projekata što je bivša vlast uvrstila u proračun i napravila za naš grad. Ljestvica je postavljena visoko i puno je toga riješeno u komunalnoj infrastrukturi. Sad smo duplo jači po broju ministara iz našeg grada.

Sad očekujem kao i svi da se počnu rješavati gospodarski problemi i sugrađanima da se da napokon prilika da rade, a ne da moraju bježati iz svoga grada, grada koju simbolizira  papirnato plišana roda.

Prva prilika je proračun za ovu godinu. Uzor: Bivši ministar branitelja prijavljen u brvnari sklepanoj od dasaka.

“Ja nisam siromašan predsjednik. Siromašni su oni ljudi koji žele mnogo. Ja sam samo skroman predsjednik”, kazao je bivši predsjednik Urugvaja Jose Mujica, kažu naše gore list.

Da odmah na početku  odgovorim na pitanje – može li Hrvatska dobiti svoga Josea Mujicu. NE. Hrvatska nikada neće imati svog Josea Mujicu. Bilo u obliku predsjednika, bilo u obliku premijera, bilo u obliku ministra. Nemojte se tome nadati. Zemlja u kojoj se političke fotelje povezuju s prestižem i obiljem ne može u skoroj budućnosti na nacionalnoj razini očekivati političara koji će se odreći 90 posto, pa čak ni 10 posto, svojih prihoda u korist onih koji nemaju ni osnovne uvjete za život. Tima Oreškovića neću još komentirati, jer za krupni kapital nisam glasao kao nitko na ovom portalu iz jednostavnog razloga nismo ni mogli glasati za njega. Da li je on glasao u Nizozemskoj? Ali, svejedno, treba čovjeku dati priliku. Pitanje je samo kome njemu ili Karamarku? Bivši ministar branitelja nam je prijavljen u šupi, osobno mi je upitno jedino da li ta šupa ima energetski certifikat.

Nema veze, on je bio naš ministar, koji je još i blagoslov dobio. Registar izdajnika je prvo što je najavio. Na kraju je ispalo da se naši sugrađani sami upisuju u taj registar. Da li se ta šupa redovito sveti?

Da su se bivši ministar Crnoja i ministar Penenić udružili, jedan daske, a drugi stiropor . Crnojina šupa ne bi bila sporna, jer bi imala energetski certifikat.

Velimir Bujanec poveo je kolonu od 5 000 sumišljenika (u PM 5 TISUĆA), u kojoj su pojedinci opet ponavljali i utvrđivali koje su osobe persone grata. Nepoćudni ili neprihvatljivi. Uf, pa dosta je više partizana i ustaša. Braniteljima treba skinuti kapu za sve što su napravili za nas.

Svoju zemlju treba voljeti kao njenu vlast birati na izborima, a ne u crkvi ili po zaslugama iz domovinskog rata. Televizijski voditelj da se miješa u politiku i otvoreno svrstava, da li mu to novinarska etika dopušta? Nažalost njemu izgleda da.

Kako učiti generacije koje odgajamo da budu rodoljubi i domoljubi , a ne da slušaju ustaške ili komunističke prdonje i uče mrzjeti?

Hrvatska će biti normalna kad ne bude važno da li si teist ili ateist, Hrvat, Srbin ili Eskim, gay ili hetero, osoba s invaliditetom ili zdrava osoba. Važno je da svojoj djeci ostavimo društvo u kojem mogu normalno živjeti bez lijevih i desnih predrasuda.

Dnevnik bolesnika: Kako je sve počelo

Dnevnik bolesnika: U bolnici u Slavonskom Brodu

Dnevnik bolesnika: U Zagrebu

Dnevnik bolesnika: Reanimacija

Dnevnik bolesnika: Ponovo dizanje i Krapinske Toplice

Dnevnik bolesnika: Kuća

Dnevnik bolesnika: More, kuća, poso, birtija

Dnevnik bolesnika: Tužba i novi početak

Dnevnik bolesnika: Vanja gutaj! Humanitarni koncert

Dnevnik bolesnika: Vanja u ilegali. Liječnička greška ili splet okolnosti

Dnevnik bolesnika: Fizikalna na fizikalnoj. Hoću li konačno nešto pojesti?

Dnevnik bolesnika: Kupanje u moru. Zubi u čaši ili u ustima

Dnevnik bolesnika: Luna

POSREDOVANJE

Vještak je u svome pisanom nalazu potvrdio odbacio sve navode od tuženika koji bi trebali ići u obranu. Radi Ivana, Bojana, Emilije, ostalih nastradalih i naravno sebe, moram sa tim sudom ići do kraja .On mi je nažalost postao sekundaran a primarna bitka za vlastitu djecu. 2. 12. 2013. bi konačno trebao završiti sa vještakom infektologom, jer će se tada očitovati na ročištu o navodima tuženika. Bemti naše sudove: pisano, usmeno, pomoću pošte, goluba pismonoše a koliko tih pravnih kakanja.

Dugački su mi ti dani bili u neznanju gdje su Hana i Tea. Suprugi sam slao poruke, ali su bile ravne kao da ih šaljem zidu. Na njih odgovora nije bilo. Slijedeći korak je bio odlazak u zgradu od crvenih ciglica zvanu CZSS. Socijalna radnica je odmah uljudno rekla da će pronaći moje kćeri i da će dogovoriti susret. Susret sa vlastitom djecom? Da li sam počinio neki zločin da ne znam? Prolaznika na cesti susretnem, ali svoje kćeri mi je malo to much za psihu. 19. srpnja sam saznao da su mi kćeri kod ne tako bitne, a po svemu bitne šogorice.

Mama je, čim smo saznali otišla kod suprugine tete, koja je kuća pored. Rekla je samo da bi vidjela svoje unuke. Odmah je upozorena da ako dotakne ogradu od te šogorice zvati će policiju. Brojali su joj nešto o meni i mojim grijesima, da ni sam nisam znao da ih imam toliko. Sa šogoricom me to priznajem iznenadilo, jer je godinama ljetovala sa svojom porodicom kod mene na moru. Toj ženi, kao ni supruginoj teti, nikad apsolutno nisam ništa napravio. Odjednom sam postao glavni za pljuvanje. Minute su mi bile kao godine a sati kao život. Jedini motiv za dalje su mi bile kćeri. Nisam ni suprugu mogao shvatit da mi ništa, baš ništa od toga nije rekla u lice. Da li mogu čuti kćeri minutu bar jednu? U očaju sam slao poruku supruzi. Nakon par minuta zazvonio mi je mobitel. Bila je to moja Tea:

– Tata vas najviše voli i falite mi jako.

Zvučala mi je sva uplašeno, jer je imala tek tri godine. Kad sam pitao da li mogu čuti Hanu, čuo sam samo:

– Dosta… i netko je prekinuo vezu.

59 sekundi mi je štopan razgovor sa Teom Bio je to 20. srpnja. Bio sam sretan jer sam napokon čuo kćer. Da li je Hana ljuta na mene nije mi bilo jasno.

-Eeeeeeeeeeeee; tu sam tatice, dosla sam nema mi wi fi na mobu.

Napokon bila je to Hana, javila mi se putem fejsa porukom iz wc-a od šogorice.

– Vise nikad necu bit sretna sve dok ne dodemo kuci s mamom, ako ne ja cu zvati hrabri telefon.

– Budi hrabra srećo moja. -odgovorio sam kratko jer sam bio šokiran odakle ona zna za hrabri telefon? Nisam znao što da napišem. Pisala je toliko odraslo za curicu od 12 godina.

– Ma sve ce bit ok ako ne ja cu s Teom doc kuci sama sutra. –još je napisala.

Kasnije sam saznao da su to stvarno i pokušale ali da su ulovljene u pokušaju bijega. Još sam saznao i da joj je nebitna šogorica izvadila sim karticu iz mobitela da me ne čuje. Odakle tolika mržnja? Ako treba kopati ću tunel kao Vijetnamci, sa jednom rukom da dođem do kćeri. Otišao sam u zgradu crvenih ciglica i pokazao razgovor bivšoj ravnateljici CZSS-a koja se zgrozila. Tad je došla moja socijalna radnica i rekla mi da nisam tako smio razgovarati sa svojom kćeri. Kako da razgovaram, osim da joj probam dati ohrabrenje.

– Dogovorila sam se sa majkom da sutra vidiš kćeri u 13 h. Rekla mi je kratko i hladno.

Taj dan sam s tatom otišao u HT, gdje smo potpisali obiteljsku tarifu i kupili tri mobitela. Nadam se da se više neće događati da mi kćeri vade kartice da me ne čuje. Ujutro sam otišao u Presoflex kupiti Tei poklončić (tad sam i saznao da je famozni Zdravko radio tamo, ali je premješten). Imao sam još 100 kn. Kupio sam Tei autobus. Uvijek je više voljela autiće od lutkica. Ponio sam autobus i mobitele u CZZS.

– Gospodine Krnić, nešto ste uranili.

Jak sam ja gospodin, više sam urbana seljačina. Sjeo sam i čekao svoju obitelj. Bojao sam se reakcije, da li će me i vlastite kćeri odbaciti. Penjanje i evo mojih najmilijih. Kao da ih nisam vidio godinama. Ivana je došla u pratnji sestrične Tine o kojoj mogu stvarno samo pozitivno pisati. Valjda su se bojali „opasnog“ Vanje ali sam bokser, skakavac, palicu i kuhaču ostavio kod kuće. Hana mi je potrčala u zagrljaj i rasplakala se, kao što je i mene rasplakala.

– Volim te tata.

Teu je Ivana držala i gledala me kao da joj je neugodno. Njena sestrična me gledala kao ratnog zločinca. Tea me je gledala pomalo uplašeno, mogao sam joj jedino nogu dotaknuti. Hana i Tea su mi sve, one su ja i bit moga postojanja.

– Možemo ući unutra. Socijalna radnica je Tinu zamolila da napusti sobu.

Možda su očekivali da ću nešto nasilno uraditi.

– Tata ti je kupio nešto. – rekla je socijalna radnica Tei.

Tea je uzela poklon i kad je vidjela autobus nasmijala se.

– Da li ste podnijeli zahtjev za rastavu braka?

– Nisam. – odgovorila je supruga.

– Da li bi htjeli pustiti Hanu i Teu na more s mamom? Ona bi onda pustila njih s vama.

– Naravno da može, tu sam za svaki kompromis.

– Hana bi večeras prespavala kod kuće, ali da je mami vratite do 12 sutra.

Emocije koliko mogu pojedinca pucati, mislim da su sve u jednom bile baš tada u meni.

-Tea će kad se vratimo sa mora.

Hana je sva sretna počela trčati kući. Morao sam je vratiti da pozdravi mamu. Tina je u hodniku brojala što ide kod mene. Bio sam sretan što sam napokon vidio kćer da je pitam zašto to radi? Luna je, mislio sam da će skočiti sa 4 kata kad je vidjela Hanu. Ionako je Luna pas na federe. Stalno skače u vis, pseći rekorder u skoku u vis? Uvijek skače prema ulazu sa terase u dnevnu sobu. Moj tata je jednom u šali rekao da je okrenemo na drugu stranu skočila bi s zgrade. Hani sam pokazao nove mobitele. Bio sam uvjeren da kupljena Sony Xperia ide u vodu. Naravno napunio sam amper vode da joj pokažem.

– Hana dođi da ti nešto pokažem.

Čim je napravila stotinjak seflia došla je da vidi. Bacio sam mobitel u vodu. Radio je pod vodom.

– Isuse tata on radi pod vodom.

Izvadio sam ga van nakon par minuta i onda je prestao raditi. Ups, tvornička greška? Napravio sam sitan previd, Sony Xsperia Z ide u vodu a ova je bila J. Par slova i tolika razlika.

– Osušit će se mobitel i proraditi. Od tad skoro uvijek čitam što kupujem.

˝Nijedan čovjek nije dovoljno pametan˝, jednom je napisao Meša Selimović. Očigledno sam u deficitu sa pamet. Nema veze ugovor je samo na dvije godine.

– Brzo ću ti doći tata, pa idemo na more.

U dogovoreno vrijeme sam Hanu „vratio“ supruzi. Glup je osjećaj vračati vlastito dijete, koda sam ga nekom oteo i posudio. Priznajem da mi je par puta palo na pamet da Hanu ostavim kod sebe, ali bitnije je od svega bilo se držati dogovorenog. Onda bi me sigurno ganjali: UD BA (formirali bi je opet), Interpol, KGB, CIA i ostali tuzemni i inozemni organi reda ali sa njima nisam imao posla. Nisam ni stigao proslaviti ulazak u EU koji mi je bio dosta rasturen na osobnom planu. Kćeri su mi s mamom otišle u Makarsku. Bojao sam se onog djela puta od Omiša do Makarske, kada se voziš kao da letiš. Pišem kao da sam ikad išao tim putem pa ga poznajem a nisam. Tea je bila oduševljena autobusom, jer se do tad nikad nije vozila u njemu. Dobro je što sam kupio te mobitele, napokon sam ih mogao čuti i dobiti poneku sličicu sa mora .Loše je u tome što svaki mobitel ne ide u vodu. Srećom mobitel je ubrzo proradio. Na fizikalnu sam prestao ići, jer mi više baš nije bilo do rehabilitacije. Čekati ću Hanu i Teu da se vrate sa mora tjedan dana. Nakon toga napokon ću bar za vikend biti sa kćerima kod kuće. Njih dvije su mi davale svakodnevno do znanja da nije sve izgubljeno. Napuštenost od supruge mi je teško pala, ali volju za životom su mi davale i daju jedino Hana i Tea. Kužim samo da ništa ne kužim. Trebalo mi je samo tri tjedna da skužim da je supruga odnijela skoro sve svoje stvari prije nego što me je napustila. Čim su došle sa mora u dogovoreno vrijeme sa suprugom u petak. Ovaj put nije poštar zvonio nego Hana s Teom. Napokon nakon tri tjedna Tea je kod kuće. Bit će do ponedjeljka, pa onda u petak opet na more sa njima. Donijela je mali koferčić, kao trgovački putnik. U koferčiću je jedino imala autobus koji sam joj kupio i par autića. Kako da kontroliram emocije, mora sam nekako. Moja mama nije mogla rasplakala se. Tea je bila malo prestrašena. Nije se za mene nikada uspjela vezati kao Hana, jer ni kriva ni dužna nije nikad saznala kako je to imati „ normalnog“ i zdravog tatu. Ta tri dana sam ih upijao svaki njihov pokret. Išli smo na piće, čak sam popio bezalkohoholno pivo. U taj ponedjeljak sam ih vratio supruzi oko 10 ujutro, ispred zgrade crvenih ciglica. Tamo je sve počelo, pored sam imao prvi moždani. Doslovno me ništa lijepo ne veže uz tu zgradu. Jedino dobro bi trebalo biti je da su mi tamo odobrili osobnu invalidninu. Zbog koje imam osjećaj da sam krpelj društva. Na povratku me dočekao poštar.

– Imate preporučenu pošiljku.

Sjeo sam na zidić pored ulaza da pročitam. Tužba za razvod braka! (dobro je da sam sjeo). Datum na njoj 19. srpanj, dva dana nakon što me supruga napustila. Zašto je rekla u CZSS-u da nije podnijela tužbu? Standardno ništa mi nije bilo jasno. Pročitao sam tužbu. U njoj je piše psihičko i fizičko nasilje od strane tuženika i da traži da mi se uzme skrbništvo. O čemu ona? Poslao sam joj poruku zašto si to napravila i podnijela takvu tužbu nisam zaslužio da mi uzima skrbništvo i lažno me optužuje.

– Ma to je samo u ljutnji tako napisano, kad sam otišla. Odgovorila je.

-Da li mi poručuješ da želiš da umrem kad tražiš alimentaciju od 2200 kn, a znaš da imam 1250 kn svoga jada i bijede. Da li da razliku kradem? Bez obzira na sve, moja obveza kao tate je brinuti se o našoj djeci.

– Ne ne bi nikad od tebe uzela alimentaciju, znam da sve daješ za kćeri.

Nažalost nemam tolika primanja. Fizički nisam nikad bio nasilan, prema nikome. Jedino psihičko nasilje može biti moja bolest. Bio sam dvije godine gladan, jer nisam mogao ni kapi vode samostalno progutati, pa sam tražio da me supruga nahrani, ali nikad nisam ni pomislio da u njoj kuha dok me hrani. Osjećao sam se kao neki AL Capone .Bar sad znam na čemu sam i da se rastajem. Nije baš lijep osjećaj biti tužen prvi put u životu, kao ni ostavljen.

-Tužbu su napisale one žene iz Ženske grupe Brod. One su mi rekle da tako mora pisati i pola toga je u ljutnji napisano. – napisala je Ivana.

Fizičko i psihičko nasilje su teške optužbe i ne može se tako klevetat nitko, pa ni ja bez i jednog dokaza. Nikad baš nikad nisam imao ni jedne prijave da sam se s nekog istukao ili slično. Svi kojima sam rekao što piše u tužbi opalili su se smijati, jer me poznaju. Prije sam samo u stanju dobiti batine, a još da tučem okolo, pogotovo žene. Osobno mislim da sve one koji tuku žene treba objesit za onu stvar. Dobio sam veliko „hvala“ od Ženske grupe Brod jer sam im pomagao u kampanjama (volonterski) o borbi protiv nasilja nad ženama. Pa te me žene poznaju, zašto su one i njihova odvjetnica bili u stanju napisati takve optužbe? Sigurno špranca -Svi smo mi muški isti! Mogu im samo poručiti da nismo. Čak se i supruga smsovima raspisal, da to ništa skoro nije istina. Uredno smo smsovima komunicirali. U prosjeku na svaki 30-i sms bi dobio odgovor. Istina je da je takva tužba urudžbirana na Općinskom sudu. Naravno da ću se boriti za kćeri kako i koliko znam. S svojom težinom sam opet krenuo dolje. U ta tri tjedna stresa skinuo sam 10 kg. Po povratku njih s mora odmah sam trebao ići ja sa Hanom i Teom na more. Ivana se držala dogovora. Jedva sam čekao da vidim Hanu i Teu zajedno kod kuće. Onih 30 minuta i vikend što sam Teu vidio u CZSS-u bilo je sve, ali meni u svakom slučaju nedovoljno. Do tad sam o vikend tatama čitao sam o u novinama. Ja to ne želim i ne mogu biti. Ostale su mi samo sve njihove stvari i slike, koje bi valjda trebale biti uspomene na neki raniji život. Moj život su jedino one. Brak, ali i rastava mora biti kompromis supružnika u granicama normale. Moral, tolerancija i poštovanje, kriteriji usvojeni u stvaranju i oblikovanju pojedinca, tj. mene, postali su opet borba. Kao neki partizan sam, stalno u nekom gerilskom ratu (gerila na zadatku). Hana je sama došla gore u par brojeva prevelikoj odjeći (od sestrične za glavu veće od nje).

