Dnevnik bolesnika: Kako je sve počelo

BOLNICA

Kola hitne su totalno neudobna i drndava. Odvezli su me direktno u Brodsku bolnicu, na Neurološki prijam. Mama mi radi u bolnici, pa je već bila uplakana ispred neurologije. Vani je snijeg dobrano napadao, primio me dr. Bojan, tad mislim specijalizant.

– Sjedi Vanja, prati pogledom moje ruke. Sve sam naredbe obavljao, ali glas mi je stalno frfljao. Nakon pregleda:

– Ideš odmah na Ct mozga.

Dogegao sam se nekako do Ct-a u pratnji dr. Bojana. Taman su u to vrijeme stigli i moja supruga i tata. Nekako na ulazu u prostoriju gdje snimaju Ct pogledao sam se u ogledalo. Pa izgledam kao da sam se potukao, cijela lijeva strana lica mi visi. Ma nema šanse odapet ću, a ni oporuku nisam napisao. Tek mi je 29, pa zar nije malo rano?
– Lezite i izujte cipele.

Prostorija gdje rade Ct izgleda, kao soba iz filmova za prepoznavanja. Na sredini sobe je taj Ct. Uređaj. Legao sam i čekao. Nakon par minuta ušao je medicinski brat ili sestra, zaboravio sam, sa konjskom injekcijom.

– To Vam je kontrastno sredstvo!

Dobro što god to bilo. Legao sam u neki kao tunel. Osjećaj kao da sam na setu Zvjezdanih staza. Malo van, malo unutra u taj tunel, 15-ak minuta zračenja i gotovo. Mama je ušla unutra sretna:

– Nije moždani.

Bit ću još živ, ja bi soka ili vode! Totalno sam dehidrirao od straha. Netko od mojih je otišao po ledeni čaj. Pohlepno sam nagnuo. Prvi, pokušaj, pa drugi.

– Ja ne mogu gutati, što se događa?

– Ostavit ćemo te večeras na promatranju, rekao mi je dr. Bojan.

Na povratku u tu neurološku šok sobu, počeo sam jako štucati.

– Kako da mi daju tabletu, kad ne mogu gutati?

Tad su mi donijeli sondu. Što je to sad? Namazali su to kao sa nekim vazelinom i počeli gurati. Ne u šupak, u usta, nego u nos, sonda je prošla do želudca, kroz grlo (nije mi do danas jasno kako). Jedino je dobro u tome što mi nisu u guzicu gurali. Onda stetoskop i opet injekcija. Upumpaju ti zrak u to kinesko sranje. Na stetoskopu su čuli da je zrak prdnuo u želudcu. One silne jabuke sa početka priče su me potjerale na pišanje.

– Donijet ćemo ti gusku!?

Tad sam upoznao gusku, kasnije i patku. Ispišao sam dobre pola litre! Oko ponoći, mi je dr. Bojan rekao da će mi sutra doći u konzilijarni netko od specijalista sa zaraze. Pitao me da li sam imao puno seksualnih partnerica, jer je posumnjao na sifilis. Tko ja? Vjeran suprugi i nisam šarao okolo. Tako da je dijagnoza sifilis otpala. Tako je prošao 14.12 prvi dan bolnice.

ZARAZA

Došao je taj 15.12. Čekao sam da mi netko dođe konzilijarni sa infektologije. Negdje oko 10 sati ujutro pretpostavljam, jer zbog potoka vremena, su mi malo sjećanja obrisana, mi više ni manje, dolazi šef brodske infektologije doktor sa titulama sa obe strane, Nenad Pandak, tad ih još nije imao toliko. Jedino ime i prezime koje ću spomenuti je ovo, ostale ću sve zvati imenima ili samo prezimenima. Na prvu mi je legao kao krajnje stručan i ljubazan doktor Odmah mi je rekao da sumnja na pravu dijagnozu, ali da će me premjestiti na zarazu. Već tada sam bio otežano pokretan, pa su me po snijegu u invalidskim kolicima prevezli na zarazu, u sobu br. 4.

– Moramo ti napraviti punkciju likvora, da potvrdimo dijagnozu.
To legneš i zabiju ti iglu u kičmu i izvuku kako kažu sadržaj. Čuo sam jedino:

– Likvor je zamućen.

Imao sam cimera nekog didu, ali sam bar mogao do wc-a, tako da je guska ostala na neurologiji. Moji su mi odmah donijeli tv. Tad je počelo hranjenje, na sondu: prvo je bio Nutren, pa su mi donijeli neki aparat; koji sam si sam uključivao i davao.

– Ti boluješ od tuberkoloznog menigitisa i promijenit ćemo ti terapiju.

Tuberkuloza, odakle meni to? Prvo mi je palo napamet, pa bio sam u kontaktu sa djecom. Ne tvoja tuberkuloza nije zarazna, ali liječenje će biti dugotrajno dok ti se moždane ovojnice ne oporave.

– Pa što je sad to? Na zarazi sam, a nisam zarazan? opet upitnik.

Da ne zaboravim napomenuti 1989. godine sam operirao stenozu aorte. Falile su mi jako Hana i Tea i mislio sam do Nove sam kod kuće….Na zarazi je tad bila sestra Tanja, sa kojom sam se dosta zezao. Imaju oni neki svoj red ujutro i u 16 sati mjere temperaturu. Uvijek me je bilo strah taj toplomjer stavljati pod ruku, a srećom tad nisam bio febrilan. Slijedeće jutro je došla glavna sestra Marijana sa novom terapijom, tuberkolostaticima. Pripremu svoje terapije sam čuo, kroz vrata: tuckanje lijekova.

– Hoću li ti ja dati terapiju u sondu?

– Ma ne sam ću.

– Poslije ćeš dobiti u venu po preporuci šefice reanimacije nadomjestatak prehrani u venu.

Pa da si dam te tuberkolostatike. Promiješao sam ih sa vodom u čaši. Dobio sam neku ogavnu smjesu crvene boje. Dao sam si to nakon par sekundi sav je zid bio crven. Preračunao sam se, zaboravio sam da sonda ima neki svoj pritisak. Zaboravio sam napisati da i slinu nisam mogao gutati. Pored mene je bio bubrežnjak, nema veze sa bubrezima, limena posuda u koju pljuješ do mile volje. Tuberkolostatike sam povraćao svaki dan. Taj nadomjestak prehrani me živcirao, cijeli dan sam kao budala sijedio i čekao da mi to iskapa. Uredno sam svako jutro slagao svoj krevet da sestrama olakšam. Nakon toga bi došao dr.Pandak u vizitu i bio bi oduševljen mojim čudesnim opravkom:

– Nasmij se, namršti, bravo!

U viziti sam mu se morao svako jutro mrštiti, kesiti itd, ali nikad mi srce nije poslušao ili poslao me kod logopeda za gutanje. Konstatacija je bila, manja faciopareza. Svaki dan je dolazila supruga, pa smo išli u šetnju po odjelu. Na zarazi je dolje lift. Jednog dana su dok smo se šetali vrata na njemu otvorila. U njemu je bilo veliko ogledalo. Kad sam vidio svoj odraz, hodajući skelet sa surlom koja visi, zaprepastio sam se.

– Da, ali meni je bolje, još malo pa ću kući. -tiješio sam se.

Svakog dana su mi te šetnje bile sve napornije, kao da idem na Mont Everest, a ustvari sam hodao u radijusu 30 m. Jedan dan me u čekaonici čekala sestrična Mirna i njezin muž kojeg znam da moram pobijediti u haklu kad tad. Uf, jedva sam došao do čekaonice. Tako sam u bolnici proslavio i Božić i Novu, samo su se cimeri mijenjali, a ja bi ostajao. Jedan je jeo ćevape, drugi je pušio, pa mi je čak i komšija Luka bio cimer. Tad mi cimeri nisu bili komirani i šlagirani. Oni su odlazili, a ja sam ostajao u sobi broj 4.

U međuvremenu je dr. Pandak otišao na skijanje, pa me preuzeo dr. Marijan. U to vrijeme sam opet postajao febrilan, ali dr. Marijan je tvrdio da ne treba mijenjati terapiju, da moje liječenje ide po planu. U međuvremenu mi je došao doktor sa neurologije, koji je dao preporuku da idem na pregled kod interniste i magnetnu rezonancu. Stalno me obilazila i šefica reanimacije. Hana i supruga su bile u svakodnevnim posjetama, a tata mi je svako jutro oko 6 donosio šatirana jaja. To sam volio liznuti da mi ostane osjećaj za okus. Pokušali su mi i raditi pasažu jednjaka, ali ni to nije uspjelo, jer naprosto nisam mogao ništa progutati. Jedino objašnjenje mog negutanja bilo je ta upala moždanih ovojnica. Čak su mi i sa interneta skinuli neke vježbe, prevedene sa google prevoditeljom. Stručno do jaja, to je bio jedini pokušaj da krenem ponovo gutati. Bio sam na pregledu kod dr. Davorina, šefa Orl odjela, koji mi je rekao da mogu ići na ćevape. Nisam ni kapi vode mogao progutati ali nisam ni bio gladan. Bio sam uvjeren da je to tako zbog tuberkoloze. Oko 10. 1. 2010. došla je supruga. Izasao sam na hodnik, a ono u kolicima moja Tea. Kad sam otišao od kuće bila je crna, a sad je plava.Valjda je u mjesec dana izrasla nova kosica. Došla je na kontrolu kukova.

– Kako da je dotaknem? -pomislio sam dok sam isao s njima na kontrolu,

– Da li će se zaraziti od mene?

Nisam je ni dirao previše, samo sam joj rekao:

– Tata će doći kući. -Nisam ni znao kad, mislio sam brzo.

U bolnici sam posebno zapamtio taj strah u Haninim očima. Bilo je i mene strah. Svaki tren sa vlastitim djetetom pokušavaš upiti kao da je zadnji. Bio sam spreman na borbu zbog svojih cura, neprijatelj mi je bio samo tuberkoloza kako su mi tad rekli. 26.1. je valjda dan kad idem na MR(magnetsku rezonancu mozga), pa kući. U međuvremenu se dr. Pandak vratio i ja sam ga dočekao febrilan, nije mi hemokulturu izvadio, a kamoli poslušao srce. Cijelo vrijeme je znao da sam kardiološki bolesnik i da sam 1989. operirao stenozu aorte.

– Vanji se pojavljuju crvene točke po tijelu.

– Ma to su samo akne. -površno je bacio pogled.

Navedeni doktor je inače šef mojoj supruzi. Tad je ona bila na porodiljnom. Imala je doslovno troje djece, uključujući mene. Bio sam pasionirani pušač, ali na cigaretu ni jednom nisam pomislio u bolnici. Smetalo mi je kao nekoj picajzli što mi je cimer pušio.

– Ja bi kući! –kipilo je u meni.

– Dosta mi je bilo te bolnice i mjesec i pol dana tuberkolostatika.

Pustili su mamu da u pratnji sa mnom ide u Zagreb na Medikol. U to vrijeme su bili predsjednički izbori, jedini na kojima nisam glasao.

– Do drugog kruga sam svejedno kod kuće.

26. 01. oko 6 sati čuo sam kucanje na prozor. Bio je to moj tata koji mi je kao i svako jutro donio šato od jaja. Tada počinje novi krug mog pakla, svaki sve gori. Oko 7 sati me hitna trebala voziti sa mamom u pratnji, na Medikol. Tata je dosta kucao na prozor i primijetio je da se ne dižem i otišao reći mami. Supruga mi je poslala sms poruku, da pita što se događa. Kasnije sam saznao sam da sam joj odgovorio praznom porukom. Onda je slijedilo ustajanje da dođem do toga šatoa. Sjeo sam na krevet i pokušao se dići i onda mrak, koji je trajao sekundu dvije. Mrak kao da te netko ugasi. Pokušaj drugi i šato je moj, stavio sam ga na bolesnički krevet pored sebe, ni ne znam jesam li si ga toga jutra dao. Taj mrak nije bio smrt već početak drugog moždanog. Dovukao sam se do kreveta i legao. Tad dolazi moja mama:

– Vanja, Vanja što se događa!!! ?