-Tataaa, idemo na more! Mama je rekla da se boji Teu pustit sa vama jer je premala.

Da glumim da sam tolerantan, koliko znam imam dvije kćeri i pucam po šavovima.

– Mislim da je Tea mala, ali čim se vratite sa mora bit će 7 dana kod tebe pa 7 dana kod mene.

Odlučila je Ivana. Zbog Hane sam pregrizao to a i sam ne mogu vjerovati da postajem suparnik i neprijatelj s nekim sa kim sam treba biti u „dobru i zlu“

– Hana idemo na more. – iako mi je svaka misao bila i Tea.

Nisam ni sanjao da mi se takve gluposti mogu događati u toj 2013. Hana postaje prava cura. 11 joj je godina ˝Tata ja sam u 12-oj˝ rekla bi na to. Do 30-e želiš biti stariji a onda unatrag brojiti svoje godine. Nisam kužio zašto je Tea mala da ide sa nama, zar smo opasni? Po dolasku na more hodao sam kao budala po kući i snimao Teine igračke i sobu da joj pokažem kad je vidim.

– Tata i ja bi na more, skoro svaki dan bi mi rekla na mobitelu.

– Ići ćemo ljubavi još puno puta zajedno.

– Kada tata?

Na to pitanje kao i na mnoga nisam imao a ni znao odgovor. Pred naš odlazak kući došla je Joška iz italije (Antina sestra).

– Da li želiš da te odvezem na grob od Ante?

– Kako da ne! -Bilo je čudno što je stalno falio na moru. Bio je to Ante, falili su njegovi koraci i dolasci, kao i priče.

– Prvo ćemo otići do stana gdje je Ante živio sa didom i bakom i gdje je umro.

Iako smo prijatelji tamo nisam nikad bio. U sobi u kojoj je Ante boravio i nažalost umro sve je složeno kao da će sad doći. Opet me Ante ugodno iznenadio i nasmijao, iako smo išli na njegov grob. Legende ne umiru, tako ni Ante ne može umrijeti, jer je bio legenda. On živi u nama koji smo ga poznavali. Neću napisati zašto me nasmijao jer je volio isto što 99% muških voli, ali u puno većim količinama. Nisam mu ni na grobu rekao zbogom jer to ni ne mogu, niti želim. Pokopan je blizu splitskog velikana Matošića i još mnogo poznatih Splićana, jer je sam bio veliki čovjek i još veći prijatelj. Kratak životni vijek dovoljno je dug za dobar i častan život. Napokon idemo kući i doći će mi Tea i napokon ću 7 dana biti sa njom. Ivana ju je stvarno pri našem povratku dovezla kući. Nije me slagala, Hana i Tea su kod mene i više nema razloga za crne misli. S Teom sam trebao posebno stvoriti odnos. Da me doživi kao normalnog tatu koliko može. Odmah smo kao partizani krenuli u šumu biciklom. Oni baš nisu imali bicikle, ali Hanin stari je poslužio svrsi.

– Tata da li tu ima vuk?

– Ima, ima ali se sakrio.

Naša šuma je park 100 m od stana na Trgu pobjede. Gledao sam druge očeve kako nose svoju djecu i priznajem bio sam ljubomoran. Dogovorio sam se s Ivanom da cure budu 7 dana bez prekida kod nje, pa toliko kod mene. Tea je stalno sa sobom nosala onaj autobus. Dobio sam i tih dana iz zgrade crvenih ciglica poziv na mirenje, točnije posredovanje. Teu smo upisali u vrtić 100 m od moga stana. Čak smo je Ivana i ja zajedno vodili prvi dan u vrtić. Veliki su to koraci u našoj rastavi. Teu smo početkom rujna zajedno odveli u vrtić ˝Seka i braco˝. Nekako mi je to puno značilo, ako nismo obitelj, bar smo tih 10 minuta bili zajedno. Tea kao Tea brzo se prilagodila. Uvijek se sjetim kad smo Hanu prvi dan vodili u vrtić ˝Pčelica˝. Ivani sam rekao da sačekamo Hanu kod Haninog vrtića. Nije prošlo ni 5 minuta a ono Hana trči (za njom pola do tad mirne djece) i i lupa po izlaznim vratima. Ušli smo po nju a ono sva djeca plaću. Od tad je Hana išla u privatni vrtić. Ujna me je nazvala da siđem ispred zgrade .Dala mi je 2000 kn da idem u Banju Vrućicu u Bosnu. Imala je rak pluća i bila joj je želja da se rehabilitiram.

Ne triba se bojat – kad se reče nemate se čega bojat onda propada fašizam, pa propada socijalizam. Kad se usvoji to – ne triba se bojat – onda se stvar okriće. I čin se čovik tako počne ponašat, onda se zaista više ne triba bojat, onda je sa svin diktaturama, autoritativnim režima svršeno. Ali, kurac, ljudi se boje. Kad izletiš s radnoga mista, to ti je isto ka da je u tebe pucalo, ako onda nemaš za jist, ako nemaš kruva. Onda se sve podnosi. Do jedne točke.

Bio je jedan i neponovljiv, odrekli smo ga se, pa kad je bilo kasno shvatili smo koliko je bio velik Miljenko Smoje. Za neke će uvijek biti komunjara. Ni partija ga nije htjela, pa su ga iz iste brzo izbacili.

Poimanje za prorežimske, proustaške, pa i djelom prokuminističke sudove on je imao u dvije riječi, katke i jasne: Nabijem ih!

Dupelisci ulizice, uhljebi. Danas im je Karamarko inspiracija, jučer Kosorica, pa Sanader, može i obrnuto s SDP om i njihovim uhljebima. Tko je doveo Mesića na vlast? Vicevi uz pomoć Karamarka.

Da li šutiti ili lajati? Lajanje biram naravno. Glupost ne. Dužnost se boriti protiv gluposti, iako je ona subjektivan pojam. Kroz pisanje se boriti za građansko društvo. Kulturu nam vodi bivši predsjednik mladeži HČSP-jedne od stotinjak pravaških stranaka.

Deset stvari zašto cijenim i ne cijenim novu vlast:

1)  Vjerovao sam da ćemo napokon dobiti vlast kakvu zaslužujemo. Nisam se zajebao, bio sam u pravu dobili smo napokon prohrvatsku vlast, čiji vođa govori jaki proamerički hrvatski. Nisam glasao za njega, a sad ga moram gledati četiri godine mogu li žmiriti?

2)  Reforme, reforme. Božo je izgleda u crkvi izgubio šalabahter s reformamama. Od reformi je samo ostao samo joker HDZ zvan “pitaj Karamarka”. Do sad smo gledali najbrži gol na youtubeu, a sad gledamo ministra s najkraćim mandatom od tri dana. Zavidan sam, pa ja samo mogu sanjati o takvoj šupi.

3)  Ako ovo napravite:

– smanjivanje i spajanje preko 200 agencija u znatno manji broj učinkovitih sustava,

– racionalizacija posla i ukidanje svih radnih mjesta čija se područja rada sada preklapaju čak po nekoliko agencija,

– godišnji plan rada spustit će se do svakog zaposlenog i njegova realizacija bit će osnova za nagrađivanje,

– javna uprava i nova zapošljavanja smiju biti samo u funkciji efikasne javne uprave i jačanja servisa koji država pruža poslovnom sektoru…

4) Ako se točka tri ostvari ostvari skidam Vladi kapu koje nemam.

5) Tomislav Karamarko: Republika Hrvatska je dobila stručnu i sposobnu Vladu koja se neće bojati izazova i odgovornosti. Sad imamo premijera, potpredsjednike Vlade i ministre. Sporazumom kojeg smo potpisali s našim političkim partnerima definirali smo pravila igre po kojem ćemo za ono što nas očekuje birati i premijeru predlagati najstručnije i najsposobnije ljude. Počelo je sretnije vrijeme za sve građane Hrvatske. Fokus našeg interesa bit će gospodarstvo i socijalni problemi, a ne ustaše i partizani.”Zašto nam onda Ministarstvo kulture vodi čovjek s čudnim izjavama u antifašističkoj zemlji i zbog čije stručnosti je do sad organiziran najveći protuvladin prosvjed.

6) Očekivao sam da će duhovi prošlosti ostati iza nas. Pronacistički ili prokomunistički ideolozi lagano da će odje (bip) od nas. Nikad nisu bili aktualniji nego danas. Ne želim više da naša prošlost bude i naša budućnost. U Hrvatskoj salonski ljevičari glume pacifiste sa slikom Chea, koji mi je drag kao revolucionar, ali to što se poprilično bavio ubijanjem- ne. S druge strane, njihovi desni antipodi, poznati po po marširanju i spremnosti za dom, koji su puni mržnje i nose razna obilježja koja su donijela toliko smrti.

7) MOST mi se jako sviđao, ali pukla je ljubav. Postali su kao i svi drugi. Mislim da bi im i Hitchcock pozavidio.

8) Sviđa mi se što se najavljuje ukidanje djela općina i spajanje županija, ali kada? To nitko ne zna.

9) Broj četiri je tabula rasa i u njemu je jasno opisan put kojim će ova vlada ići.

U ovoj vladi neće biti problem naći Homofoba Markićka je amater za ove, ali tko bi mogao biti Homofrend. Jebi ga  pojma nemam, nova ministrica socijalne skrbi? Što se tiče suzbijanja i liječenja ovisnika o narkoticima učinila je puno, ali je u nekim stvarima radikalna i patrijahalna. Nekad je bila Kristova zaručnica i njezino pravo je i njezina odluka da se vrati u civilni život, kao civil.

Svaka medalja ima dvije strane, no meni je bilo lijepo u samostanu, a lijepo mi je i sada. Bitno je uvijek pronaći smisao i tražiti Boga u svemu što radite. Ona vjeruje u to što radi, nadam se da i nju politikanstva neće pojesti.

Pitam se da li će se zalagati za legalizaciju i ukidanje prohibicije na kanabis u Hrvatskoj. Da kanabis može pomoći i našem gospodarstvu, ali što je najvažnije cijelom nizu oboljelih. Osobno podržavam legalizaciju kanabisa. Čak bi legalizirao i one lake za sada nelegalne trave kad smo ionako u popušili sve moguće od ove države: banke,  srednji sloj, tvornice, odlaske na more, jer većina nema para. Kad bi legalazirili da se bar napušimo pa da opet imamo sve izgubljeno bar prividno.

Više puta sam čuo: koristim ulje od kanabisa za liječenje i pomaže mi. Kanabis da li i to spada u zabranjene riječi. Nisam probao, jer para za to nemam.

Naša politika je izmjena komičnih i tragičnih elemenata, te atraktivna, uzbudljiva i napeta fabula kao maska za dublju, misaonu podlogu djela, a djelo je ispada kao neki politički dadaizam na hrvatski način.

Zagreb i Slavonski Brod. Jedan je 196 km zapadno od ovog našeg poznatog po papirnato plišanoj rodi. Dvadesetak metara jugozapadno od poznog natpisa pod video nadzorom “Dobro došli u Grad Slavonski Brod Prijatelj djece”.

Kod, sada Kineskog Getroa, Presofleksa ili ne znam šta već, stoji putokaz. Zagreb lijevo, Lipovac desno. Besplatna reklama za selo od oko 1200 ljudi. Ta autocesta A3 valjda sad vodi do zida. Kako se dođe do Beograda? Nisam nikad bio, a ni nemam neku želju ići u Beograd, kao ni u Lipovac.

Zagreb mi se uvijek sviđao, ali i Slavonski Brod. Naš grad ima sve, a nema ništa.

Odlućio sam s kćerima ići vlakom na dva dana u Zagreb. Nisam imao pojma koja zajebancija može biti traženje objave za popust u državnoj upravi.

Osoba s invaliditetom

Korisnici: osobe s invaliditetom, donositelji objave za povlašteni prijevoz željeznicom i brodom
Opseg popusta: četiri putovanja u odlasku i povratku tijekom godine uz popust od 75% od redovite cijene prijevoza u 1. ili 2. razredu putničkog ili brzog vlaka
Osnova za popust: objava za povlašteni prijevoz željeznicom i brodom za osobe s invaliditetom, koju pribavlja i ispostavlja županijski Ured državne uprave. Objava vrijedi 60 dana od dana ispostavljanja.

Pratitelj osoba s invaliditetom

Korisnici: pratitelj osobe s invaliditetom, donositelji objave za besplatni prijevoz željeznicom i brodom
Opseg popusta: 100% od redovite cijene prijevoza u 1. ili 2. razredu putničkoga i brzog vlaka
Osnova za popust: objava za besplatni prijevoz pratitelja osobe s invaliditetom željeznicom i brodom, koju pribavlja i ispostavlja županijski Ured državne uprave. Objava vrijedi do kada vrijedi objava osobe s invaliditetom koju prati pratitelj.“

Nije citat nekog filozofa, nego samo skinuto sa stranice HŽ a. Vođen mišlju da mogu kao 100% invalid ostvariti to pravo, poslao sam tatu da pomoću dokaza o mojoj invalidnosti realizira isto.

Da bi Vaš sin dobio objavu mora biti bar 70% na doljnje ekstremitete. Da ga dovezem u krevetu? Ne samo donesite nalaz i mišljenje vještaka da sam dolje oduzet isto. Pa jebote, ako sam 100% OSI koliko mogu biti oduzet dolje, nije mi bilo jasno da li je 100% maksimalan broj.

U Brodskom HZMO-u su susretljivi i odmah su mi poslali skenirano mišljenje na e-mail. Saznao sam da sam i dolje 100% oduzet. Oduzet sam do maksimuma, a ne daju mi povlasticu za vlak. Kad su me tražili dodatni dokaz koliko mi je koja noga oduzeta, ovakav puknut kakav jesam puknuo sam još na n-tu potenciju.

Prvi put tražim tu povlasticu i, naravno, kako to ide, naletim na hrpu birokrata. Revoltiran poslao sam mail s hrpom priloga.

„Poštovani, puno hvala na skoro izdanom rješenju. Razlog traženja istog je ostvarivanje popusta za prijevoz HŽ-om, koje već tražim skoro mjeseca dana .U državnoj upravi tražite dodatne dokaze koliko mi je koji donji ekstremitet oduzet (u nalazu vještaka piše 100% da su mi oduzeti donji ekstremiteti) .Na neki način i ismijavate osobu s invaliditetom. Da li je moguće da mi jedna noga bude oduzeta 110%, ako u nalazu piše da su mi donji ekstremiteti oduzeti 100% Jutros je moj tata u područnoj službi predao zahtjev da se taj besmisleni obrazac ispuni. Šestog i sedmog veljače namjeravao sam ići u Zagreb vlakom. Nadam se da ću do tad dobiti rješenje koliko mi je koji doljnji ekstremitet oduzet. Totalno su besmisleni zahtjevi i ponižavajući za OSI u administraciji u kojoj radite i koju plaćaju svi porezni obveznici.

Samo tražim ostvarenje svojih prava: http://www.hzpp.hr/putovanja-osobe-s-invaliditetom?p=452&mp=369 U prilogu Vam šaljem svoje nalaze o invalidnosti. Ne tražim milostinju, nego samo svoje zakonsko pravo, a ne da tjerate teško pokretnu osobu na beskonačne šetnje. Puno Vam hvala na dosadašnjoj susretljivosti i puno pozdrava od Vanje Krnića.“ Uf, jesam kurtazno kulturan. U rekordnom roku odgovorila mi je gospođa iz državne uprave, neću imenovati. Gospođa me kulturno nazvala i ispričala se mailom. Malo kulture u odnosu prema OSI, ta je gospođa pokazala i u tri rečenice rekla šta moram napraviti da dobijem objavu. Objava je riješena, ali zar se svaki put moram izboriti i svaki pravilnik naučiti da ostvarim svoja zakonska prava.

Pojedinci rade svoj posao, ali dobar dio ne. Dobio sam objavu od svih Vas koji plaćate da ovaj sustav se brine o nama.

S objavom sam kupio karte i pravac Zagreb s kćerima.

Jutarnje čitanje papirnatih novina u wc u, zamijenilo mi je čitanje svih portala na mobitelu, naravno na istom mjestu, nije važno koja nužda. Sjeverna Koreja lansirala raketu dugog dometa. Pravda na američki način. Ameri smiju imati raketa koliko hoće, a Sjeverna Koreja ne smije. Kim Jong i još nekako i njegov narod ispiru mozak svome narodu, koji je gladan. Naravno Ameri su pozitivci, koji žive bogato. Zemlja koja ima dva miliuna beskućnika. To bi trebao biti svjetski ideal ili možda kapitalistički.