– O čemu ona ? -pomislio sam, ali je već otrčala po doktora.

Tad opet dolazi dr. Pandak. Pokušao sam ustati, ali sam počeo padati, onaj cimer pušač je pritrčao da me pomogne držati. Ma meni tijelo otkazuje. Dr. Pandak je zaključio:

– On je razmažen dajte mu apaurin. -Tad sam doslovno počeo umirati.

On me odlučuje takvog poslati u Zagreb sa mamom. Pred mene su stavili kolica, ne znam kako sam se dovukao do njih. Takvog me poslao na Medikol, sa jednim apaurinom. Samo sam jednom pitao mamu što je bilo u kolima hitne. Pred Zagrebom sam ostao oduzet i počeo mokriti u gače.Ustvari sam se pred očima vlastite mame gasio, gasio se moj život. Samo sam je ispitivao:

– Hoću li ostati živ?

Ni sam ne znam o čemu sam tad mislio, nisam ni bio svjestan da sam oduzet, kao ni da umirem. Tako smo došli do Medikola, bio sam neproketan, ali nesvjestan toga. Na Medikolu se me stavili u kolica, pa u sobu kao Space shutlle, već sam tad bio oduzet na lijevu stranu, ali nisam to kužio. Doslovno su me unijeli u tu prostoriju. Puna je monitora, čekao sam odbrojvanje da poletim: 10, 9, 8, 7…

– Vanja gori, da li ima netko Lupocet. – Mama je sumanuto trčala i tražila tabletu.

Opet tunel: unutra/ van. Koji sam baksuz: u kolima hitne ostati oduzet. Nisam ni bio svjestan da sam u kolicima. Jasno se sjećam svega dok su me uvozili u kola hitne. Vrata su bila poluotvorena. Ja sam čekao. Nakon 10-ak minuta došla je mama sva uplakana. Tad su zatvorili vrata o kola hitne.

– Dobro je vraćam se u Slavonski Brod.

Nisam ni bio svjestan da sam tad zadnji dan bio pacijent od dr. Pandaka. Ironije li, bio sam uvjeren u njegovu dijagnozu. Nakon toga slijede bljeskovi u sjećanju. Slijedeći je hodnik zaraze, pa ništa. Tu večer kad sam se vratio došla je masa doktora, osim jednog koji nije htio doći. Pogodite koji? Pa onaj koji me vodio, naravno dr. Pandak. Tako da je taj magnet pokazao, da je ono prvo bio i blaži hemoragijski moždani udar, a upravo tad sam imao teški ishemijski .Oko mene su bili doktori od neurologa, anesteziologa….Oni su me pokupili sa zaraze na reanimaciju. Da upravo tamo gdje umiru!! Slijedeće čega se sjećam je moja spasiteljica dr. Jasminka. Sjećam se njezinog staloženog glasa:
– Vanja, sad ćemo te prirediti. -nisam ni imao snage da pitam, za što me misle prirediti.

Sjećam se hodnika i neke poznate žene kako plače, kao i neke crvene kutije sa žicama na mojim nogama i onda opet mrak. Onda buđenje, nemam pojma gdje. Sjećam se samo da mi je neki mladi liječnik radio ultrazvuk srca, zatim se sjećam ispitivanja refleksa. Nisam imao pojma gdje sam, ni tko su ti ljudi. Sve u svemu i tad sam mislio da sam na brodskoj zarazi. Kasnije sam vidio u premještajnom pismu da sam na zarazi ležao od 15. 12. 2009 – 26. 1. 2010, skoro mjesec i pol liječenja tuberkolostaticima.

Dnevnik bolesnika: Kako je sve počelo

Dnevnik bolesnika: U bolnici u Slavonskom Brodu

KBC DUBRAVA

Probudio sam se potpuno gol, na nekom krevetu u bolnici. To je bilo 2. 2. 2010., imao sam 52 kg, na 183 cm visine, kao neki Somalijac, no nisam bio na snimanju porno filma iako sam bio gol. Sestra mi brije međunožje, prsa, noge. Htio sam reći:

– Koji ku..ac me briješ, pa muško sam (metroseksualac)? Brijanje su nastavili ionako nisam mogao ništa reći.

– Ideš na operaciju. Doktore gotovi smo možete doći.

Opet mrak. Budim se u sobi sa staklima, a iz mene na sve strane vire neke prozirne cijevi. Prvo sam pomislio mozak mi je operiran zbog tuberkoloznog menigitisa. Užas, ležiš a nemaš pojma što ti je. Pipao sam glavu da mi ona nije rezana? Pa ja sam u peleni lijevu ruku i nogu ne mogu pomaknuti!! Pretragom sebe sam ustanovio rez na srcu. Bio sam ljut što nemam pojma šta se događa sa mnom. Zabrijao sam na teorije urote. Gestama i pokretima bio sam bezobrazan i prema svojoj mami koja je bila uplašena, jer je bilo vrlo vjerovatno da će izgubiti i trećeg sina: dva brata su mi na porodu umrla, pa sam valjda ja treća sreća ili ne?
Onda opet tišina i buđenje u sobi. U glavi mi je bila samo misao kad će doći dr. Pandak da mi kaže što je to. Njega nikako nije bilo u blizini iako sam par puta bio uvjeren da ga vidim. Sigurno sam halucinirao od sediranosti. Puf, budim se u smirujućoj sobi. Svira Katolički radio:

– Aleluja živ sam. Zašto mi ne upale radio Slavoniju ili Brod.

U kutu te sobe je sjedio moj bratić Saša, izgledao je strašno ljut, nisam imao pojma zašto. Nisam ga mogao pitati, kasnije sam saznao razlog. Za vrijeme te operacije srce mi je prestalo kucati, bio sam priključen na izvantjelesni krvotok, tko zna koliko dugo. Fascinatno je to što sam ja bio stalno uvjeren da sam u Slavonskom Brodu u bolnici, valjda sam zabrijao da se u Brodu govori kajkavski.Trebalo mi je par dana ili tjedana da skužim da neki vrag klepeće u mojim prsima. Opet rupa u pamćenju, pa priprema za novu operaciju. Bio sam uvjeren da mi u orl-u ugrađuju novo grlo, naravno u Slavonskom Brodu. Nijednom nisam posumnjao da oni to znaju radit i da to rade. Ustvari radili su mi traheotomiju. U Google na mobu sam ukucavao -novo grlo, rezultati spadaju u literaturu SF romana. Moje pisanje sms poruka u to vrijeme spada u posebnu priču, jedino ih je supruga kužila. Bar mislim! Ostao mi je i upitnik kako su mi dali mobitel, samo sam njega imao pred sebe. Stalno sam na prstu morao imati Oksimetar ( mjeri razinu kisika u krvi). U totalnom bunilu zabrijao sam da ima najnoviji model oksimetra, u kojem se unutra nalazi mini tv, pa sam na njemu gledao i Tarika i Miljunaša. Dozvolili su mi mobitel, čim su me skinuli sa aparata. Ti su mi kablovi bili super. Bili su po prsima, a poredani oko reza od operacije srca. Čuješ: bi, bi… Naravno da nisam izdržao da to ne skinem. Odjednom zvuk biiii… kao da sam u onoj seriji Hitna služba. Prema meni trče doktori i neki tehničari sa nekim koferom (među njima nije bio Višnjić), valjda za oživljavanje. Uputili su mi strogi pogled i opet: bi, bi… više to nisam nikad skidao.
Jupi imat ću novo grlo, i opet san i taj jezivi mrak. Od 2. 2. – 10. 2. 2010. ležao sam na Dubravi, totalno nesvjestan gdje sam.

FRAN MIHALJEVIĆ

Napomena:u Klinici za infektivne bolesti sam ležao od 27. 01.2010 – 02. 02. 2010. i od 10. 02. 2010. – 15. 03. 2010. (izvor medicinska dokumentacija).

Budim se, gledam okolo, vidim da sam na katu. Balkon i drveće. Odahnuo sam, dobro je na zarazi sam u Slavonskom Brodu. Jupi, imam i nekog mladog cimera. Zaboravio sam mu ime, samo znam da je skakao u more i pukla mu je kičma. Pokušao sam ga pozdraviti, čuo sam samo:

– Molim, molim?

Nisam ni primjetio, a ono pored kreveta stoji moj kum Kruno, gleda me i plače.

– Zašto plačeš? Pa ja ne mogu pričati!!!

Gledao me minutu, dvije i otišao sav uplakan.

– Zar je tuberkoloza smrtonosna?

Zatim mi je u sobu ušao od pokojnog dide brat, Zdravko. On mi nije ništa rekao, niti sam ja njemu pokušao, samo smo se gledali. U očima sam mu vidio tugu i pomislio, pa on mi je došao reći zbogom. Zašto svi plaču kad me vide?? Vidio sam suprugu pred tim vratima, kako da je zovem kad ne mogu pričati. Nesvjestan sebe pronašao sam mobitel na krevetu pokraj nogu. Od silne ljutnje, pred dečkom koji je ležao pored mene sam ga razbio, nisam znao kako da je dozovem. Raspao se, to je vidio dr.Marko, jedan veliki čovjek i još veći liječnik. On je jadan sastavio taj mob, ali je i pustio suprugu unutra. Ona me primila za ruku i rekla mi da mora par dana u Brod, jer Teu treba dojit pa će doći sa njom. Nisam je mogao ni pitati kako su mi djeca. Bio sam uvjeren da sam joj rekao kad dođe da donese pitu od jabuka. Rekla mi je da će mi u posjete dolaziti bratić Ivan i prijatelj Hrvoje dok nje nema. Još je vani padao snijeg. Nisam ni znao koji je mjesec, dan ili godina, a nisam mogao ni pitati ikog. Bilo mi je jedino čudno što u viziti nema dr.Pandaka i što više ne dobivam tuberkolostatike. Nema ni klasičnih toplomjera, nego ti sa nekim aparatom dotaknu uho i znaju temperaturu. Šutio sam, jer pričati nisam mogao. Slijedeće jutro mi je došao fizioterapeut Marko. Rekao je da je iz Subice, Stubice??? Odakle on u Brodu? Kad me počeo razgibavati oči su mi ispadale, od bolova. Ne mogu mu ništa, tih 45 minuta je bilo bolno. Dečko je slušao rock i to mi se sviđalo. Mislim da smo se sporazumjevali sa:

– Aaaaa boli, ali ni glas nisam mogao ispustiti.

U vrijeme posjeta mi je došla teta Blaženka.

– Ja ću sjesti pored tebe. Donijela, sam ti poklon.

– Mmm, čokoladu? pitao sam se u sebi.

– Ne kemijsku, opet brdo upitnika i papir. Ti si sad zdrav.

Odmah sam se zamislio kako trčim. Dala mi je bilježnicu. Znam da ne možeš pričati, ali moći ćeš. Do tad piši.Taj posjet je za mene bio što bi rekli od povijesne važnosti. Počeo sam pisati štampanim slovima, jer bez obzira na moje škole pisana mi nisu išla. Pisao sam nekim i meni nepoznatim hijeroglifima.

– Teta što se događa? Upitno sam pogledao.

– Ti si čudo sa obzirom na preživljeno, o tebi će učiti na fakultetu.

Mislim da je i njoj samoj trebala priprema da me vidi za takav pristup, iako je po struci psiholog. Ta me posjeta digla i dala mi je nadu. Dala mi je na važnosti u moru upitnika u kojem sam bio. Teta, hvala ti!