Tko je započeo sve: bombardiranje Gadafija u Libiji 2011, Sadam 2003, Asad ni sami ne znaju više tko tu protiv koga ratuje, samo znam da ni on njima nije bio dopadljiv…Ni ne treba tražit odgovor na pitanje tko je muliplicirao i proizveo muslimanski radikalizam. Jasno je- Ameri. Proizveli su rijeke gladnih i uplašenih koji bježe iz svojih domova. Mnogi kažu treba muške vratit da se bore.Pitam se za koga?Ti su ljudi gladni, kao i njihove žene i djeca. Sigurno među njima ima ekstremista, ali zbog pojedinaca generalizirati ne treba, iako je svaki ekstemizam strašan. Zanima me s koliko su financijske pomoći, kao i organizacijske Amerikanci pomogli da se pomogne ljudima( socijalizacija pronalazak posla i sl.) da sretno stignu do cilja u ovoj migraciji naroda koja se događa 2016.

Oni su jedini smjeli upotrijebiti prvi put u povijesti atomsku bombu i bacit je na Hirošimu i Nagasaki. To je za povijest pozitivan trenutak za završetak drugog svjetskog rata. Istina da je, ali je i genocid, za kojeg nema suda, jer su to Ameri. Istina je vjerovatno u sredini i jedni i drugi su ekstremi.

Vlak je bio iznenađujuće točan u 9: 36 u minutu je točno krenuo, čitao sam da je tako i u Japanu. U 12: 24 bio je u Zagrebu. Postajemo Japanci, hehe. U Zagrebu ljudi rade, a kod nas je sve kao u nekom usporenom filmu.

Proveo sam vikend bez politike napokon. Lijep i ugodan u dobrom društvu . Čak ni našu lokalno seljačku politiku nisam pratio.

Da li je slovo „u“ otvornik ili samoglasnik? WTF? Otvornik- pitao sam se dok sam učio s kćeri. Samoglasnik koji otvara postao je otvornik. Davno je to bilo, ali u je za mene uvijek bilo samo slovo i samoglasnik.

Slovo „u“ (namjerno malo) je bio simbol fašističke organizacije, koja je bila zločinačka. Također u se u suvremenom govornom slengu koristi za upotrebu u našem jezičnom bogatstvu. A u PM itd.

Problem slova u se lako riješiti. Slovo u damo u stogodišnju na u-korištenje, koncesiju Hrvatima u Kanadi (Norval?), Argentina; našlo bi se tu kandidata, pa i kontinenata u emigraciji. Naravno natječaj bi bio međunarodni. Neka brigu o slovu „u“ preuzmu oni kojima je stalo do toga slova, a njega dajmo u koncesiju.

Jedino je šteta psovki nebi više bile sočne A PM. Bez obzira kojim slovima pripadali i koja nam sve sviđala. Ponekad mislim da sam jak, ali jedva sam dovoljno jak da dignem od kćeri školsku torbu.

Predmeti u osnovnim školama su zastarjeli. Tehnički je obvezan, a informatika nije. „Investicija u znanje isplaćuje najbolje kamate.“. Mi u 2016. g. smo u školstvu evoluirali u stadij u kojem smo bili kad sam i ja išao u “Nadu Božić”, kasnije “Bogoslav Šulek” (7. i 8 razred).

U osnovnoj školi sam prvi put vidio kompjuter, zvao se Orao, a uz njega je bio i monitor Orao, Galeba nisam nikad ni vidio. Kineski proizvod? Ne, hrvatski kompjuter, tvorca Miroslava Kocijana. Nisam ga znao ni upaliti, ali Comodore 64 jesam i učitati igricu uz pomoć šarafcigera.

Tata ja bi Ajfon! I tata bi. Programiranje šta je to? Znaju napravit strujni krug na kompu iz fizike u nekom programu. Vidio sam čak i radi. Usmjeravanje je nula bodova, ali ono općenito znanje je 100 bodova. Ulaže se u stolarije, krovove, pa sanacije istih. Informatika i građanski odgoj su potrebni i siguran ulog u formiranje kvalitetnog sutra za našu djecu.

Građanski odgoj i obrazovanje omogućava mladima da postanu odgovorni i aktivni članovi društva, sposobni djelovati za opće dobro te donositi informirane i promišljene odluke. Građanski odgoj i obrazovanje podrazumijeva usvajanje vrijednosti, stavova i znanja, ali i vještina i sposobnosti kako ta znanja iskoristiti u svakodnevnim situacijama. Nažalost s tom idejom se stalo. Bonton djeca usvajaju kod kuće, ali i u školi.

Moramo početi stvarati generacije koji će znati šta znači “U” (kao povijesni simbol), pa i famozni „za dom“, a ne da im to bude cool i da smatraju i lajkaju te natpise na svojim fejs zidovima. Djecu treba učiti ljubavi i miru i da znaju koje su zločine fašisti i komunisti počinili nad svojim građanima, da se više ne ponovi. Fašizam i antifašizam se ne smije po ničem izjednačavati, jer mi smo antifašistička zemlja i ponosan sam na to. Još kad djeca čuju da je ministar kulture pisao za ustaške časopise A u PM. Definitivno U u PM, “ u“ u koncesiju, ne treba nam.

Usmjeravajmo djecu novim tehnologijama i obrazujmo ih da ne moraju odlaziti, nego da budu produktivni i da rade.
Neka je napokon Historia est magistra vitae , ali ne, mi se stalno vraćamo natrag. Djelatnici u prosvjeti su ionako potplaćeni. Nažalost, sama težina školskih torbi govori koliko je naš školski sustav deformiran i koliko će fizijatri u budućnosti imati posla.

Dnevnik bolesnika: Kako je sve počelo

Dnevnik bolesnika: U bolnici u Slavonskom Brodu

Dnevnik bolesnika: U Zagrebu

Dnevnik bolesnika: Reanimacija

Dnevnik bolesnika: Ponovo dizanje i Krapinske Toplice

Dnevnik bolesnika: Kuća

Dnevnik bolesnika: More, kuća, poso, birtija

Dnevnik bolesnika: Tužba i novi početak

Dnevnik bolesnika: Vanja gutaj! Humanitarni koncert

Dnevnik bolesnika: Vanja u ilegali. Liječnička greška ili splet okolnosti

Dnevnik bolesnika: Fizikalna na fizikalnoj. Hoću li konačno nešto pojesti?

Dnevnik bolesnika: Kupanje u moru. Zubi u čaši ili u ustima

Dnevnik bolesnika: Luna

Dnevnik blesnika: Posredovanje

______________________________________

BANJA VRUĆICA

Ok idem u Teslić. Prvo sam pomislio da je bolnica, a ono je to hotel. Deset dana bez kćeri, a taman smo se ustalili 7/7 dana. Izračunao sam da je boravak u toj banji 10-ak puta jeftiniji nego kod nas.

–  U kojem hotelu želite biti? Bosna, Srbija, Hercegovina i Posavina.

Jebeš zemlju koja Bosne nema. Izabrao sam hotel Posavina ali doslovno u Bosni, Bosne nema. Sam kompleks je sklop hodnika od hotela do hotela, naravno tunela ispod površine zemlje. Kao da su još za vrijeme Tita kopani, kao da sam na Vis zalutao. Bio sam sam u dvokrevetnoj sobi .Za 5 min došla mi je poruka: ˝Potrošili ste mjesečni limit interneta, sad ste u roamingu˝ – on se naplaćuje puno se po potrošenom mb-u, jebeno too much. Pa u sobi ima wi- fi, sve su .ba mreže otvorene, ali još da da skužim kako se spojiti na to. Na kraju sam dobio račun za mobiteltih 10 dana 3000 kn, skuplje od banje. U hotelu Srbija me pregledao fizijatar i odredio mi terapije. Pitao sam da li tu vježbaju po Bobathu. Fizijatrica je čula za njega ali ne zna nikog da ga zna, pitala me odakle ga ja znam? Odite u Hercegovinu da dogovorite terapije a ja u Posavini. Naći ću ih sutra. Pozdravio sam se svojima na 10 dana. Od sutra počinjem u pola Bosne, pardon nemam pojma čega, potragu za terapijama. Zbunjivali su me ti putokazi u banjama i tuneli bez kraja. Potrajalo je dok sam našao sve terapije. Sve sam ih našao otprilike iz petog pokušaja. Tamo se sve ženske zovu Maja, Nataša ili Jelena i sve su crne imaju veelike, hm nije važno (oči hehe). Pored svih crnki ja sam dobio smeđeg fizioterapeuta, ženskog napokon. Zove se Jana. Ime kao naša voda a prezime kao naš premijer. Jedino tamo nigdje nema Jane za kupiti. Vježbe su joj ok.

– Sad ćemo malo vježbati sa oklagijom pa ćemo vozit biciklo, pa možeš na ručak.

Biciklo je bio strava, kao da pokrećem vremenski stroj. Terapija je za prvi dan gotova. Sutra se idem galvanizirati, parafinizirati, tensirati i na bazen. Sad idem na ručak i po novine (Večernji i Jutarnji za 1.5 KM). Uredno sam u hodniku pozdravljao sve sa ˝Bok˝ i svi su me uredno blijedo gledali. Odakle im pravo da budu tako nepristojni. Nataše, Jelene ili Maje su me pozdravljale sa ˝Ćao˝, pa nisam u Italiji. Odzdravljao sam s ˝Bok˝. Trebalo mi je vremena da skužim da misle da svakom koga vidim govorim ˝Bog˝. Ukazanje i to baš u hodnicima do Hercegovine. Nemam ni jednu dijagnozu poremećenosti, ali kad u gledaš u 10 prolaznika u oči i kažeš im ˝Bog˝ i normalan bi pomislio da sam u nekoj akutnoj fazi šizofrenije. Pa da probam s ˝dobar dan˝. Jupi dobio bi povratni pozdrav ˝zdravo˝.Naravno nisam odustao od svoga ˝bok˝.

– Pasulj s kobasicama, pečurkom, prženac ili Bosanski lonac što ćete za ručak?

– Ćevape s lukom.

– Toga nemamo u meniu.

U Bosni nemaju ćevape, pa koji im je. Nakon prevođenja prva tri jela, jedini sam za stolom (mislim čak jedini u restoranu) odabrao Bosanski lonac. Bosna izgleda ne želi imati veze s Bosnom. Bosanski lonac je izvrstan, bar sam jeo najbolje za stolom. Čak sam i našao frenda s svojih 90-ak godina koji mi je bio cimer za stolom. Kad sam rekao da sam iz Hrvatske:

– Vi živite u EU , vama je super.

-Ma fantastično.

Došao sam i do toga na bazenu. Na njemu radi jedna od silnih Maja. Uf dobra je crnka, posebno oči naravno. Mislio sam je pitati da li je glumila u spasilačkoj službi.

– Otići ću s Vama do bazena.

Do tad sam bio pobornik plavuša, ali Maja crnka ima sve argumente koji me navode da promijenim mišljenje. Snovi mi se ostvaruju.

– Tu ću te ostaviti, čeka me moja grupa za drugi bazen.

Ode Maja i ostavi me samog u bazenu s nepoznatim didom. Majo vrati se!!!, skuhat ću ti hrenovke. Nemanja me prošvercao na galvanizaciju preko reda. Odmah me pokušao galvanizirati do maksimuma, ali mi se noga počela neartikulirano ponašati; rokerska noga.
Idem na večeru u Španjolskom dresu, jedinom koji mi je mama spremila. Kao tipično muško redom sam izvlačio majice i tu je večer došao red na dres. Kad sam sišao u restoran, svi su za mojim stolom bili dresu Srbije. Znao sam da se igra EP u košarci, ali nisam imao pojma tko igra. Za stolom su svi znali odakle sam. Večerao sam na brzinu i otišao u kafić pored naručiti bezalkoholno pivo. Pored mene je sjeo lik sa majicom ˝Ratko Mladić heroj˝, toliko znam ćirilic.e Nisam se digao iz pristojnosti (mogućih batina). Iako svoje mišljenje imam, ali ga je tad bilo bolje zadržati za sebe.

– Druže da li igraš šah? Pitao me neki gospodin iz Novog Sada.

Rekao sam mu da igram i da imam dvije kćeri. Za svaku je dao po jedan dolar da im dam kad dođem kući za sreću. Podmitljiv kakav jesam, naravno uzeo sam dolare. Odjednom su se svi ustali, osim mene i počeli pjevati srpsku himnu ˝Bože pravde˝. Večeras se igra historijski meč Srbija : Španija. Kad sam to čuo da sam skoro progutao bocu od piva. Kad se svirala Španjolska himna a ja jedini u Španjolskom dresu.

– Nešto si mnogo tih. – primijetio je konobar.

– Šaljem poruku na mobitelu. – pravio sam se neutralan sam kao Švicarska.

Već sam se vidio na traumi. Nitko mi ni riječi nije rekao iako su „MOJI“ pobijedili 30 koševa razlike. Nisam slavio nego se povukao u svoju hotelsku sobu. Košarku od sad samo gledam iz zaključane hotelske sobe. Bio sam u Bosni a u Bosni nisam bio, kao Pitija. Ta Bosna u kojoj sam bio kao da ne želi biti Bosna, pa i ćevape ignorira. Naprosto ih ja nisam mogao ignorirati. Priznajem bili su jači od mene. Na povratku smo stali kod Aljke u Bosanskom Brodu. On nekako dođe kao Bosanski Mc Donalds. Gospodin iz Novog Sada me pošteno razbio u šahu.

LOCO MOTO

Moram ići u udrugu invalida na šah. Vidio sam na internetu da ga igraju.Došao sam tamo kao padobranac. Nikog nisam znao a mislim ni mene nitko.

– Da li si za kalamuzu?

Koji je vrag to. Prvi protivnik u šahu mi je bio Darko, okorjeli Hajdukovac, ali to ne zna. On je za mene tad bio Kasparov, Karpov, Fisher, Carlson, tad nisam imao pojma koji je taj. Sebe sam iznenadio i pobijedio ga. Pikado je bio in, a šah malo out u udruzi. Kako ću još svima imena zapamtiti. Skoro svi invalidi puše, osim mene. Valjda ja spadam u kategoriju invalida koji su popušili. Kalamauza je kava, od koje baš i nisam tu noć spavao. Od Hebranga do Slavonije 1 je oko 3 km sam uspio hodati u komadu. To je bio maraton za mene. Ujni je bilo sve lošije, planirao sam otići kod nje da je pozovem na rođendan od kćeri, koji još nisam znao gdje ćemo slaviti. Već sam pisao da mi je jedan od ciljeva nositi Teu prije nego što naraste ili bude prevelika za moje poluatrofirane mišiće na lijevoj ruci. Na moju sreću nisam dugo čekao na to. Okuražen dolaskom iz toplica, banja ili čega već uzeo sam je i probao je nositi. Bojao sam se njezine reakcije, hoće li se uplašiti mene. Valjda je sama bila zbunjena. Nakon par minuta zavikala je:

– Tata nosi me opet!!!

Moje borgovsko srce je poludilo od sreće. Nakon 4 godine držati vlastitu kćer u vlastitim rukama je NEPROCJENJIVO, nisam ni znao da se tolike emocije mogu dogoditi i dogodile su se!! Zdravom je zagrljaj i nošenje vlastitog djeteta rutina a meni uspjeh i to nevjerojatan! Lijepe vijesti ovih tjedana, mora da mi je bio dobar horoskop. Znam, uostalom poučen i vlastitim životom da nakon lijepih vijesti idu one loše. Moram priznati da se Ivana drži dogovora i da Hana i Tea budu 7 dana kod nje, koliko i kod mene. Postupak posredovanja je jedan od divnih naziva kod brakorazovnog postupka. Svašta su mi do sada radili, ali posredovali oko mene još nisu. Oči u oči sam sa Ivanom i još tri žene, koje me seciraju pitanjima. Kad ste, s kim ste, koliko ste? Kao da sam na Nurnbeškom postupku. Tri žene, zajedno sa Ivanom četiri. Sve su tri ljubazne a pitanja idu daleko, skoro do trećeg koljena.
Ivana me do ibera hvalila, kao što sam i ja nju. Mislim da su se žene pogubile zašto se rastajemo. Hvalimo se međusobno u pola rastave. Oboje smo rekli da smo se dogovorili da sedam dana Hana i Tea borave kod Ivane, pa isto toliko kod mene. Meni je bilo najvažnije što je Ivana potvrdila da takav način roditeljske skrbi dobro funkcionira. Ivana je najviše spominjala sladnost u braku i kako je dobar brak, sve do moje pojave ljubomore. Zbog enigme (u procesu dešifriranja) zvane Zdravko ni sam nisam bio siguran da li postoji taj lik. Rekla je istinu da je hitna došla po mene jer su se bojali da si nešto ne napravim. Na pitanje da li sam ja ikad bio nasilan prema njoj, odgovorila je sa ne.. Zašto onda tolike gluposti u tužbi kad je skoro cijela glupost. Dogovaramo se, treba biti i gospodin u rastavi, iako je teško. Možda je i najteže to suzdržavanje da ne kažeš sve oko čega se lomiš. S druge strane moraš paziti na svaku izgovorenu. Pišem kao da imam iskustva u rastavama. Moje iskustvo je ravno nuli i na malo što sam proguglo. Onda ide ono:

– Da li se slažete s razvodom braka?

Hladno sam odgovorio da se ne slažem i da se zbog djece trebamo pomiriti, jer sam i to mislio. Dodao sam u zapisnik da ne želim na silu suprugu držati u braku i da poštujem svaku njenu volju. Ivana je sve tu obrnuto od mene rekla. Jednostavno se više nema snage boriti. Rekla je da joj je još stalo do mene, kao do prijatelja. Prijatelji, pa ja imam svoje prijatelje? Opet je ponovila da nije s nikim u vezi, iako to više nije moj problem. Nije željela ići na nikakva savjetovališta oko pomirenja. Završilo je to posredovanje. Posredovan sam krenuo van iz CZSS-a.

– Vanja stani. -Okrenuo sam se, zvala me „prijateljica“ Ivana.

– Što se događa s tobom? Strašno si opet omršavio.

– Ma ništa samo 16 kg u 3 mjeseca. Da li mi cure dolaze u petak?