Prijatelj Hrvoje mi je poslao sms, koje novine želim. Do danas ga nisam pitao kako je skužio moj odgovor, pošto su moji sms-ovi bili hrpa nepovezanih slova. Kupio je tad već na izdisaju, a danas nepostojeći Vjesnik, Globus, ali Glas Slavonije nije, preko ograda je morao preskakati da dođe do mene. Ni ne znam da li sam mu što pisao, kao ni bratiću Ivanu. Noći su bile gadne i hladne. Malo, malo mi je lijeva noga padala preko ruba kreveta. Onaj lim na rubu je bio jako hladan, a nisam mogao zvati ni reći ikom da mi digne nogu. Ta lijeva noga mi je bila jako osjetljiva na svaki dodir. Otkrio sam način, pošto mi je lijeva noga bila totalno afunkcionalna. Zove se kašalj, kad bi se zakašljao noga bi se digla gore u zrak. Brže, bolje bi se malo pomakao u desno, i noga bi bila na krevetu! Mučio me i taj sekret, svako malo su me saugali. Neku cijev su mi gurali, pa vadili taj sekret, to se zove sauganje. Zaboravio sam napisati da je dio tih drenova bio u meni jer mi je pukla plućna maramica (naravno tad ni to nisam znao). Noći su posebno bile zanimljive. Vidio sam neke gumbe iznad glave, pa sam jedan odvrnuo, puštao sam cijelu noć kisik. Cimer mi je rekao:

– Ugasi, ugasi! garant je mislio-Ovaj nije normalan.

Kako to se već obično dogodi slijedeći dan mi je krepao mobitel, tj. baterija. Izgledalo mi je kao da supruge nema godinama. Hana je dosta teško podnijela moju bolest, bio sam uvjeren da je par ulica dalje.

Cimeru je svaki dan dolazila cura. Od nje sam napismeno žicao mobitel da mi cimer posudi da pita suprugu gdje je. Odgovor je bio hladan i rezolutan:

– NE, slatka osveta za moje nepodopštine.

Njegova cura se pogubila, sigurno ni njoj nije bilo jasno.
Bio sam uvjeren da imam novo grlo , a oni mi dalje sipaju u sondu. Nisam Marka nikad pitao gdje sam. Nakon par dana ispadanja očiju, on mi je rekao.

– Sad ćemo te posjesti i probati da se ustaneš.

Zvao je neku crnu mislim, da je bila isto terapeut, da mu pomogne. Kad su došli posjeli su me, a ono ispred mene opet neko jebeno ogledalo. U bolnici sam razvio fobiju od ogledala. Opet šok za mene. Umjesto novog grla na vratu rupa iz koje viri neko crijevo. Strašilo, sam sam se sebe uplašio. Nisam mogao svojim glasom nego više iz pluća sam ga uspio pitati, što to viri iz moga vrata. Napokon sam čuo svoj glas.

– To ti je kanila, ako želiš pričati staviš prst na nju.

Rekao mi je još da ne stavljam puno prst da ne bi još pokupio neku bakteriju. Da se vratim na to sauganje, to su mi preko kanile stavljali neko crijevo u pluća i saugali šlajm. Pitao sam ga gdje je dr. Pandak, blijedo me pogledao.

– Ne znam nikog sa tim prezimenom.

– Hoćeš li mi napuniti mobitel? Upitah ga.

Ja sam imao neku Nokiu, a cimer touch, on je nekako prebirao po tome . Jedna ruka mu je funkcionirala, kao i meni. Marko je odnio moj mobitel napuniti. U glavi sam si zabrijao da imam neku mutirani oblik tuberkoloznog menigitisa. Toliko sam već bio priseban da sam znao da primam neku drugu terapiju. Vidio sam se kakav sam i postavio sam si pitanje, kako živjeti takav. Samo ću mučiti druge. Sram me je napisati tad sam si na prvom mjestu bio ja, Mislio sam o kćerima, ali najviše o tome kako hodam, vozim auto itd. Istina je bila da sam tad bio totalno ovisan odrugima. Jako sam bio ljut, jer nisam imao pojma što mi je. Nakon sat dva Marko mi je napunio mobitel. Napokon sam mogao supruzi poslati poruku. Ona je kužila moje poruke, pitao sam:

– Gdje si? (nekako je to izgledalo:-Bdje si?). Uz još 10-ak slova dodatka.

– U tramvaju sam idem kod tebe!

Pa ona mene laže!!! odgovorio sam:
– U Slavonskom Brodu nema jebenih tramvaja!

U vrijeme posjeta pojavila se na balkonu. Gledala me je kroz staklo, čekala je da je obuku da može ući. Kod mene su posjete bile obučene koda sam radioaktivan. Napokon je ušla. Primila me za ruku i rekla mi da je Tea sa njom i da će mi svaki dan dolaziti. Pisali smo malo u onu bilježnicu, zaboravio sam da mogu govoriti. Pitao sam da li je donijela pitu od jabuka. Bio sam svjestan , ali nesvjestan posljedica rečenog. Nisam želio da pati pored mene cijeli život, jer sam se vidio kakav sam. Po horoskopu sam bik , doslovno kad zapnem, onda zapnem. Začepio sam kanilu na vratu i rekao joj:

– Želim rastavu!

Ona je sve uplakana otišla i nazvala Hrvoja, koji joj je rekao da ja tako ne mislim. Bilo mi je žao rečenog i još smo se taj dan čuli sms-om.

FRAN MIHALJEVIĆ soba br 11.

Slijedeći dan je došla supruga i bio sam sretan.

– Nećemo se razvesti, ostajem uz tebe.

Bože, hvala ti pomislio sam. Nisam osoba od neke ekstremne vjere, ali takve situacije, kao što je bila ova od čovjeka traže vjeru u Boga Nikad se nisam molio, ali tada jesam. Ne one klasične papagajske molitve, nego iz srca.

– Nisam ti donijela pitu od jabuka, ali jesam čokoladnu bananicu.

Nitko sretniji od mene. Pohlepno sam je mislim cijelu stavio u u usta. Nakon par sekundi uživanja u bananici počelo je gušenje. Ta je bananica letjela van kroz kanilu na vratu. Supruga je sva u panici zvala sestre, jer sam počeo plaviti. Nekako sam to iskašljao, ali sestre su je tamo maltene pokušale optužit da me je pokušala ubit. Više mi se nije jela bananica. Bio sam zadovoljan i davala mi je nekakvu sigurnost kad bi bila pored mene. Pričala mi je o Tei i Hani, rekla mi je da će biti uz mene bez obzira na sve.

Terapeut Marko me odlučio dignuti na noge. Prvo ustajanje je bilo opet ispred toga ogledala. Pomislio sam da sam div, a da su u brodskoj bolnici u toj smjeni niži radnici. Ubrzo je taj cimer otišao u kolicima kući, njegovi su došli po njega da ga odvezu. Na odlasku mi je rekao:

– Vanja sretno i želim da se što prije oporaviš.

Imao sam i cimera svećenika, koji je stalno tražio princezu. Mislio sam sad će sa sestrama doći neki super zgodni komad, a ono invalidska kolica sa rupom u sredini.Za veliku nuždu naravno. Pisao sam o tome dečku jer mi se on usjekao u pamćenje, sigurno nikada neću saznati tko je to bio. U jednoj jutarnjoj viziti:

– Selimo te u sobu gdje ćeš biti sam.

Stavili su me na ležeća kolica, a ono vani još dosta snijega..Odvezli su me u drugu sobu, a opet zgrada kao brodska zaraza, tamo su sve zgrade takve, a u u toj sobi me čeka sondomat i tlakomjer na zidu. Ideeš! Vrata, valjda kao zatvorska sa malim prozorčićem da me vide. Dobio sam i zvono. Srušio sam rekord jednu noć su sestre nabrojale da sam im zvonio 32 puta, a nisam mogao pričati. Došla mi je supruga i napokon smo mogli porazgovarati.

– Vanja ja sam u Zagrebu kod sestrične.

– Što je sestrična u Brodu…

– Ne Vanja, ti si u Zagrebu.

Donijela mi je Glas Slavonije, ali Posavske nema. Naravno zeza me, pa ja sam u Slavonskom Brodu, bar je to neupitno.

– Vanja ti nemaš i nisi imao tuberkolokozni menigitis, nego infektivni endokartitis i dva moždana, krivo si liječen na zarazi. Ugradili su ti mehanički zalisak i jedva si preživio.

Opet se ljutnja javila u meni, nisam vjerovao. Skužio sam ranije da mi je srce operirano. Vrijeme posjeta je završilo i supruga je otišla. Kipio sam od ljutnje, ugledao sam taj zidni tlakomjer desno od mene idesnom rukom sam iščupao iz zida . Pa već tri mjeseca mi lažu i dalje sam bio uvjeren da je to neka fora, ne znam koji je datum bio , ali nije bio 1 april. U to je u sobu ušla neka zgodna plava sestra.

– Kaj to radiš, strgal si tlakomjer!! Bumo te vezali!

Nekako su mi krevet odgurali nasred sobe da ne mogu ništa dokučiti. Vezali su mi lijevu ruku i nogu, one koje su bile oduzete??? Užas ležiš nasred sobe i ne možeš ništa. Naravno odmah sam desnom rukom odvezao lijevu. Rezultat toga su bile obe zavezane ruke i noge. Stalno sam se punio tim sekretom i počinjao gušiti.

– Sestro, jer me možete posaugati.

Kroz taj prozorčić vidio sam medicinskog tehničara mislim da se zove Rajko, on se sažalio i ušao u sobu i odvezao me da nitko ne zna i posaugao me. Hvala Rajko, tko god bio! On me stalno obilazio, samo mi je rekao da budem dobar. Njemu sam vjerovao! U međuvremenu su mi došli bratić Mislav sa djevojkom, sestrična Iva koja mi je samo rekla:

– Volim te.

Prijatelj Ivan je došao bolestan, bio mi je i gradonačelnik Slavonskog Broda i još hrpa ljudi…. Moje uvjerenje da sam u rodnom gradu i dalje nije popuštalo, kao što nisam mogao shvatiti da sam toliko dugo krivo liječen. Totalno kriva dijagnoza, a na Fran Mihaljeviću su u jednom danu ustanovili ispravnu. Joj, još uvijek se patim kako da oprostim. U pet godina dr. Pandak mi nije ni ponudio ispriku. Znam da sam dosta fokusiran na njega, ali nije mi jasno. Ljudski je pogriješiti, ali se i ispričati. Sigurno ispriku neću nikad doživjeti. Zašto mi bar srce nije poslušao, ili kad sam bio stalno febrilan, hemokulturu izvadio, kako mu nalažu pravila struke. Zašto?

Da se vratim, posjete su mi izgledale kao karmine stajali su ispred moga kreveta ko da su u obrambenom zidu u nogometu. Imao sam osjećaj da me se svi boje, što mi reći i kako mi pristupiti. Nakon par dana u posjetu su mi došli mama i tata sa suprugom. Tata je ostao vani sa Teom. Nakon par minuta čuo sam plač.

– To Tea plače moram je ići dojiti. rekla mi je supruga.

Nisam ni znao koliko dugo vlastitu kćer nisam vidio, mislio sam godinama. Da sam mogao izašao bi iz vlastitog tijela, da je bar sekundu vidim. Nisam je tad vidio, jer sam bio zarobljenik vlastitog tijela. Mama mi je rekla da šefica reanimacije priprema sobu da budem sam u njoj pa ću biti bliže svojima. Tako se moj boravak u toj bolnici približio kraju. Zgodna plava sestra je dolazila:

– Kaj te treba posaugati? Kakav kaj; pih!