– Naravno kako smo se dogovorili, tako će i ostati. Prvi put sam tad osjetio da joj više nemam što za reći. Osim: – vidimo se Ivana.

– Tata ja bi slavila sa društvom u kuglani Vijuš s prijateljima rođendan?

Tih dana mi je umrla ujna od raka pluća. Još jedna sahrana na koju bi bio red da sam otišao a nisam. Kompromisi su sa mnom lagani, naravno ako u konačnici bude po mome. S Ivanom sam iz prve postigao dogovor. Kao da sudjelujemo u nekoj sukcesiji. Troškove rođendana snosimo pola/pola. Uključujući i naručenu tortu. Opet sam predložio kompromis da samo djeca budu na tome rođendanu bez starijih. Suludo ali istinito podijelili smo se obiteljski u klanove. Kao neka dva plemena, ali bez čakija i hladnog oružja. Na rođendanu smo u kuglani na kraju od starijih bili samo Ivana i ja za stolom. Ignorirali smo se koliko smo mogli. Da znam fićukao bi, ali me to nikad nije išlo. Klanovi nisu imali bliski susret, jer su već kod primopredaje djece razdvojeni.

– Da li je to i Tein rođendan pošto ona nema torte? Hanina je stvarno super 1D torta. Tea će rođendan proslaviti kod tebe, da li može?

-Naravno da može.

Nekako su u tim klanovskim podjelama zaboravljeni naši zajednički prijatelji.

– Proslavi ti kod tebe s svojom obitelji i prijateljima Tein rođendan.

– Naravno da može.

Napravio sam glupost i prvo na Tein rođendan pozvao Ivanu. Glupo do bola, nisam znao da se bivše ne zovu na rođendane. Naravno da nije mogla i htjela doći. Već sam se uplašio da će Tea opet izvisit za tortu, ali nije. Tein smo tulum organizirali na brzinu, tako da je torta više izgledala kao požar. Kompromisom su sve strane zadovoljene i Hana i Tea su bile sretne. Nisu me baš išli ti novi pojmovi; moji, njezini. Pomalo je zbunjujuće gledati ljude koji su ti do jučer virili iz guzice a sad te ne pozdravljaju, to bi bili njezini. Odjednom su nestali zajednički i ostali samo njezini i moji. Nesvrstanih je ipak bilo najviše. Djeca su zajednička, a zbog njih smo tu. Hana 12 godina, a Tea 4 godine, kad prije? S ženskim rodom nikako nisam mogao na zelenu granu. Bilo je vrijeme da nađem novu ljubav uz svoje kćeri i okrenem novu stranicu svoga života. Udruga Loco-Moto i šah, pa oboje su muškog roda. Liberalan jesam, ali mi stvarno je napokon muški rod dobro došao, da sve svoje probleme bar malo zaboravim. Redao sam u pobjedama: Doru, Dunju, Danijelu, Darka, Marinu, u šahu naravno. Samo mi je jedna prepreka stajala da budem najbolji Loco-Moto šahist, zove se Vlado. Od svih koji dolaze na kalamuzu jedino mi je on mogao pružiti dostojanstven otpor. Upoznao sam Tomu i Damira, poznatijeg po pitanju:

– Jel vježbaš? Ako želiš napredovati u šahu moraš vježbati bar tri sata dnevno!

– Tri sata, malo mi je previše to.

– Vježbaj mislim da možeš napredovati, mislim da u tebi ima potencijala. Ček da namotam jednu, pa ćemo odigrati derbi za prvo mjesto.

Vlado bi sigurno namotao i kamilicu za pušit, kao i ja sam nekad u srednjoj i na faksu (u što lažem). Vlado je isto Hajdukovac, Slavonski Dalmatinac. Naravno derbi Hajduk : Hajduk (Loco-Moto) pripao je Vladi. Završio sam kao drugi, bio bi red da se okušam na nekom turniru. Turnir povodom dana invalida bio mi je prva prilika da pokažem svima da mi je mjesto na šahovskom vrhu. Čim sam se prijavio na turnir zazvonio je mobitel.

– Tata da li možeš hitno doći kući da mi pokažeš matematiku?

– Naravno Hana, stižem.

Matematika mi baš nije jača strana. Tako je završio prvi šahovski turnir za mene. Nisam odigrao ni jednu, ali bio sam uvjerljivo zadnji.

Nisam se Tamari ni pohvalio da sam pojeo čevape. Nakon dugo, dugo vremena odlučio sam tj. prvi put u životu sam se sam naručiti kod logopedice na Rebro zbog logopedskog tretmana. Malo je gadno to sa telefonom kad Ivana više nije pored mene da prevodi ili da joj uvalim slušalicu:

– Dobar dan, zovem iz Slavonskog Broda radi termina za vježbe.

– Recite gospodine ….; u hebote prepoznala mi je glas i tko sam. Koji ste termin rekli da Vam odgovara gospodine Krnić? -Tko bi rekao čuda se događaju.

– Kako Ivana radi? Nije baš umjesno reći preko telefona da se rastajem.

Dolazim kada god kažete.

– Može početkom prosinca dođi.

Čim mi je dala termin odmah sam otišao kod doktorice da mi izda putni nalog i uputnicu.

– Prema novom pravilniku ne mogu ti izdati uputnicu ni putni nalog. Logoped postoji i u Brodskoj bolnici i po pravilniku moraš ići najbližem.

Da idem najbližem? Nema šanse da idem kod logopedice koja mi je rekla da neću nikad gutati. “Tajna je opći duh birokracije“; napisao je jednom moj stari prijatelj Karl.

– Žali se HZZO-u.

Svašta sam prošao, ali neću nikad, baš nikad dati da me više taj sustav ponizi. Nabrajao sam sve od Nerona do Grčića. Moja logopedica je Tamara i tu nema kompromisa.

– Da li bar pravilnici dozvoljavaju da mi izdate uputnicu?

Da bar sam nešto dobio. Sve u svemu nabijem ih sve i njihov socijalno nakaradan sustav i njihove pravilnike. U ponedjeljak 4. 12. te 2013. krenuo sam kod Tamare, samo sa uputnicom bez putnih naloga. Susjed u kupeu je dudao bočicu Cole s meni ne poznatom žutom tekućom tvari u njoj. Do Novske je postao vesel i izvadio sve šta je imao u torbi:

– Hoćeš li malo slanine i luka, imam i crvenog i bijelog?

– Neka hvala,..

još da Tamari podrignem, pa da žena upadne. Prvo sam pomislio da je Čeh. Bio sam u pravu, lik je iz Brčkog, Bosanski Čeh? Pio je brže rakiju nego ja ledeni čaj. Do Zagreba smo tu negdje obojica nerazgovjetno pričali. Opet pravac zelena zgrada na Rebru. Već me i medicinska sestra na fonijatriji pozna:

– Slavonac ti nama došao, gdje je supruga? Promrljao sam nešto kao ˝Nije mogla doći, radi˝. Skužio sam da ljudi kad te teško razumiju sami daju odgovor na svoje postavljeno pitanje.

– Ooo stigli moji Brođani, standardno me Tamara dočekala sa smiješkom i pogledom kojim ju je tražila u hodniku.

– Ostavila me Ivana. Shit razumila me ˝stavila me˝, a ono ˝o˝ nije čula.

– Gdje te stavila? Vanja ajde sad fino polako ponovi.

Na pola hodnika sam spelovao o s t a v i l a me. Da sam rekao napustila, opet bi došlo na isto. Sigurno bi razumila samo ˝pustila me˝. Još bi i pohvale dobio jer me pustila. Kompliciran je hrvatski, pogotovo, ako si imao moždani. Tamara kao Tamara:

– Riješit ćemo mi to naći ćemo ti drugu, ali prvo mi ispričaj sve što je bilo.

Ne tražim drugu, na ebayu ću naručiti gumenu lutku. Dobro je da to nisam morao spelovati.

– Vanja puno bolje pričaš ali moraš vježbati. Gdje su putni nalozi da ih potvrdimo?

– HZZO, bio sam umoran da dalje objašnjavam.

– Vidjela sam da smo cilj ostvarili i da si jeo ćevape.

Kad si na tome fejsu svi sve znaju, pa su i moji pojedeni. Na kraju Ivan, Hrvoje 1 i 2 imaju pravo što nemaju fejs.

– Dolazit ću i dalje kod vas, ali rijeđe zbog novaca.

Znao sam da je taj dan i ročište s vještakom infektologom, koji je bio svjedok. Dok sam čekao vlak, stigao mi je mail od odvjetnice Ane. Gotovo je i utvrđeno je postojanje liječničke greške i krivog liječenja u našem slučaju. Vještak infektolog je odbio sve navode obrane. Obrana je bila više/manje prebacivanje odgovornosti na kolege interniste, da možda ni oni ne bi skužili endokartitis na mome srcu. Prijatelj poznatiji kao ˝Đes ba˝ radi baš sa liječnicima koji rade uzv srca. Odmah ih je pitao, nema šanse da ne bi vidjeli, čak bi i s stetoskopom čuli da nešto ne štima. Krivo liječenje je utvrđeno i potvrđeno, nakon dvije godine sudovanja. Ostalo je samo izvještiti moj gubitak životnih funkcija, pretrpljene bolove, strah. Sve u svemu koliko para vrijedi ovo što sam proživio. Puno sam puta razmišljao o tome. Pare su prolazne, kao i ja. Ljudska glupost nažalost nije. Pandakova odgovornost u svemu tome je potpuna, ali nema je. Osim u njegovoj savjesti, ako je ima. Shvatio sam samo jedno da osobe sa bilo kojim oblikom invaliditeta su daleko normalnije od „zdravih“. Njihov smiješak nije kupljen i usiljen nego je prirodan. Odšteta mi je samo bitna da Hani i Tei mogu pružiti neku sigurnost. Da li bi mogao Pandaku oprostiti za sve preživljeno? Koliko god želio ne. „Snage kapitalističkog društva, ukoliko ih ne nadziremo, teže da bogate učine još bogatijima a siromašnije još siromašnijima.“ Davno je rekao indijski državnik, za čije ime da izgovoriš trebaju posebni logopedski tretmani Džavaharlal Nehru.

Sveti Nikola još jedan kapitalistički i vjerski praznik. Kao dijete me veselilo kad za Nikolu dobijem čokoladu i šibu, jer je to bio dokaz da nisam slušao. Kapitalizam je doveo do toga da te u vrtiću dočeka lista želja djece iz grupe. Počeo sam čitati listu. Sva su djeca bila skromna dok nisam došao do Tee. Ona je ni više ni manje od Nikole naručila romobil a odgajam je da bude skromna. Hana je davno otkrila da smo mi Nikole. Tei je rano da otkrije. Tei je Nikola ispunio želju. Jedini problem je bio romobil jer nestane ni u jednu čizmu.

– Tata, ta, znaš šta mi je Nikola donio?

– Nemam pojma, samo znam da si bila dobra.

Upozorio sam je da uskoro dolazi Baka Mraz (feminizirani Dida Mraz), ali da je ona siromašna, pa je od nje rekla tražit samo čokoladu. Hana starija i iskusnija u odnosima sa mnom podmetnula mi je pismo da želi Prestigio mobitel s prednjom kamerom za Božić. Primijetio sam da je zaglibila s slušanjem 1D grupe, pa da je vratim na pravi put upisao sam je na gitaru. Hana je stvarno zaslužila, jer je i prošla s odličnim uspjehom. Ni sam ne znam kako sam toliko kupio. Hani sam priredio niz zamki (pisama) da dođe do poklona. Dobio sam ono najvažnije, a to je osmijeh zadovoljstva od obje kćeri. Preživio sam i tu 2013. ne znam kako. Kod kuma sam dočekao 2014. Opet uz SBTV, koji očaj od televizije. Napio sam se soka. Postao sam kao Mladen iz razreda koji je Ivana i mene uporno na kirvaju u Sibinju pratio sa rundom soka. Ivan i ja smo vrtili po rundama piva, Ožujskog a Mladen je jadan znao popiti po 10-ak rundi Cole, pa je znao čak i miješati sa Spriteom ili Fantom. Mislim da je njegova jetra nastradala gore od naše. Uspomene ti nekako ostanu i što je najgore u njima živiš. Po ˝n˝ ti put premotavaš životne filmove, budućnost, te 2013 godine me ostavila Ivana. Bez nje sam mislio da ne mogu, jer mi smo bili jedno. Bar smo trebali biti, ali nismo uspjeli, pred ciljem je odustala. Hodati, govoriti, skoro da me svi razumiju, jesti, zajedno sam sa njom uspio. Kad je otišla prva pomisao mi je bila ništa. Razlog odlaska ne znam, ali od početka sumnjam, nisam znao gdje su mi kćeri. To je bio pakao, koji ni najgorem neprijatelju ne bi poželio. U jednom smo uspjeli, ako nismo zajedno, a to su Hana i Tea. Istina je kad si osoba s invaliditetom i kad zažmiriš i sanjaš. Normalan si, normalno hodaš, pričaš, pa čak i nogomet igraš, igraš se sa kćerima i trčiš. Kad se probudiš onda sve bude obrnuto. Hodaš kao alkoholičar, naravno ako hodaš, ne možeš nositi kćer, govoriš nepoznatim jezicima, Hana je velika nju bi i zdrav teško dignuo, iako je ona bila i ostala moja velika maza. Da li je onda bolje spavati i sanjati? Nije, naravno samo onoliko koliko je potreba. Ivana je bila i bit će dio mene. Nju cijenim ali postupke ne opravdavam. U toj 2013. smo se ipak uspjeli dogovorit da cure budu pola kod nje i pola kod mene. Za 2014. mi nije više cilj moje zdravlje, nego da moje male princeze budu sretne i nasmijane.

Igrokaz je kratki osvrt na vrijeme i političku situaciju svakih pet godina, a kroz život izmišljenih dvojajčanih blizanaca.

____________________________

Mama: Žarko, pa pusti djecu da spavaju, zašto u 8 ujutro zabijaš u zid sliku Maršala Tita a znaš da je mrtav 6 godina, probudit ćeš Mariju i Aleksandra

Tata: Anice tiše malo, veliki ljudi kao naš Maršal nikad ne umiru. Budi malo tiše čuti će nas drugovi susjedi.

Anica potiho: Jebo da ga jebo on i njegov maršal, neka ga ode živjeti u kuću cvijeća i čuvati grobno mjesto za Jovanku.

Aleksandar: Dobro Glasno lupanje u svitanje iz radio i sviranje u podlozi pjesme Pioniri maleni.

Jutro mama i tata .Jako sam gladan.

Tata: Danas je 24.11 1986 , sutra postaješ član saveza pionira Jugoslavije, sad ćemo i Mariju probudit da ponovimo svečano pionirsko obećanje.

Aleksandar: Joj tata, pao ti je maršal.

Tata: Anice donesi drugu sliku maršala.

Susjed Ivan zvoni.

Tata: Druže monteru da li si došao na kavu prije posla.

Susjed: Poslala me žena da je čula Aleksandra da galami da ti je pao maršal. Pa sam došao provjeriti.

Žarko je bez riječi dao do znanja da nema pojma, a Anica u pozadini pokazuje kako je pao maršal.

Marija: Tata evo slike Aleksandar mi je rekao da se razbio maršal i da ti donesem novu sliku.

Susjed Ivan počeo je zapisivati na neki papir I hodati po stanu

Tata šapće: AnIce pazi on je špijun.

Anica je kartu bacila na šarm.

Susjed Ivan zapisuje: Moram ići radit.

Tata: Neće on nikom reći da je pao maršal, ipak je on moj radni drug iz Đure.

Aleksandre i Marija da čujem zakletvu.

Blizanci u glas: Tata gladni smo. Prije doručka izrecitirati ćemo ti:

„Danas, kada postajem pionir
Dajem časnu pionirsku riječ:
Da ću marljivo učiti i raditi
poštovati roditelje i starije,
i biti vjeran i iskren drug,
koji drži danu riječ;
Da ću voljeti našu samoupravnu domovinu
Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju
Da ću razvijati bratstvo i jedinstvo
i ideje za koje se borio drug Tito;
Da ću cijeniti sve ljude svijeta
koji žele slobodu i mir!“

– Anice otvori dvije kKokte za naša dva pionira ljubi ih tata.

Žarko idem u trgovinu. Pas mater i tim pjesmicama, a ja jučer popila Koktu, dat ću djeci svakom po po pola čaše.

Aleksandar i Marija su dvojajčani blizanci iz centra Slavonskog Broda, otac Žarko sekretar SKH, majka Anica, kritična prema svakom autoritetu, pogotovo iz politike.

Robert Mugabe te je godine vodio pokret nesvrstanih, koji je još u politici i predsjednik, tek mu je 92 . Indija poslala pet delegata larobnjaka na pokret nesvrstanih. Umjesto u Africi završili su na Brodskom kolodvoru .

Odlučili su baciti magiju na Aleksandra i Mariju da se bude svakih 5 godina na jedan dan, a dok će spavati oni će im davati znanje. Svaki put će se probuditi s novim znanjima jedino neće znati ništa o novim političkim događanjima i novinama u tehnologiji. Čarolija će trajati do 2016.

Ljuti što su promašili zemlju odlučili su da Aleksandar i Marija prespavaju primanje u pionire i da se probude za 5 godina 25. XI 1991.

25 XI 1991. Aleksandar i Marija se bude i uz radio program na kojem svira pjesma Čavoglave. Neki bradati čovjek koji je djelovao supijano imena Vladimir Šeks je govorio na HTV-u 1 o srbočetničkoj agresiji. Sport je postao šport, avion zrakomlat, zračna luka (zrakomlatna luka?)…

-Taata opet je pao maršal, tko je ovaj čiko što visi na njegovom mjestu?

-To je otac naše domovine, tata da li se danas primamo u pionire?

-Aleksandre i Marija moram Vam reći više nema pionira, sad se borimo za slobodu.

Da li se možemo ići van igrati?

Vani je sve isto, samo kod pitanja kad sam se htio igrati rata svi su htjeli biti Nijemci, a samo ja partizan..

Susjed Ivan i tata Žarko su se prijavili u dragovoljce domovinskog rata.Pjevali su Mi smo garda Hrvatska. Susjed Ivan je donjeo tati neku iskaznicu na kojoj je pisalo HDZ, nismo ni znali šta to znači. Bio je to naporan dan za Aleksandra i Mariju. Mama Anica je išla vidjeti u Caritas da li ima Čokolina, nije ga bilo kao ni slike maršala više. Bojali smo se i pitati, ali valjda je Franjo bolji, a na djeci ni nije da pitaju. Saznali smo i da je vojarna oslobođena od neprijatelja, koji je i pucao po nama.

U razgovoru smo čuli da je Josip Manolić bio premijer, a nekako smo uvjereni da smo njegovo ime čuli i dok je maršal visio na zidu. Sad je premijer Franjo Gregurić, on je valjda bolji, kao i vlada nacionalnog jedinstva.

Previše za jedan dan idemo spavati.

Buđenje 25 XI 1996.

Hrvatska oslobođena. Na zidu i dalje visi slika dr.Franje Tuđmana. Tata je dobio otkaz u Đuri, kao i 16 tisuća radnika. Marija i Aleksandar su shvatili da je situacija teška. Tata je govorio da su nas sustavno pljačkali i da se sad borimo za svoje.

Čuli smo da je je 21. studenog 1996. godine na Trgu bana Jelačića više od sto tisuća ljudi prosvjedovalo protiv gašenja Radija 101, ali nismo pitali zašto.

Napokon smo imali doručak

Da li ima Kokte?

Ima Sky Cole, ona je dobra kao Coca Cola.

Kakav je ovo televizor i kutija na našem radnom stolu?

To ti je najbolji kompjuter Intel pentium, nije duron, ovaj je bio skuplji.

Zlatko Mateša je premijer, koliko smo primijetili sve smo siromašniji, a svi oko nas sve više usamljeniji i politikom opterećeni. Mama Anica je posjedila od brige, a tata Žarko se poslije domovinskog rata povukao u sebe. Čuli smo da su Josipa Manolića sunspedirali s svih funkcija u HND-u, jer se ponovo približava HDZ-u. Navijali smo za Croatiu Zagreb, a cijeli stadion je navijao Dinamo.

Komunjare, potiho je tata komentirao navijače.

Opet naporan dan, opet buđenje 25 XI 2001.

-Tata nema opet slike, tko je taj čovjek s bradom, a i premijer je neobrijan. Nk Croatia je opet Dinamo, šport je sport, zraklomlat je avion…

-To je naš predsjednik Stipe Mesić.

Nisam više ni pitao, samo sam saznao da smo totalno uništeni i opljačkani u privatizaciji i da je dr. Franjo Tuđman umro i da mu nije bilo puno državnika na sahrani.

Čarobnjaci su vidjeli papirnato plišanu koje su se i uplašili i da se Marija i Aleksandar muče i odlučili skinuti čaroliju malo ranije, početkom 2015, jer svake put su kod buđenja doživljavali stresove uzrokovane politikom i političarima.

Buđenje kao i svako drugo , ali drugi dan zaredom. Upalili su tv, a ono na sjednici konstituiranja Sabora Josip Manolić i Vladimir Šeks. Opet isti ljudi

-Marija idemo iz Hrvatske.

-Aleksandre kamo, ja sam sretna zbog toga što napokon imamo lijepu i zgodnu predsjednicu.

-Što dalje, ali idemo gdje i svi u Njemačku

Na putu prema autobusnom kolodvoru, uplašili su se papirnato plišane rode.

Da li ona leti!

Ne mi odlazimo.

Đes ba, bok, pozdrav druže, poštovanje, zdravo… to su neki od pozdrava koji svakodnevno čujemo.

Životarim u najsiromašnijoj županiji u Republici Hrvatskoj. Nekad se osjećam da tu žive oni koji su Bogu mili , a i oni koji ni vragu mrski. Često se osjećam kao anarhist, protestant i heretik. Da, i fan sam nekadašnjeg Ferala i Hajduka naravno.

Živim tu gdje živim, da, tu kod papirnato plišane rode. Kod nas je anarhija bila pljačka, zbog koje i čitave obitelji ostale bez posla .

Nestala su radna mjesta, nisu stvorena nova. Nekad bogata općina Slavonski Brod postala je sirotinjska županija. Jedna od najjačih utvrda HDZ-a. Izgleda da biramo totalno obrnuto što smo jadnij i siromašnijii, to je HDZ kod nas jači.

Stvoreni su preko noći: Todorići, Raići, Gucići. Što su radnici stvarali svojim radom privitizarano je u korist nove kapitalističke elite. Nažalost, u našoj županiju je sve normalno, mimoišlo. Jedino se našem gradu vratila tvrđava, a naš grad se sporo vraća njoj.

Od županije s jakom industrijom, postali smo deindustulitirana županija. Udahnimo duboko. Opet smo i bez industrije poznati, a poznati smo po najzagađenijem zraku u Europi u Slavonskom Brodu.

Đes ba pozdrav je na koji svi odgovore, donekle govori i o našem mentalitetu .Tu smo kao neki čardak ni na nebu, ni na zemlji, levitiramo. Šume, polja i vode su nam ostale. Da i njih privitizaramo?

Patria koja nam je toliko važna je u 73% vlasništvu finske države. Brojke govore – samo lud čovjek ne bi želio živjeti u Finskoj. Jezik je malo kompliciran sa svojih 16 padeža – ali zato svi govore engleski – zimi je hladno, malo im sunca fali, pa se fotosintetiziraju po parkovima. Oni imaju 1.5 milijuna umirovljenika, a mi skoro 1.3, a milion nas je manje.  U čemu je onda problem? Multipliciranu uhljeba, nisam siguran da oni znaju šta to znači.

Moram priznati da se bojim budućnosti i šta nam ona nosi. Nadu ne vidim, a opet sam optimist, ali godine koje idu s mojim datumom proizvodnje, sve više me razuvjeravaju i sve više vjerujem da su svi isti. Postajem skeptik.

Pomirili smo se da budemo mediokriteti. Medikritetima se smatraju one osobe koje potpadaju u sivilo društva, te se po svojim osobinama ne razikuju od većine. Ljudi koji su niti bijeli, niti crni već sivi i utapaju se u svaku društvenu cjelinu, šute bez ideje i bunta.. Ne žele da promjene svoj život i smatraju da je sve nepromjenjivo .

Pohlepa, glad za parama… da li tome ima kraja u nekoj ponovnoj revoluciji Pravedna raspodjela bogatstva, srednji sloj, ma sve s je to veliko sranje. Biti čovjek i to ostati, to je moguće, ali treba imati muda za to i za stalno protestiranje (protestant). Protestirati treba, kao što trebamo biti protestanti, koji protestiraju. .

Brođani šute, do kada? Nekad zalajemo zbog zraka, računa puknuća cijevi i sl.

Iako često imam drugačija (skoro uvijek) razmišljanja od većine, ona kao da nisu formirana u potpunosti, te tražim njihovo opravadanje u odnosu sa drugima, pokušavam iz više kutova društvene pojave, i na kraju toliko rastrgnem taj svoj stav da više nisam siguran ni u šta, ni gdje sam počeo sa svojom mišlju, ni da li je ona točna, itd. Svakako sam dosta nesiguran u sebe i, na primjer,  u nekoj raspravi, uvijek imam osjećaj da sam na previše ostavljen po strani, čak iako ponekad nisam siguran da sam sto posto u pravu, šutim, jer sam navikao šutjeti. Ali nije samo to problem. Ponekad previše idem u sketpicizam. Svjestan sam nekih svojih životnih problema, kao i deficita, i često o njima razmišljam, ali nisam u stanju da teoriju pretvorim u praksu, smatram da neke svoje osobine mogu popraviti. Kao što sam već rekao- skeptik sam, što se tiče ljudi i ljudskih pitanja, ali se ne zanosim idejama neke brze promjene. Želim kao i svi mi biti dionik stvaranja boljeg i pravednijeg društva Promjene dolaze od pojedinca, a i sebi utvaram da mogu istima doprinijeti .

Otišao sam predaleko u filozofiji da se vratim svojim pozdravima.

Pozdrav druže je pozdrav koji mi je rezerviran za sve pro nešto orijentirane.

Kombinacija bok, đes ba, mi nekako najbolje odgovara našem mentalitetu. Pod tim ne mislim na naše iz Bosanske Posavine, koji su vrijedni ljudi i u velikoj većini pošteni. Đes ba, šta ima osobno mi je primamljiv ali taj pozdrav slabo koristim.

Ceca, Dragana, ona Sandra Afrika i tko već u kombinaciji s Tomsonom i Balaševićem je naš standard noćnih izlazaka, jebeno kontradiktorno.

Poštovanje je rijedak pozdrav koji koristim za osobe većinom starije životne dobi. Poštovani mi je za mail. Vidimo se i zdravo draži su mi kao pozdravi na odlasku.

Kao odlazni pozdrav jako rijetko koristim zbogom, jedino kad se stvarno opraštam od nekog. Opet sam kolumnu razvukao od igle skoro do lokomotive.

Dnevnik bolesnika: Kako je sve počelo

Dnevnik bolesnika: U bolnici u Slavonskom Brodu

Dnevnik bolesnika: U Zagrebu

Dnevnik bolesnika: Reanimacija

Dnevnik bolesnika: Ponovo dizanje i Krapinske Toplice

Dnevnik bolesnika: Kuća

Dnevnik bolesnika: More, kuća, poso, birtija

Dnevnik bolesnika: Tužba i novi početak

Dnevnik bolesnika: Vanja gutaj! Humanitarni koncert

Dnevnik bolesnika: Vanja u ilegali. Liječnička greška ili splet okolnosti

Dnevnik bolesnika: Fizikalna na fizikalnoj. Hoću li konačno nešto pojesti?

Dnevnik bolesnika: Kupanje u moru. Zubi u čaši ili u ustima

Dnevnik bolesnika: Luna

Dnevnik blesnika: Posredovanje

Dnevnik bolesnika: Banja Vrućica: Loco moto

BOTOKSIRAN SAM

Ujna mi je ostavila novac da u veljači idem u Krapinske toplice na Botox. On valjda opušta spazam šake na par mjeseci. Ako pretrjeraju bit ću kao Ciganović ali ovo je srećom samo u šaku, no košta puno. 14. 1. taman kod obično sudci još budu na skijanje održano je novo ročište, izgleda da će u 2014. sudovi ubrzati svoj rad, jer smo ipak u EU. Više mi neće vještačiti krivicu nego sam o koliki sam invalid, opet postotci, ali ovaj pun oni znače koliko novaca. Odredilili su mi multisciplinarno vještačenje odjednom. Odjednom će me pregledati: fizijatar, neurolog i psihijatar. Moram platiti 3300 kn u roku 15 dana, da vještaci naprave grupnjak sa mnom. Skup grupnjak. Mnogo puno, stvarno mi je taj jedan bubreg viška, možda da ga stavim na njuškalo. Ana mi je napisala da zna da nemam novaca i da se možemo dogovorit da odvjetnice plate.

Njezin mail sam proslijedio na par adresa. U roku par dana stigao je mail od sestrične Ive s skeniranom uplatom: ˝Vanja čuvaj se i pazi se, voli te Iva i vježbaj što više˝. Baš sam se pozdravljao s Hanom i Teom i spremao na botoksiranje i boravak od mjesec dana u Krapinskim toplicama. Iznajmio sam sobu kod nekog Zagorca visokog 2m , 300m od bolnice. Šuma oko mene sa svih strana. Sjetim se one stare borbene: ˝Po šumama i gorama˝, tu sam nekako zapamtio iz nekog drugog vremena. Šume su i dalje tu, ali sad sam i ja tu. Okružen sa svih strana šumom i lijepim zagorskim brezima (brdima). Bio na pregledu kod dr. Žarka Bakrana, fizijatra jednog od najboljih u RH. Preporučio mi je tretman injekcijama botox-a; u kojima HZZO participira sa ravno NULA kuna. Napisao mi je doznake za ortoze za ruke i nogu; koje ipak komisija HZZO-a, (Ih što njih volim), mora odobriti, valjda će to biti za par dana. Komisija je Brodu, pa je moj tata odmah predao zahtjev po povratku u SB. Što se tiće terapije prvog dana 10:0 za Krapinske toplice, što se tiće klope 10:0 za banju u Bosni, tako da su u egalu a jbg. Da budem siguran ovaj put sam išao na put bez dresova. Tu poznajem pacijente od prije kao i terapeute. Sprijateljio sam se s Dušanom i Mijom. E da dr. Bakran je rekao da mogu ozdraviti, ako mi se posveti i radi samnom. Pa kud mi to prije netko nije rekao!! Pregled je bio vau, stvarno me detaljno preglado. Doktor s lenolkama, zakon tip. Nekonvecionalan totalno, ali mu nalaz nije jedna rečenica, nego krajnje detaljan. Do sad su mi nalazi fizijatra bili jedna rečenica, a ovaj se raspisao. Tu sam sam bez Hane i Tee, fale mi jako. Prije toplica bio sam kod jednog dobrog prijatelja. Gledao sam ga kako se igra sa Teom ( Hrvoje 2). Teško mi bude često, ali dignem glavu i idem dalje: Igrati ću se i ja jednog dana tako s Teom. Obećao sam si napiti se u Haninim svatovima (kad završi, srednju, faks, doktorat…) i nositi Teu na sve moguće načine; za to se moram brže oporavljati. Teško je normalnoj osobi zamisliti koliko tu ima ljudi kojima je cilj ustati, progutati svoju slinu, napraviti korak. Nevjerovatno, ali oni skoro baš svi svima daruju OSMIJEH! Karolina, moj stari terapeut, koji pozna Bobath je odmah skužila da sam smršavio. Na vježbi smo isecirali moj bračni brodolom. Nakon terapija krenuo u potragu za liječnikom da mi aplicira taj Botox . Pošto sam sve platio (oko 4000kn), pa da ne propadne, dao sam se u misiju potraga za liječnikom, kako ga zovu tamo docent Bakran. Krenuo sam od prizemlja, u prizemlju sam ušao u njegovu ambulantu, ali nikog nije bilo osim nekog pacijenta na stolu. Neugode li pomislio sam i napravio polukružni okret prema van. Ako nije tu valjda sestra zna gdje je i gle čuda bio sam u pravu:

– Pogledajte u visokom prizemlju i tamo ima ambulantu.

Na svakom katu ambulanta jedna. Nisu Krapinske toplice Klinika Mayo.Kako je sestra i rekla našao sam ga tamo:

– Za pola sata ću ti dati Botox, dođi dolje u moju ambulantu; vidimo se za pola sata! Odjednom me ulovila panika:

– Oprostite da li mogu ići ručati u tih pola sata?

– Možeš ,vidimo se!

Do tad nisam ni bio ni gladan, ali paničar što jesam, odlučio sam pojesti ručak, pa makar on bio zadnji. Konfuzne misli, vrtile su mi se u glavi. Odrućao sam svoje i uz Haninu sms podrške, hrabro došao do ambulante. Nakon desetak minuta izašao je medicinski tehničar i rekao mi :

– Dođi sim.

Ušao sam u ambulantu. Taj tehničar je za glavu viši od mene ( drugi najviši Zagorac uz moga gazdu??). Priredio sam mu kanonadu pitanja:

– Da li to boli?

– Malo boli, skini se do pasa i lezi.

– Malo!!!!

Poslušao sam i legao i pustio ga da jede jabuku jer bilo bi glupo dalje ispitivati. Spojio mi je desnu ruku na neki aparat. Nakon par minuta dolazi nasmijandocent Bakran, sa hrpom injekcija:

– To su tvoje. Skužio sam funkciju Zagorskog gorile:

– Drži mu lijevu ruku.- Onda je slijedio prvi ubod i neko titranje na ekranu .

– Aaaaaa; nekontrolirano sam vikao.

– Da li si ti Tarzan pitao me?

Tarzan ima Jane, a moja Jane pobjegla od mene, da skratim još me 7 puta nakon toga ubo uz isti krik. Na kraju se i zezao:

– Koje je drugo slovo abecede?

– Žžžžžž, .Nakon 20-ak minuta:

– Gotovi smo.

Živ sam, ne levitiram po plafonu. E da Ciganović zna koliko sam Botoxiran, bio bi ljubomoran. Da nije boljelo značilo bi da su mi živci mrtvi, ali boljelo je… „Nekoć sam bio lijep, sad sam botoksiran˝; Jedna pametna od Jasmina Stavrosa. Krenilo mi je: Što mi je krenilo? -Srednji prst naravno. 4000 kn platio sam da ljudima mogu pokazivati srednji prst (eto vam ga na!). Botox je počinjao djelovati. Šalim se…. definitivno mi je popustio spazam, ali od brisanja guzice još ništa. Mislim, dakle jesam (Mislim, dakle postojim). Dokazao sam si da mogu biti sam daleko od kuće. Prijatelji su mi svojim dolascima uljepšali svakodnevnicu. Na kraju sam se sa prijateljem Ivanom klackao, umjesto pio pivo. Tek su mi 33, sa 50 se počinjemo igrati autićima. Brmmm, brmmm.. Jurica moj radni terapeut je krajnje inovativan. Stalno se nateže sa mojom lijevom šakom, pošto stalno ide u fleksiju; dok čekam ortoze (da, da HZZO mi ih je odobrio). Sjetio se inovativnog riješenja zvanog Hansaplast.Tu nema recesije; ulijepio me dobrano. Ispratio me sa zadnje terapije:

– Sad drži to par sati.