Marko me sa maskom rastezao i natezao. Da sam bio zdrav netko bi od nas dvojice završio na traumi. Naravno, rekao sam Marku da dr. Jasminka šefica reanimacije priprema sobu za mene. Opet onaj blijedi pogled. Ne znam takvu.??????? Pomislio sam jer taj dementan.
Stalna gušenja, nemogućnost govora, pomaci lijeve noge u milimetrima, lijeva šaka. Marko se isto mučio, jedan dan mi je donio onu konjsku injekciju. Poslije vježbanja bio sam krepan. Hoćeš li malo vode? Naravno da hoću. Dao mi je jednu kap i onda je opet počelo gušenje, ali nije dugo trajalo. Tad već na usta nisam ništa jeo 4 mjeseca. Božić bez pečenke i obitelji, sve je to proletjelo brzo. Zatočen biti u vlastitom tijelu, samo ti oči funkcioniraju kako bi trebale. Gledaš u zid i maštaš kako si zdrav. Onda kad vidiš poznate oči na tome prozorčiću, oči ti hoće ispasti. Onaj dečko iz što je bio nepokretan; imao je antidekubitalni madrac. Uf jesam bio ljubomoran, pomislio sam da je neki bogataš, a ja to nemam. Tipkao sam po mobitelu i slao totalno nerazumljive nakupine slova, valjda svima koje sam imao u imeniku.
Lijevo rame me počinjalo sve više boljeti, valjda od ležanja. Brufen, samo jedan brufen, bio sam uvjeren da je to lijek za sve. Zvao sam i Hanu čuo bi njezin glas, ali nisam bio u stanju ništa reći, nisam mogao ni plakati. Boli to jako; nemaš pojma što ti je. Čuješ svaki korak i moliš Boga da te se netko sjeti i donese Sanval da možeš malo odmoriti. Ljut sam bio i dosta sam razmišljao o tome kako dalje. Nikako, ali borit ću se radi svoje tri cure i sebe pa kud puklo, da puklo. Dobit ću svoju sobu kod dr. Jasminke, ironije li i tad sam bio u svojoj sobi i to sam. Dr. Jasminka mi je ulijevala povjerenje, mislio sam da ću kod nje odmah ozdraviti. Kateter, sonda i pelene su me živcirale. Posebno ujutro prije vizite, podapiranje, brijanje itd. Intima, pa toga nema u bolnici, osjećaš se kao neka lutka ili psić za vježbu, a ne možeš ništa reći. Došao je i taj 15. 03. 2010. Čiščenje, pa premještaj. Očekivao sam da će me premjestiti u ležećim kolicima u zgradu pored, naravno u brodskoj bolnici. Opet su došli sa svom mogućom opremom i stavili su mi taj oksimetar na prst, pa u ležeća kolica. Onda pravac u kola hitne. U kolima me dočekala doktorica.

– Idemo u Slavonski Brod.

– Ma koji Brod, naravno nisam se mogao pobuniti, ali sam se kurtuazno nasmijao, pa valjda ja znam gdje sam!!!Bar će me provozati po Slavonskom Brodu.
Onda smo krenuli. Hitna je bila standardno drndava, ali bar sam imao pogled na nebo.
Pošto sam studirao u Zagrebu, nakon par minuta shvatim da gledam u tramvajske žice.
Koji vrag je to? Draškovićeva mislim da je bila. Pa ja sam stvarno u Zagrebu, tako je tramvajskim žicama riješena moja višemjesečna dilema.

Đuro Đaković na svakoj slavonskobrodskoj banderi i to naljepljen. Ispod njega domoljubi, oni koji rastu, u ime obitelji,  zidovi, mostovi…. Orah valjda nema za selojtep (Milanka iz stranke za socijalne slučajeve, pomagaj!). Hrvatska raste, gdje raste? Otvaramo 500 radnih mjesta tjedno. Bemti te bandere, bolje da ih ne gledam. Ukinut ćemo tv pretplatu (Živi zid). Đuro je pristojan, on je samo na oglasnim pločama.

“Glas za HDZ je glas za Karamarka“. Prije toga je bila ona čuvena : “Glas za HSP je glas za SDP“; autor te parole, kojeg su tad slijedile tisuće dupelizaca, odmara u Remetincu (produženi godišnji?).

Osobno mi je glas za SDP iliti glas za HDZ – isti. Vođen tom logikom biram dasku, koje i dalje nema. Gradonačelniče, kad će te daske za klupe?. Lijevo mi je sve krepalo, pa da onda vidim što mi je ostalo da glasam desno? Jok, nema šanse da napravim stotinjak djece, naravno za 100 tisuća EU.

To mi je primamljivo, ali nemam kome. Karamarko da mi bude premijer. Errando discimus (Petre navukao si me). HDZ…šta sam ono rekao, plus digitalizacija, pa oni ni ne znaju zašto su.

Merkel-Karamarko, Obama-Karamarko, koji bi to susreti bili. Napokon bi imali premijera koji telepatski komunicira, jer mu znanje jezika nije ni potrebno.

Na greškama učimo, ali moj moždani nije bio toliko jak da glasam za HDZ. Očajan ponekad jesam, ali ne toliko. Do sad smo uredno glasali za HDZ, koji nas je totalno deinstrualizirao. Uskoro ćemo i na Google earth postati crna rupa, kao Area 51.

Moždani me učinio desničarem, sve radim desnom rukom, a lijeva je slijepi promatrač u fleksiji, nikako da ode u ekstenziju.

Znam za koga bi glasao. Za Đuru Đakovića. Odakle on sad toliko vemena nakon vlastite smrti? Lik se digatilizirao. Napokon sam dobio sve odgovore na pitanje o invalidnosti osim Bandića i onih s udaraljkama.

„Poštovani Vanja,
iznos osobnih invalidnina svakako je ozbiljan problem našeg društva i nešto s čime će se morati suočiti buduća vlada, ali i društvo u cjelini. IDS se zalaže za pravedniju raspodjelu novaca, što će sustav učiniti efikasnijim i u konačnici omogućiti da se poveća iznos socijalnih davanja.“

Odlučio sam, gradonačelniče! Mogli ste nam bar jednu dasku poslati od Oraha, kažu da su kvalitetne. Odlučio sam glasati za IDS-DDI. Tu su crnokošuljaši, plavokošuljaši i crvenokošuljaši, ali ja hoću ići u zelenokošuljaše!