Moja borgovska ruka i ja smo krenuli u trgovinu. Svašta u toplicama možeš vidjeti. Moram priznati da nisam nikad vidio nekog da hoda po gradu s takvom rukom, da sa vidio pomislio bi da je to neki koji je pobjegao iz Vrapča. Ušao sam u trgovinu; trgovkinja me uplašeno pogledala. Samo sam joj rekao ˝ruka˝, ni ne znam zašto. Sva sreča da me nije krivo razumjela i pomislila da je pljačka.

– Kaj si si strgal ruku?

– Nisam samo sam u ekstenziji!!

Tri dana sam skidao taj Hansaplast. Ručao sam u restoranu preko puta žute zgrade (Magdalena?). Nitko me nije gledao, svi su gledali moju ruku jer je ona in. Određene su mi skoro sve moguće terapije dr. mi nije za terapiju odredio logopeda i bazen. Zašto? Cijeli svijet me razumije (haha). Bazen mi svejedno nije potreban, jer tko se vidio svaki mjesec kupati. Vratio sam se doma, skuvala san ti pašta šutu!, vratio sam se kući, nakon mjesec dana rada u tuzemstvu, naravno na crnjaka; neulazi u benificirani radni staž. Nije me dočekala pašta šuta, nego očerupana roda, čaplja ili što već (simbol Slavonskog Broda). Razvlačili su me dobrano u Krapinskim toplicama. Zadovoljan sam socijalizirao sam se. Više nisam spiljski čovjek, počeo sam bolje pričati. Čak me ljudi i kuže, više nego ja sam sebe. Za pohvalu svakako, samo govor u toplicama nisam vježbao ( laprdanje mi je urođeno) a logopeda sam u toplicama samo jednom sreo u hodniku.

– Da li gutaš? pitala me logopedica Dunja (zgodna plavuša).

– Sve osim kamenja, ali i to ću probati.

Fizijatar se iznenadio kad me vidio:

– O, Vanja ti dižeš lijevo stopalo u hodu.

– Ma ja ustvari levitiram, samo se drugima čini da hodam.

Dr. Bakran mi je napisao toliko terapija da je fizijatrica nakon pomne analize, zaključila da više od pola njih nema u Brodu. Opet rastava, ovog puta od fizoterapeuta koji me dvije godine vježbao. Rastave mi idu bar kod fizioterapeuta, to je već četvrta ili peta (prestao sam brojati). Fizijatrica me uputila u bolnicu. To je i dobro imam 10 min hoda. Tek sam počeo sa terapijama valjda znaju što rade. Uskoro neće biti fora biti fizioterapeut u mome gradu ako nisi vježbao sa mnom. U bolnici me dočekao Hrvoje više ni ne znam koji 4 ili 5. Čelavi Hrvoje, ali po smislu za humor definitivno najći terapeut u Brodu. Njegovo uzimanje mjera bez metra, treba ući u stručne udžbenike za fizioterapeute.

– Piši 13. 5 – nikako mi nije bilo jasno kako dolazi do tih brojeva.

Gospođe u 80-im je svijao koda idu na olimpijske igre u gimnastici ili na techno party. Hanu je Ivana pustila u toplice kod mene i opet bez Tee. Jedva smo se dočekali da opet možemo ići zajedno u šumu, čak sam Tei kupio novo biciklo i to s zvonom, pa smo glumili face. Ortoze su mi bile gotove, poštari će ih donijeti. Pa će me terapeut vježbati kako hodati s tim. Ortoze su bile fantastične. Mislim da bi se svaki Borg u njima polomio. Piše dinamičke a ja u njima nisam vidio ni ˝d˝ od dinamike. Pohranio sam ih u ormar i napisao žalbu da mi ni u patiku ne stanu.

KONTINUIRANO PONAVLJANJE

U ožujku sam išao na sud s Ivanom oko brakorazvodne parnice. Ona s svojim a ja sA svojim odvjetnikom. Ispred sobe 34 smo zajedno čekali da nas pozovu. Nismo si imali što za reći. Stajali smo zajedno, osjećaji koji su ostali prema njoj bili su samo poštovanje. Na sudu me ponovno ishvalila. Koljemo se oko djece a sve smo se dogovorili. Malo me iznenadila jedna rečenica njenog odvjetnika.

– Za sada ostajemo kod ovakvog načina viđanja kćeri koji je po dogovoru.

Još smo trebali proći obradu u u CZSS-u i sačekati njihovo mišljenje, da nakon godine budemo na obostrano zadovoljstvo rastavljeni. Pristao sam da se Ivani kćeri povjere na brigu i čuvanje, ali da skrništvo ostane zajedničko i viđanje dinamikom kao i do sada. Ona se odmah s tim složila. Te jezikoslovce koji su pisali riječi za brakorazvodne pravilnike treba kastrirati. Ovrha nad djetetom (da se smrzneš), susreti i druženje s roditeljom, briga i čuvanje (zar to nije dužnost oba roditelja?). Sve se svodi na stvari a djeca to nisu i ne mogu biti. Nakon što CZSS dostavi mišljenje bit ćemo pozvani na čitanje presude. Nekako smo brzo došli do CZSS-a .Tu smo zajedno bili Ivana, Hana Tea i ja. Kod psihologa smo prvo zajedno ušli svi. Ivana i ja smo isto rekli da ostajemo kod ovakve dogovorene dinamike viđanja. Onda su ušle Hana i Tea posebno a Ivana i ja smo ostali u hodniku. Tea se vjerovatno zapričala o autićima, jer je ipak još premala da zna što je rastava. Tako nam se i ona pridružila za par minuta. Hana je ostala dosta dugo. Nakon toga psihologinja Vedrana nas je pozvala unuta.

– Vidim da ste svi suradni, to ću i napisati, kako ste se dogovorili. Svima pa i Hani i Tei odgovara ovakva dinamika viđanja.

Socijalnu radnicu koja vodi naš predmet taj puta nismo ni vidjeli. Kurtuazno smo se uz smiješak pozdravili i ozdravili. Nažalost ili Ivaninu sreću kraj lijepog braka je sve bliže. Nisam se više ni trudio spasiti ga. Cilj mi je bio naučiti živjeti i živjeti bez Ivane. Priznajem to me je sve bolje išlo zahvaljujući šahu i novim prijateljima iz udruge invalida. Napokon mi je i Vlado postao mušterija u šahu. Nekako sam se Danijelom i Vladom našao na istoj valnoj duljini.

– Da li će ove godine i Tea ići sa nama more?

– Hoće, jasno je rekla Ivana.

Nisam htio pitati kako je sad odjednom dovoljno velika. Zbog ortoza je došlo povjerenstvo iz Osijeka. Uspio sam i digao sam frku. Tvrdio sam da ortoza namijenjena Borgu nije dinamična. Ortoped iz komisije je pogledao ortozi i hladnokrvno zaključio:

– To je karbonska dinamična proteza, ali mislim da ti je malo prevelika.

Slikali su ortozu i moje stoplalo da sam pomislio da ću izaći u Timesu ili ako ne budem imao sreće na dnevno.hr. Već slijedeći dan me zvao lik iz Zagreba da me pita da li mi može doći kući zbog ortoze. Iskreno me pogubila iznenadna ažurnost našeg birokratskog aparata.

– Hm., da li ste ortozu pokušali staviti u patiku?

– Naravno da jesam, ali ne ide, prevelika je. -Razmišljao je minutu, dvije.

– Da li ste izvadili uložak iz patike kad ste pokušali staviti ortozu?

-Naravno da nisam.

Dok sam to govorio ortoza je bila u mojim Skeceshircama. Napokon sam mogao hodati pravilno kao i svi Borgovi.

– Ups moja greška, kad ste već putovali toliko zbog oroze, može li bar kakav sok?

– Ne hvala žurim natragu Zagreb.

Ostavio mi je svoju posjetnicu i garant mi je u sebi psovao mojih par generacija unatrag. Kao što bi Miki rekao: ˝Neka institucije obavljaju svoj posao˝. Posao je postao sakupljanje lajkova. Kako Hana kaže da popularne curice u školi imaju po 200 lajkova. Iso Miki, kako bi ona rekla naravno na fejsu. U jesam star. Popularnost se u moje vrijeme mjerila na druge načine. Jednostavije je bilo ako želiš biti lajkaniji od nekoga istučeš ga ili on tebe. Odlučio sam započeti paralelno s Dnevikom bolesnika na fejsu. Naravno prvo sam sam sebe lajkao a narcosiondnosti li. Kad su cure kod mene pokušao sam maksimalno iskoristiti svaki trenutak. Sreo sam Teu i i Ivanu u Presoflexu. Tea je kao iz topa izvalila:

– Eno Vanje, -na što je Ivana šutila.

Ubolo me to, pa ja sam tata.. Nije prošlo ni tjedan dana, pa sam s Teom sreo Ivanu:

– Eno Ivane, -podosta me to ubolo.

– Nije ti to Tea Ivana, to ti je mama i tako je zovi.

Tko zna što se u njenoj glavici događalo prilikom seljenja od Ivane, do mene. Idemo u ZOO Osijek, pa u Portanovu, da se oparavimo od zološkog. Tei i Hani bilo je najzanimljivije sjediti u autu i pravit se da ga vozimo, kao da smo na safariju.

-Tata, kako se zove ova životinja?

To me uredno pitala ispred svake, srećom da piše.

– Ljubavi Boehmova stepska zebra, -bemti ti sve životinje prepoznajem.

– A ova tata?

– To sam ja.

– Tataa, zezaš me to je majmun. Ipak DNA nam je skoro isti.

Presuda ili riješene Općinskog suda bila je savršena sa me derne još koji moždani (treća sreća). Kriv sam što sam bolesni tata. U riješenju piše da djeca nastavljaju živjeti s majkom, ali skrbništvo ostaje zajedničko. Ne razumijem, moram priznati, zašto od mirnog razvoda prave konfliktni. Naravno da sam se žalio. U kratkom roku Županijski sud je srušio odluku općinskog i postupak vratio na početak. Ivanin i moj dogovor oko viđanja djece je i dalje funkcionirao, ali sam se bojao onoga ˝ali˝. Napokon sam dobio termin za grupnjak, pardon grupno vještačenje u:
„…nedjelju ujutro u 8 sati, 05.listopada na Psihijatriji u KBC Sestre milosrdnice, odjel je Socijalna psihijatrija, doc dr Branka Vidrih.

˝Govori istinu onako kako je, nemoj ništa umanjivati jer si zaista prošao pakao.“

˝Možda me i ostave na psihijatriji˝.

˝Trebaš li ikakvu pomoć ili imaš li pitanja slobodno nam se obrati˝.

S Anom sam razmijenio par kratkih poruka. Do tad sam imao vremena.

Hani i Tei sam izvadio prvu osobnu, kao i Luni putovnicu. Moji mama, tata, Hana, Tea, Luna i ja idemo na more preko Bosne. Hani, Tei i mojima i sebi naravno sam za rujan uplatio putovanje u Gardeland. Trošim daleko više nego što zarađujem a ne zarađujem ništa.

– Hana ako prođeš i 7 razred s 5 idemo u London?

– Tata to oduvijek želim.

– Da li je London u Europi?

Što sadašnju djecu zeza zemljopis .Koja rijeka teče ispod Savskog mosta? Nisam pitao jer nisam bio siguran kakav bi odgovor dobio. Podmićujem od najranije dobi, to ne valja. Kako onda da postanemo društvo s nultom stopom korupcije? Nikako. Mislio sam da će me brže napustiti taj osjećaj izdanosti i napuštenosti. Kao da ga je netko sa turbo jakim Oho ljepilom zalijepio za mene. Uporno sam Ivani slao poruke da odemo s Hanom i Teom negdje na piće zajedno. Sakupio sam odbijenica ka prosječan nezaposleni kad traži posao, ako nije član ni jedne političke stranke. Liberal sam oduvijek, odlučio sam se politički reaktivirati. Kao pasionirani protivnik velikih stranaka učlanio sam se u malu zeleno-liberalno i socijalnu.

Počeo sam se socijalizirati, došao sam na korak do gumene lutke za osobne potrebe. Registrirao sam se na ebayu. 34 rođendan koda mi nije bio. Uh što mrzim te godine. Samo na blogu mijenjam svaku godinu i svake godine dodam jednu više. Morao bi početi varati i oduzimati si godine. Rođendan mi je bio zanimljiv. Taman sam trebao ići na šahovski turnir za osobe sa invaliditetom ˝Bosak˝. Umjesto turnira završio sam u bolnici. Dijagnoza je bila: vaza . Tri dana sam ležao u bolnici zbog vaze. Neki vrag me tjerao da vidim što ima u vazi. Bum, tras, naknadni jaoo (dok ti dođe i palca do mozga da boli). Šteta vaze. Palac mi je nozi dobio ljubičastu boju, a onda se počeo dizati nokat. Baka stara travarka mi je rekla da stavim oblog od bokvice ili blitve. Mama ju je uredno negdje nabrala i umotala mi prst. Ako me netko može naživcirati, to je Judith Reisman. Spodoba od žene s izjavama da djeca u vrtićima mijese pice guzicama. Pored nje je naravno bila gđa Markić, poznata po bistrom pogledu i što se za natalitet Hrvata brine prodajom kontracepcijskih pilula. Baka mi je rekla kad sam došao kući u srednjoj s polomljenom kosti na licu od tuče:

– Vanja stavi krumpir i luk i proći će. (naravno završio sam na operaciji).

Uh što mi baka voli biljke. Bokvica nije pomogla. Završio sam na ambulantnoj operaciji, koja je trajala dvije minute. Predimekaciju sam dobio, oko čega sam se najviše sekirao. Samo je skalperom probušila otok.

– Kad mogu ići kući?

– Možeš odmah, ali će ti nokat otpasti.

Ivana mi je čak došla u posjetu. Svi su žalili vazu, a malo tko mene. Ekipa s ˝Bosaka˝ mi je poslala sms:

˝ Da li je bila lijepa?˝

˝ Tko?˝

˝ Vaza naravno.˝

Umjesto gumene lutke prva kupnja na ebayu su mi bile crvene papuče za van. Elementi paranoje koji me često hvataju su se pokazali bespotrebnim. Hana i Tea su po dogovoru bile kod mene i idemo na more. Nekako smo se svi natrpali u auto. Već na Savskom mostu Tea je pitala:

– Da li je to more?

– Skoro pa smo došli.

To sam ponavljao sljedećih 7 sati lutanja i puta po Bosni. Kad smo došli morao sam buditi Hanu i Teu. Mislio sam da je Tea sve zaboravila u dvije godine koliko nije bila, ali nije. Želja mi se ostvarila napokon smo na okupu.

– Tata do kad mogu biti na igralištu, zanimalo je Hanu.

– Hana ti imaš 12 godina, možeš do 9 sati.

– Tata pa tad još bude dan.

– Stvarno bude, ajde možeš do 10, ali nemoj ni minute kasnit. Uh jesam strog.

Luna balkonski pas se pogubila. Sad ima dvorište. Nije joj bilo jasno gdje da piša i sere. Pametan pas uredno je za nuždu trčala kod komšije. Luna se greškom okupala. Skočila je u more kad je vidjela Teu, Hanu i mene u moru. To je bilo ono shit ganjam Lunu i Teu po moru, a jedino Luna pliva dobro. Tih dana je i nestala. Našla garant nekog Dalmantinskog pasa. Sad kad dobijem seriju crnih pasa. Dva dan nismo imali pojma gdje je. Komšinica Gita iz Sinja je došla.

– Mislim da je u rupu kod Ruskog hotela (u kojem nema Rusa) upao Vaš pas.

Luna je pokušavala doći do kuće. 50 metara ju je dijelilo od naše kuće. Jadna je pokušavala doći ali rupa ju je zeznula. Hana ju je uz pomoć prijateljice izvukla. Jadna nije od sreče znala do kog bi prvog. Voda joj je definitivno najviše falila. Odlučili smo otići na Poljud i Anti na grob. Groblje smo našli iz drugog pokušaja, prvo smo završili na Solinskom groblju a onda smo totalno zalutali. Iz druge smo našli. Prijatelj Ante je falio, ali mogu ga samo jedino ovako „vidit“ svake godine. Vozili smo se te godine i u podmornici. Super iskustvo. Na dnu Jadrana vidjeli smo par guma i podosta oksidiranih konzervi. Platiš podmornicu da te vozi a ona ni ne zaroni. Dobro je da nije ionako sam klaustrofobičan. Molio sam se koliko znam da stvarno ne zaroni. Fora je u tome što je ona nas vozala po plićaku u nekoj uvali, pa je izgledalo kao da smo na dnu. Hanin portret sam dao napraviti kad je imala tri.

– Tea došlo je vrijeme za tvoj portret. Moraš samo biti mirna sat vremena na rivi dok te čika slikar naslika.

Mala pozerica je bila mirna. Hana je otkrila neki svoj Hip Hop stil, nije koalicija one dvije morbidne i minorne stranke. Tko sam ja da sudim, neka samo ima svoj stil. Valjda neće bar do 30-e otkriti tetovaže. Hani će uskoro trebati terabajti za selfie. Meni su bili kilobajti dovoljni, ipak sam generacija Commodorea 64, a sad mi kćeri ne znaju ni što je to kaseta. Za cd znaju, da im kažem za dvd? Ta dva dva tjedna su stvarno proletjela. Moram cure vratiti a da ih nisam ni posudio.

– Švrćo, Nero, Lili, Kvik, Murko, tako je išlo nabrajane prvo životinje a onda:

– Vanja ručak! Tako je bilo prije 20 godina.

Danas sam ipak malo napredovao.

-Hana, Tea idemo kući! Luna dođi ovamo da ti dam kost, Vanja idemo.

Sličnost postoji s ranijim vremenom. Na povratku sa Tei skoro kupio motorić za curice. Bilo bi malo čudno da dijete od 5 godina ide na motoriću preko granice. Te 2014. išao sam na Poljud a Poljuda nisam ni vidio. Kupio sam najjeftiniju majicu s natpisom Hajduk.

Odlučio sam održati sebi davno dano obećanje i počeo pisati Dnevnik bolesnika. Ponajviše da izbacim i pokušam zaboraviti sve negativno šta mi se dogodilo. Cilj je do rujna 2015. završiti s pisanjem. Na povratku s mora me dočekao odvjetnik s odlukom Županijskog suda. Rastava se zbog nepravilnosti u vođenju postupka vraća ponovo na Općinski sud. Da se ni rastati od mene nije lako to znam. Znam samo da mi se ne da opet ići u zgradu crvenih ciglica.
U rujnu poslije Gardelanda počinjem opet s sudovima, vještačenjima. Bilo bi mi jednostavnije da sam stvarno nekakav kriminalac.

Idu u Njemačku, Irsku,Švedsku pa sad čujem i u Englesku. Potaknut sam za pisanje ove kolumne tekstom: http://www.035portal.hr/vijest/politika/najavljena-reforma-hitne-sluzbe—primat-ce-samo-zivotno-ugrozene-pacijente-5631.

„Dr. Dario Nakić, otkada je sjeo na fotelju ministra zdravlja najavio je svoju prvu reformu – reformu hitne pomoći. Brojke su pokazale da bolničke hitne bilježe ekstreme u čekanju, pa čak i po cijeli dan, ali većina pacijenata dolazi bez uputnice i ne uvijek s problemom koji im može ugroziti zdravlje. Stoga je najavljena reforma hitne službe, kako bi se hitni prijemi rasteretili, a primali jedino pacijenti kojima je ugrožen život“

Osobno idem više na hitni prijem, nego na kavu. Morao bih češće krenuti na kavu. Tamo je stalno mravinjak. Prime me doslovno uvijek odmah. Valjda sam stalno životno ugrožen i svakog trena mogu odapeti. Organiziranost te službe je, vau, u pozitivnom smislu, ako uzmemo poziciju hitnog prijema (oko 2 km jugoistočno od papirnato plišane rode).

Medicinske tehničarke i tehničari su svijetla točka našeg zdravstva. Kronično ih fali, pa na većini odjela padaju s nogu od umora. Kad netko ode u mirovinu zaposli se nitko. Koliko sam samo puta vidio sestre od cca 50 kg, kako se muče oko nepokretnih pacijenata duplo većih i po kilaži i po svemu od njih. Opet rade svoj posao sa smiješkom i s uspjehom. Hitni prijem se definitivno treba rasteretiti. Nažalost, sestre su puno manje stimulirane za svoj rad.

“Prvi i drugi stupanj trijažne kategorije može se direktno dovesti na hitni prijam bolnice. Redefinirat ćemo ulogu timova 2 u hitnoj, koji sada uglavnom služe kao transport, sanitetski prijevoz i dovoze pacijente koje prije nije pregledao liječnik. Ako pacijent nije životno ugrožen, na putu do bolničke hitne prvo će ga pregledati obiteljski liječnik, ako on nije dostupan, onda će ga pregledati liječnik izvanbolničke hitne, one koja je najbliža”, rekao je ministar i najavio i redefiniranje mreže hitne pomoći.“

Sve tu štima za pet, osim obiteljskog liječnika. Neki liječnici obiteljske medicine sami savjetuju pacijente da idu u poslijepodnevnim satima na hitan prijem, jer tako štede uputnice. S Hitne na Plavom polju šalju pacijente iz čekaonice u bolnicu iako nisu napravili pregled koji trebaju. Onda oni dođu u bolnicu i zbog gluposti. Na Hitnoj na Plavom polju su dvije ambulante pretvorili u jednu. I onda se dogodi da pacijent s slomljenom nogom čeka sat vremena da pacijent unutra primi infuziju. A imaju cijelo krilo zgrade na raspolaganju. Njega su zatvorili zaključanim vratima. Još jedan apsurdisan na hrvatski način.

Cijeli problem je napravljen zbog nekoordinacije izvanbolničke i bolničke Hitne i ukidanjem dežurnih ambulanti opće medicine, jer tko je vidio vikendom dežurati za pišljivih 200 kn.

Ogromna većina naših doktora u bolnici su izuzetni ljudi, kao i stručnjaci. Tehničari i tehničarke su logistika koja obavlja ogroman dio posla.

Naravno, ne treba zaboraviti ni fizeoterapeute koji se u podrumu natežu s ovakvima kao što sam ja.

Spremačice se brinu da sve bude čisto. Sustav funkcionira bar u bolnici i kao česti pacijent sam zadovoljan, koliko god to u mome slučaju to zvučalo apsurdno. Sam sustav je na rubu održivosti, a djelatnici na rubu snaga od umora od preopterećenosti.

Stalno se mijenjaju propisi, do te mjere da ih je više nemoguće pratiti. Tko tu koga i zašto. To je hrvatsko zdravstvo. Ali i politika, zemlja u kojoj svako svakog može do mile volje karati gdje god i kad stigne.

Vani se čude što naše sestre znaju izvaditi krv. To je se kod nas računa pod normalno. Sestre vade krv, daju terapiju, koju doktor odredi, pa rade i njegu pacijenta.                                                                                                                      Sustav funkcionira, ali je na respiratoru.

Kad nemaš pametnijeg posla iščekuješ, kao i svi novinari i dobar dio naših sugrađana, konferenciju za novinare koju je najavio Božo Petrovi i pitaš se šta će on sad reći da li će to biti: “Dosta mi je Domoljubne koalicije i dajem im nogu našao sam drugu”. Mašala konferencija je počela u 16:30.

Konferencija je u orvelijanskom stilu.  Njegov je cilj postepeno otežati izražavanje misli koje se kose s službenim idejama – i, istovremeno, spriječiti pojavu takvih misli. Koje su ideje MOST-a i Domoljuba, gledam , promatram i ne mogu vjerovati. Moram se pogledati u ogledalo da li sam posijedio od Božinog “reći ću puno, a neću ništa reći”.

Vrh vrhova mi je bila izjava:“ Žao mi je što mediji prenose samo jednu stranu priče, jer da vama netko dođe u kuću i pruži ruku i kaže da želi surađivati, a netko njegov vam za to vrijeme pljačka kuću pet puta, biste li mu vjerovali”, upitao je Petrov. Taj dio je jedini jasan i dovoljno govori o tome koliko su sigurni ljudi, sad zastupnici koje je stavljao na svoju listu. Ostatak konferencije ni Enigma ne bi dešifrirala.

Potpredsjednik Vlade Božo Petrov je predsjednik Koordinacije za društvene djelatnosti i ljudska prava. Koliko pratim to mi je to tek sad postalo novost, Božo pojma nisam imao. U društvu koje postaje ili već je opet homofobno koordinaciju vodi čovjek pod čijom se legitimno izabranom vlasti opet oživljavaju duhovi prošlosti i postrojavaju se koje kakvi likovi koji prisežu onima koji su legitimno popušili davno prije gubitnicima. Da fašisti su popušili, a Božo šuti, pitam se samo kakva će tek proslava biti za 10 travanj.

Postrojavanje stranačke, crnokošuljaške vojske u organizaciji Autohtone hrvatske stranke prava na zagrebačkom Trgu bana Jelačića- strašno. Zar nas treba biti strah? Božo šuti, pa to mu je resor ili nije sam sebe opet iskoordinirao. Svi šute osim Radničke fronte i par pojedinaca iz politike.

Policija je Autohtonom HSP-u dala dozvolu za postrojavanje. Prošle godine takvo dopuštenje nisu dobili pa su postrojavanje obavili u zagrebačkim Šestinama. Na Trgu su prisutne jake policijske snage s ‘maricama’. Zar su se i prošle godine postrojavali?. To su sigurno bile maškare.

Božo još kaže da je ova vlada bolja od prethodnih.

Mediji su spekulirali da je razlog za sazivanje presice kandidat za ministra branitelja Milijan Brkić, odnosno činjenica da HDZ neće imati drugog kandidata za tu poziciju, no Petrov kaže da nisu o tome razgovarali.

Kazao je da ne zna tko je kandidat Domoljubne koalicije za ministra branitelja, no da se nada da će se to riješiti ovaj tjedan. “Ministarstvo branitelja nije pod Mostom i to nije pitanje za nas”, kazao je. Pa, jebote, o čemu oni razgovaraju, o vremenskoj prognozi?

Karamarko kaže da je Brkić kandidat. Pa, Božo, tko je premijer? Karamarko ili Tim? Čak mi se i svidio i premijer, ali samo malo. Zna se našaliti na svoj račun.

Moj prvi jezik je engleski pa sam u Londonu dominirao. Sad će svi misliti da svi Hrvati odlično pričaju engleski”, našalio se Orešković.

“Tko ovdje prati ‘U zdrav mozak’”, upitao je potom Orešković okupljene aludirajući na emisiju poznatog komičara Davora Jurkotića koji je napravio niz skečeva u kojima glumi premijera dok na telefon razgovara s poznatim političarima. U Jurkotićevom je stilu rekao kako je feedback u London bio “good, good, good”.

Kad bi netko od „crvenih“ rekao da mu je prvi jezik engleski, bio bi to problem, jer bi bio antihrvatski element. Kad to kaže premijer svima je simpa, pa i meni.

Božo kao Božo na savršenom hrvatskom nama objasni sve da ni sami ne znamo da li istim jezikom govorimo.

„Meni smetaju ekstremi“, kaže Danijela K. U toj misli je sva istina, kod nas su svi ekstremi. Tri ministra Mosta su bili u Slavonskom Brodu. Tri ministra Mosta bila su više ni manje u Slavonskom Brodu, sigurno su sve jasno pojasnili, pa da vidimo.

Ako  se utvrdi postojanje kaznenih djela ili prekršaji, Hrvatska i njezine pravosudne institucije zadržavaju pravo poduzeti sve mjere da se u Rafineriju Bosanski Brod  spriječi dovod sredstava koje utječu na zdravlje građana – rekao je nakon sastanka ministar pravosuđa Ante Šprlje (MOST), no na pitanje radi li se o zatvaranju ventila na JANAF-ovu naftovodu ili nečemu drugom, nije želio konkretizirati jer bi to, kako je kazao, bilo miješanje u rad pravosudnih tijela. Upozorio je, međutim, kako te mogućnosti postoje i kako o njima prvenstveno trebaju razmišljati oni koji bi od toga mogli imati posljedice.

Sve jasno rečeno, meni baš ni jedan dio nije jasan do kraja. Mostovski reci pa možda netko i skuži.

Ministar broj dva

Ministar gospodarstva Tomislav Panenić (MOST), rekao je kako je ozbiljno razmotrio dopis kojim je brodski gradonačelnik Mirko Duspara pozvao hrvatsku Vladu i ministre na hitno poduzimanje mjera na zaustavljanju onečišćenja zraka. Prema njegovim riječima, neophodno je žurno poduzimanje koraka kako bi se taj očit  problem građana Slavonskog Broda i okolice što prije riješio.

Ozbiljno je razmotrio dopis, šta to znači? Mostovski odgovor.

Ministar broj tri

Ministar zaštite okoliša Slaven Dobrović (MOST),  rekao je kako je itekako svjestan da su Brođani izloženi prekomjernom onečišćenju iz Rafinerije. Dodao je kako rad međudržavne radne skupine nije polučio odgovarajuće rezultate i kako ga treba dignuti na višu razinu. „Postoje tehničke mjere kojima se procesna naftna industrija može svesti u zadovoljavajuće limite. Ovdje su ti limiti višestruko premašeni i to više naprosto nije dopustivo“, upozorio je ministar Dobrović, te zaključio kako će se problem rješavati s više, državne razine.

On nas diže Mostovski na višu razinu. Problem će se riješiti na višok razini, kojoj?. Orson Welles izveo je 1938. godine radijsku dramu „ Rat svjetova“, gdje su slušatelji popušili da na Marsovci napadaju.

Izvještaji s Božinih konferencija, mi daju osjećaj da me Mostovi napadaju. Danijela K. u potpunosti je u pravu.Orvelijanski stil polako ide u zastaru, dolazi novi stil- mostov stil.

Kako se proljeće približava pitam se do kada će klupe na slavonskobrodskoj Slavoniji I biti bez dasaka?

Da li se parkić iza CZSS- a može preimenovati u Trg s klupama bez dasaka? Opetovano pitam kada će te daske i opetovano je odgovor isti. Bit će! Jedna klupa s daskama, i to borovim, naravno, s PDV-om, košta oko 1400 kn.

Slučaj zagađena voda (2008 godina ako dobro pamtim zgrada kod Tene), slučaj koji je postao opetovani – enormno visoki računi za grijanje, naravno kod Tene, koji su se proširili na ostatak Naselja i kad je zima topla. Kad pada kiša da uštedim na vodi samo se nagnem nad lavor i operem kosu, jer 30 m jugoistočno od papirnato plišane rode na 4 katu prokišnjava, a pričuva je 150 kn.

Žali se, ma kome više?! Poziciji ili opoziciji, kome više tko je tko? Grad smo s javnim biciklima (500 m južno o znate već čega). Ukupna vrijednost te nabave je bila 273 000 tisuće kuna. Projekt realiziran i za svaku pohvalu. Malo i diskriminirajući prema sobnim biciklima. Mogli su par postaviti za nas koji bi da se vozimo, a nigdje ne bi išli.

Psi su dobili kantice za svoja govna, točnije izmet, a i njihovi vlasnici upute u obliku znakova kako da kupe govna od svoga ljubimca na kojima piše: „Vlasnici! Počistite za svojim ljubimcima“. Zašto su samo psi na tim slikama od kanti. Što ako mačka se pokaka i zakopa govno, da li ga onda vlasnici moraju otkopavati?

Postoje Odluke o komunalnom redu i Odluke o načinu držanja pasa koje za sobom povlače i sankcije ukoliko ih se vlasnici pasa ne pridržavaju. Sve je to za pet, ali ograničava slobodu drugih kućnih ljubimaca u slobodi izbora mjesta kakanja iliti sranja. Umjesto pasa jednostavnije bi bilo da su stavili samo kućnih ljubimaca. Da li se u slučaju potrebe da kućni ljubimac treba urnirati treba ponijeti pelene ili gusku za kućnog ljubimca? Priznajem pobornik sam zelenih političkih opcija.

Još jedan odličan projekt na ulazu u spomenik nulte kategorije postavljena je električna pumpa za tankanje eliktričnih vozila strujom. Na punionici je moguće istodobno puniti dva vozila, uz vrijeme punjenja od jednog do četiri sata, ovisno o stanju baterije vozila. Dva vozila. Što ako se pojavi treće morat će čekati minimalno jedan sat da dođeš na red.

Za nas homosapiense su predviđeni javni wc i , ako te protjera, plati i kakaj s računom.

Dnevnik bolesnika: Kako je sve počelo

Dnevnik bolesnika: U bolnici u Slavonskom Brodu

Dnevnik bolesnika: U Zagrebu

Dnevnik bolesnika: Reanimacija

Dnevnik bolesnika: Ponovo dizanje i Krapinske Toplice

Dnevnik bolesnika: Kuća

Dnevnik bolesnika: More, kuća, poso, birtija

Dnevnik bolesnika: Tužba i novi početak

Dnevnik bolesnika: Vanja gutaj! Humanitarni koncert

Dnevnik bolesnika: Vanja u ilegali. Liječnička greška ili splet okolnosti

Dnevnik bolesnika: Fizikalna na fizikalnoj. Hoću li konačno nešto pojesti?

Dnevnik bolesnika: Kupanje u moru. Zubi u čaši ili u ustima

Dnevnik bolesnika: Luna

Dnevnik blesnika: Posredovanje

Dnevnik bolesnika: Banja Vrućica: Loco moto

Dnevnik bolesnika: Botoksiran sam. Kontinuirano ponavljanje

GARDELAND

Gardeland busom.

– Tata jesmo došli?

Tea je pitala već kod Lužana. Kako da joj kažem iza brda, kad ni jednog brda na vidiku a i noć je bila.

– Tea još sam 800 km. -Onda opet isto pitanje:

– Tata jer smo blizu?

– Spavaj maco. Kad god bi se okrenuo Hana bi bila budna kao zombi.

– Spavaj Hana, čeka nas puno hodanja po Gardelandu.

Ionako sam tamo zadnji put bio 1994., pa znam gdje se šta nalazi. Motel Plitvice standardno stajalište za autobuse. Onda Slovenija u kojoj me na autocesti je najviše zbunjivao natpis Ljubljana zahod. Vanja to ti znači Ljubljana zapad. Na faksu su me zbunjivali tramvaji sa natpisom Zagreb Spremište. Nije mi bilo baš jasno koji je to dio Zagreba, jer ga na karti nema, kao ni zašto su prazni svi s tim natpisom. Nakon par mjeseci sam skužio da tramvaji idu u spremište na Črnomerac. Vozač je pomislo šta ovaj psihopat jedini sjedi unutra. Skužio sam napokon i od tad sam izbjegavao liniju za spremište. Čim smo pred jutro ušli u Italiju Tea se probudila.

– Još malo Tea spavaj, taman je i Hana zaspala.

Bosna bar ima brda i piramida, a tu nema ni jednog do Alpa. Vau Gardeland stigli smo. Ipak sam ja tu bio pa sve znam. Gdje je bio ulaz naravno da pojma nisam imao. Kud svi turci, tud i mali Mujo i bio sam u pravu. U najmanju ruku čekalo je nas par tisuća da se u 9:30 otvori Gardeland, Pjesma ACDC i napokon su otvorili. Zaključio sam jedino da od 1994. ništa nije isto.

– Tata ja bi tu išla, -svaka bi na svoju stranu.

Talijani poznati po visini, obilježili su do koje visine dijete može ići na koju vožnju. Tei je falilo par cm da može. To su bile visine za 7 godina, a ona ima s 4. Ispada da će s 7 biti previsoka. Kao prava konkurencija Japancima sve sam iz žablje perspektive fotografirao. Visine se bojim, ali Hana ne, pa je ona bila zadužena za fotografije s visine. S jeo sam na minutu i okrenem se. Sranje nema mog fotoaparata, jedva sam ga našao na njuškalu za 500 kn. Sad sam opet Balkanac, što i jesam. Ipak imam mobitel. Opet sranje, nemam memorije.

-Hana jer možeš obrisati 100 ak selfia.

Jadna je već padala s nogu od umora od hodanja. Tea me ispitivala gdje leti balon napunjen s helijom, koji je odletio dvije minute nakon kupnje. Oko svijeta ljubavi. Drugi balon smo zavezali za ruku radi sigurnosti. Hana je išla na one Ruske planine ili kako već. Malo se blijeda vratila.

– Tata ja bi još.

Kao pravi tata procijenio sam da mogu jedino u vožnju aviončićem jer on leti najniže. Ta vožnja mi je bila strašna. Tea i moja mama su se otišle voziti nekim kao NLO-om. Stvarno ih je digao visoko. Molio sam sve poznate i nepoznate molitve da više slete. 4 D kino se stvarno isplati vidjeti. Vani vruće a u pola kina sam se smrzao, pokisao i skoro me dinosaur pojeo. 4 D verzija crtića ˝Ice of age˝ je doslovno brutalna, kao da sam upao u horor. Tea i Hana su se smijale a ja sam gutao knedle od straha. Nakon toga smo krenuli kući.

-Nagodinu idemo u Europark. -Uf i ja bubnem i ostanem živ.

U šahu sam zapeo na jednom bodu. Planirao sam da na turniru u Pleternici osvojim bar tri boda. Poraz, poraz, pa onda opet poraz. Pomislio sam se da propijem, popio sam litru mineralne ipak sam na ¼ tablete Phemitona (e to treba znati prepoloviti), koji će mi valjda ovih dana ukinuti. Najviše mi je u tom trenutku odgovaralo da zamijenim ono ˝Krivo je more˝, s ˝kriv je gemišt˝. Dobro je da nisam, pobijedio sam zadnju. Bio sam drugi, odozada.

– Vanja ima u tebi potencijala treniraj..

Trebao sam više slušati, ipak ću nagodinu ići na dvije pobijede, da budem 100% bolji. 5. listopad grupno vještačenje još u 8 sati na psihijatriji. Na psihijatriji sam otišao pišati,a ono na vratima ni kvake, na kotliću ni špage, valjda da se netko ne objesi. Tko se još u 8 ujutro vješa ili tad ima želju za samoubit? Tri vještakinje su me dočekale u sobi. Nisu me gledale kao Borga, nego kao aliena. Na kraju sam jedino skužio da je dr. Vidrih fizijatrica. Prvo me ispitala psihijatrica.

– Zaboravio sam reći da se rastajem, -ah to naknadno pamčenje.

– Da li ste kad planirali samoubojstvo?

Kao da sam na Trenutku istine. Hladno sam rekao ne (pa kod vas se ni ne možeš ubiti). Odgovor je lažan, očekivao sam da kaže ona žena. Dodao sam da se nikad nebi ubio zbog svojih kćeri. Uostalom tad nisam shvatio smisao tog pitanja. Pa Borgovi su neuništivi, da sam rekao mogu se restartirati. E to bi bio odgovor koji bi vrijedio više koju tisuću. Nisam bio savjetovan oko toga šta trebam reći. Istina je da sam par puta razmišljao o tome, ali uvijek postoji izlaz iz svakog problema. Malo je rano da joj objašnjavam svoje životne filozofije.

Fizijatrici sam ispričao o svim problemima koje imam, pa čak i da kćer nisam mogao nositi, ali sad nosim, Opet greška.

– Koliko si samostalan?

– Skroz, jedino ne mogu kruh sam narezati, ali kupim si narezani.

Hehe, koja sam budala.U krivo vrijeme brutalno iskren, dobro je da još nisam spominjao brisanje guzice lijevom rukom.

– Da li kontrolirate stolicu, mokrenje, da li se možete seksati?

Na sve sa odgovorio sa da. Rekao sam da s lijevom šakom ne mogu ništa, ali to su vidjele tri žene a ja ujutro u 9 pod baražnom paljbom. Totalno sam se pogubio, nitko me za srce nije ni pitao, ni za bolove koje sam trpio do sada. Treču vještakinju, neurologa je najviše zanimala moja supruga??? Onda sam se sjetio.

– Ona me je napustila.

Kud sam to rekao, tri žene. Onda tisuću pitanja. Da sam se bar sjetio da odmah kažem a nisu me ni pitali. Tri profesorice na fakultetu a ja kao da sjedim s onim bakicama s sela koje tračaju na klupici ispred kuće..

– Napisati ćemo nalazi poslati ga na sud. Da li treba pomoći da izađeš van?

– Ne, ispričavam se što sam kasnije rekao za bivšu.

Kad te svi isprate s smiješkom znaš da neće valjat.

– Ana ja sa sam sve krivo rekao a i istinito, jedino sam se pogubio oko Ivane.

– Potpuno te razumijem da si se pogubio nakon svega što si prošao. Bitno si da si sve rekao kako je bilo.

Jesam, ali nitko me nije ni pitao za pakao koji sam u bolnici proživio.

Rođendan od Hane i Tee smo proslavili u dva dijela (opet). Ovaj put je Tea imala tortu koja nije ličila na požar, ali zato Hanina je. Tei je preokupacija postala šah. Na rođendanu je nosala tablu da se s njom igra šah. Samo jednu. Neće dugo trebati da me i Tea počne pobjeđivati, s pet godina mi postaje šahovska konkurentica. Ionako mi trenutno glavni konkurent ima 9 godina. Hanina ekipa bila je u slikanju selfia. Kad si žensko to moraš znati. Ispupčiš usne, ukosiš oči i za selfie si spreman. Cure su napunile 13 i 5 godina. Trebalo mi je godinu dana da dođem sebi od rastave. Još se nisam ni rastao (jesam, pa nisam.). Dobio sam opet poziv za čitanje presude oko rastave. Ne zove se baš presuda. Na objavu presude došla je djelatnica CZSS-a koja je rekla da ostaju kod datoga mišljenja. Kojeg mišljenja? U kojem doslovno piše da nije dobro unatoč dogovoru roditelja da viđam kćeri dosadašnjom dinamikom zbog moje bolesti. Čista diskriminacija, pa kako sam se do sada brinuo, to sam rekao i sutkinji koja me blijedo pogledala. To je srednjovjekovna, eugenična, pa i fašistička presuda. Opet bitka, sad se moram i s institucijama boriti. Ivana je vidjela da sam sjedim na klupi na Trgu pobjede. Došla je do mene i rekla mi:

– Bit će unatoč presudi kako smo se dogovorili, ako budeš dobar?

– Dobar?? Da li je to ucjena? Molim te reci šta ja to loše radim prema tebi ili djeci?

Ostao sam bez odgovora.

– Ivana ja samo želim na papiru naš dogovor.

Stvarno mi je dosta ponižavanja, ipak i borgovi imaju svoj prag tolerancije. Dok sam još bio ljut otišao sam s mamom u CZSS da mi daju na uvid to mišljenje.

– Možete ga dobiti na uvid jedino ako pisanim putem predate zahtjev.

Tata sam pobogu. Niti ja želim uzeti cure mami, niti ona meni. Da li imam još neku smrtnu dijagnozu za koju ne znam? Odmah mi se javila moja odvjetnica Ana iz Zagreba i ponudila da će oni napisati žalbu. Otkazao sam punomoć starom odvjetniku. Mogu sve shvatiti, ali da se dogovor roditelja ne poštuje, ne mogu. Niti pijem, niti pušim, niti hebem, ali izgleda da mene sustav dobrano jebe. Sutra ću hladne glave sjesti i sastavit dopis ministrici i pravobraniteljici za invalide i djecu. Mislio sam da ću ujutro biti hladnije glave. Pravnik nisam (pa nije bilo zakona i prijetnji tužbama u pismu), ali bit će mi lakše ako iz sebe izbacim ono što me muči. Nekako sam napisao dopis za pravobraniteljicu i ministricu:

„Poštovana  pravobraniteljice,

obraćam sa Vam se kao otac dvije mlt. Kćeri( Hana 13 god. i Tea 5 godina).

U prilogu Vam šaljem presudu Općinskog suda utemeljenu na mišljenju Centra za socijalnu skrb Slavonski Brod.

Sa majkom postoji dogovor o viđanju i druženju sa mlt. Hanom i Teom, koji već više od godinu dana funkcionira na zadovoljstvo obe kćeri. Do sada su kćeri po 7 dana bez prekida boravile kod mene kao oca, pa 7 dana kod majke. Takva dinamika je dogovorena i u CZSS Slavonski Brod . CZSS nije ni jednom vodio zapisnik, kao ni socijalna radnica. U CZSS-u smo postigli dogovor majka i ja da se nastavi dinamika viđanja kao do sada, ali da se kćeri na brigu i čuvanje povjere majci. Ponavljam ni jednom nije vođen zapisnik, niti je dano nama kao roditeljima da potpišemo isti.

Tek sam kod objave presude (rastave braka) saznao da je CZSS u svome mišljenju donio odluku da dogovoreni i provođeni način viđanja kćeri zbog uspostavljanja pravilne strukturu odgoju mldb., djece nije dobar. Navedeno mišljenje sam sa svojom majkom tražio na uvid, ali djelatnica CZSS a  Slavonski Brod  Hvojka Filopović mi ga odbila dati na uvid.

Viđanje kćeri mi je odobreno tri puta tjedno po tri sata i svaki drugi vikend.

Po saznanju presude starija kćer je otišla u socijalno i doslovno je rekla: Da je tamo gledaju kao stvar. Nije mi jasno kako pravilnici i osobe koje nisu ni vidjele Hanu i Teu, mogu odlučivati o njihovim sudbinama i životima, jer ipak i one su bića sa emocijama i potrebama.

100% sam invalid i jedina primanje mi je Osobna invalidnina u iznosu 1250 kn. Kao otac sam svjestan da zajedno sa majkom naše djece moramo im pomagati u odrastanju.

Dosuđena alimentacija od oko 900 kn., mi daje do znanja da sa  preostalih 350 kn postajem  socijalni slučaj. Čudi me da su  je CZSS, bez ijednog valjanog objašnjena spreman diskriminirati jednog roditelja.

Moja je krivica bolest, tri presuđena sata mi oduzimaju pravo da budem otac svoje djece. Kako da i djeci objasnim da CZSS, ne želi da borave kćeri kod mene kao do sad?

Ne  znam kako zajednička djeca mene i supruge nisu stvari, niti statistika, niti ću se ikada složiti da to postanu.

Rezultat ovakvog viđanja po dogovoru oba roditelja, je da starija kćer je prošla sa 5.

Pitam Vas samo kao čovjeka tko će biti kriv ako se naruše snovi moje kćeri o gimnaziji i fakultetu poslije ovakve jednostrane odluke?

Moje je pravo da budem otac  i zato Vas molim kao čovjeka koji vodi instituciju, da mi ne oduzimate to pravo. Otac na tri sata ne mogu biti ni fizički to ne mogu stići, pa kako da onda objasnim kćerima zašto nema oca?

Sa štovanjem, Vanja Krnić“.

To je bilo pismo očaja. Ići bosti se s sustavom ni sam ne znam koliko je bilo pametno. Od pravobraniteljice za invalide sam isti dan dobio odgovor da će uzeti moj predmet u rad. Dužnost svakog građanina je boriti se za svoja prava. Postajem revolucionar kao idol Che, nadam se da neću morati početi primjenjivati metode kao Ian Palach.

NAPIO SAM SE!

Do moždanih sve sam krajnje neozbiljno shvaćao. Dobio sam zadatak da napravim predavanje u udruzi ˝Mladi i politika˝. Do siječnja 2015. mi je bio zadatak to odraditi.

Uozbiljio sam se nema prigovora, prva mi je verzija predavanja ličila na Stand up komediju. Hanu je dobrano pubertet savladavao.

– Tata ne da mi se učiti, -pa onda. -Dobila sam 5 iz kemije.

Kontradiktorno, pa ja nisam nikad dobio 5 iz kemije. Kako onda da joj kažem ući više? Tei sam isprintao jednostavne riječi: oko, zub, nos, otorinolaringologija, zezam se. Nju baš to nije išlo, ali nadoći će.

– Tea hajde spoji O K O.

Kao iz topa rekla je:  zub.

Teta me zvala da s Teom dođem po poklon za Božić u poreznu upravu. Idemo hodnikom a Tea čita brojeve sa vrata:

– 41, 42..

Skužio sam da zna i na sat, ali baš brojati do 200, to jedva i ja znam. Postao sam i cvikeraš, još jedan korak na putu do potpune preobrazbe. Dioptrija mi je: vidim sve a ne vidim ništa.

Kad kaže 95, pa 98.

– Tea nisi dobro, hajde ispočetka -.Otišao sam joj i kupio sa.

– Tata da li mogu igrati do 6 i 15 mišiće (omiljena igra).

Bemti pa ona drži u malom prstu brojeve.

– Tata da li mogu ići u CC?, pitala je Hana

– Kakva je to buba?

– Mi ti izlazimo u Coloseum.

Da joj kažem da sam ja izlazi u parkić, ipak rano je još. ˝Brod je moj grad˝- Tea je pjevala u vrtiću, pa je to otpjevala i Djedu Mrazu ili Božićnjaku, kojeg su dovezli kamionom, izgleda da je sobove usput pogubio.

– Stakleni evo dvije Cole za tebe.

Djeda Mraz mi je dao novi nadimak stakleni. Nabije ti Borg tu umjetnu bradu u usta, pa ti mene zovi stakleni…

Tri vještakinje su zaključile da sam manji invalid nego što sam mislio da jesam (mali invalid), Sad sam 40% invalid, tj toliko trpim trajne posljedice. Izgleda da sam se taj dan trebao dovesti u kolicima, pa bi bio veći invalid. Nisam jer ja hodam. Da im pričam o svome suicidu neću, jer ja živim i volim život. Očekivao sam da će bar kao što je Bata počeo s cipelama a kasnije trgovci nastavili, moju invalidnost zaokružiti na 39.99 %. Ti postoci meni znače novac, nisam baš služio kako to računaju. Pitao sam Petra poznatog brodskog osiguravatelja, povjesničara, političara…. Na prvu mi je rekao, onako odoaktivno da sam invalid bar 80%, točnije 79.99%, Samo je šaka 40% a ja još i šepam i imam niz drugih posljedica.

Bio sam sretan dok sam ga ispitivao i pio sam pivo, jer sam dan prije izgubio još jednu dijagnozu. Pogubit ću ih sve do kraja suda. Više nisam narkoman i ne pijem narkotike (phemiton). Hrvoje 1 me odveo u ˝Kuću piva˝ da proslavimo, ooo da i to s alkoholnim pivom, nakon pet godina čekanja. Tko je vidio biti skroman:

– Ja ću neko Belgijsko (34 kn).

On je Nikšićko. Jezik mi se ispleo dok sam njegovo ime izgovorio. Pivo nije bilo ni malo nalik Žuji, nekako previše hmeljasto, ali dobro. Nakon pola čaše, ionako sam stakleni, pročitao sam šta piše na etiketi: 9% alkohola ( vakim gutljajem cure su mi tamo

bile sve zgodnije).

– Aaaaa zato se osjećam polupijano..

Nakon toga piva uzeo sam stanku od alkoholnog piva.

Ana je kao i Petar rekla da će na ročištu zakazanom za 4. 3. 2015. tražiti bar 80%, da trpim trajne posljedice i bolove u iznosu od 80%. Pošto je Ani tad termin za porod i ne može doći na ročište dok rađa sudinja je stvarno odgodila ročište za 9. 9. 2015. Ana želi biti na tom ročištu, jer će tamo biti i vještakinje, pa na temelju nalaza i dokaza predanih sudu želi postići koji postotak više za mene i moje kćeri. Nekako mi to sve miriši na Miroslava Maškarina i parničenje bez kraja. Taman su u to vrijeme njegov slučaj vratili na početak, nakon 7 godina suđenja. Koji je njima bio u EU kad su nas pustili da mi uđemo u tu zajednicu a mi smo kao Zanzimbar (postojimo, a ne postojimo). Znam samo da kad nešto radim da volim svršiti do kraja, pa tako i taj sud a nastranosti li.

Eh ironije li, kako sam se oporavljao. Oporavio sam se malo previše. Da se zaredim? Godinu dana sam preživio bez seksa. Izgleda da ću morati još koju. Ebay mi se se sve više sviđao. Tamo ima jedna dobra mala, nekako je gumirana.

Damir me je sve više uvodio u svijet šaha. Postao sam bradati kadet s 34. 2014. mi je nekako unatoč ratu oko djece bila godina mira i spokoja. Bio sam sretan kad bi vidio kćeri pored sebe. Teu sam napokon nosao a to je za mene nezamislivo. Ono što bi se reklo osamostalio sam se. Pojeo ćevape s lukom, popio alkoholno pivo, podrignuo, ali i dalje nisam lijevom rukom guzicu obrisao.

Opet me napustio fizioterapeut, ovaj put Vjeko s kojim sam bio najdulje u vezi, od studenog 2011. Od svih ženskih terapeuta dobio sam jedinog muškog koji je ostao Marka ( koji je legenda). Halo žene terapeuti, moja šaka bi ženskog fizioterapeuta. Marko je ipak Marko, ma koliko bio bradat. Nisam skužio za koga navija, ali to nije ni bitno svejedno. Komunikacija nam je bila:

– Kako si Vanja?

– Ide.

Takav nedojeban i drndav, s novim borgovskim dodacima, zaključio sam 2014. Kako sam proveo novogodišnju večer? Nemam pojma. Dobro došla 2015.