Napravio sam svoju omiljenu listu stranaka:

1. HDZ (Zna se, dajte vlast i samo vlast i 4 stvari plus on kako digitalizacija.)
2. HNS (Ma kakva vlast, dajte nam nadzorne odbore.)
3. SDP (Nekad smo bili lijevi, ali sad nemamo pojma gdje smo.)
4. HDSSB (Zovite nas ako vam se dimnjak zaštopan.)
5-50. Svi HSP-ovi (Za sve spremni…)
50-55 svi HSS ov i(Poljoprivreda što je to?)
56. Živi zid (Hehe hehe)
57. Naprijed Hrvatska (Sena M tuc tuc.)
58. 365 Bandić Milan (Neka institucije rade svoj posao.)
59. Most (Nemaju ideologije??? Lajkam ih.)
60. Orah (Kao Stevo Karapandža imaju odličnu kuharicu s dobrim programima.)

Zaključak: sve je to isti k… ac, nemojte nam više ništa obećavati. Jedino da se kolektivno kao narod napušimo, tad bi imali sve što nam obećavate, bar prividno. Molim Vas, nemojte više obećavati, jer ćemo svi kolektivno dobiti probavne smetnje.
Ako ste se uplašili, moje simpatije idu obrnutim redom, ali glasam za IDS.

Dnevnik bolesnika: Kako je sve počelo

Dnevnik bolesnika: U bolnici u Slavonskom Brodu

Dnevnik bolesnika: U Zagrebu

REANIMACIJA (15. 03. 2010. – 14. 04. 2010.)

Očekivao sam da će me u najmanju ruku odvesti u hotel sa 5 zvjezdica, tipa Westina, Esplande ili u najgorem slučaju Sheratona. Naravno da u Slavonskom Brodu nema takvih hotela, a i da ima zvjezdice bi pobjegle sa njih. Voze me na bolje mjesto. Pitanje je bilo koje sam si postavljao. Da li ču dobiti ključ od svoje sobe? Bio sam sretan što napokon idem kući. Nema veze meni je kuća bila grad od 60-ak tisuća stanovnika. Šutio sam, jer sam se bojao da ću dobiti neku infekciju, ako budem prstom začepio kanilu. Razvio sam neku očnu komunikaciju sa doktoricom. Kad bi je pogledao ona bi rekla:

–Sve je u redu, još malo pa ćemo doći.

Bio sam sretan, svaki puta kad bi pogledala na sat. U kolima hitne, sigurno joj je bilo zanimljivo sa mnom. Vrijeme mi je bilo totalno nebitno, ali ja idem u bolje, imat ću svoju sobu, zar ne? Dobit ću i onu kapitalističku perverziju, zbog koje sam bio ljubomoran, zvano antidekubitalni madrac… Ma, ja sam zdrav. Nakon otprilike sat i po drdanja, napokon poznate zgrade (Svačićeva), iz ležeće perspektive. Onda napokon stižemo u brodsku bolnicu. Vožnja liftom, no nigdje nije bilo recepcije. Na ulazu u moj dio hotela pisalo je: ˝Odjel za anesteziju, reanimaciju i intezivno liječenje˝. Nakon 4 mjeseca bolnice, bio sam presretan, što sam napokon na reanimaciji. Nisam imao pojma da sam po reanimacijama ležao u dvije bolnice u Zagrebu. Ajd dobro, priznajem da sam bio u Zagrebu. Kao odbor za doček dočekala me šefica reanimacije dr. Jasminka.

– Prvo ćemo te izvagati, pa udebljati, pa ideš u toplice.

Koja sam faca, kad me direktorica hotela dočekuje. Tako su me uvezli u moju sobu. To je ogromna soba sa svojih tada otprilike 300m/2. Sve je to bila jedna soba i moja, u desnom kutu te prostorije. Sva ostakljena, tako da sam imao izvrstan pogled na cijelu reanimaciju. Primijetio sam da skoro svi pacijenti imaju nekakve aparate pored sebe i da spavaju. Dočekao me i tv, ali bez daljinskog, baš se u to vrijeme prelazilo na digitalni program. Mogu reći, da sam do kraja bio vjeran analognom.

– Sestro Beta donesi vagu!

Elizabeta ili Beta je bila moja sestra. Naravno tamo je ekipa za pet i ni najmanje mi Pandak nije falio, iako sam znao da smo u istoj bolnici. Stigla je vaga. Totalno sam bio nabrijan, pa sam zaboravio da ne hodam. Cijela obitelj me držala da ne padnem. Nekako sam sa kreveta zakoračio na tu vagu desnom nogom. Sekundu sam se ispravio, vaga je pokazala 41 kg.

– Uuuu bokte pomislio sam. Na 183 cm, 41 kg. Anoreksija…

Do tad sam znao da o tome samo da je to bolest vezana za probleme sa prehranom. Moj problem je bio jedan od sto problema. Doslovno nisam mogao jesti, baš ništa. Kosa mi je podosta narasla, postao sam metalac. Totalno suludo, ali bio sam presretan što ležim na reanimaciji. Imati svoju sobu na reanimaciji i tv a još antidekubitalni madrac. To je za mene bio hotel u Dubai-u sa 6 zvijezdica. Iz one stvari virio mi je unirarni kateter. Pišaš, a ne kužiš da pišaš. U peleni sa 29 godina, užas. Za jednu stvar sam imao vremena -za promatranje u toj sobi. U toj velikoj sobi paralelno sa mojim, bila su još dva kreveta. Vidio sam neku valjda suprugu od pacijenta, kako stoji ispred kreveta i ništa ne priča, nego samo gleda: u brata, supruga ili ne znam koga. Bilo mi je čudno što ništa ne priča. Zaspao sam, kad sam se probudio vidio sam svijeću kako gori ispred toga kreveta .Dosta mi je trebalo da shvatim da je to bio oproštaj od nekog voljenog.

Rame me sve više bolilo, valjda od neaktivnosti . Razmišljao sam samo o tome kako doći do Brufena. A taj madrac, bio je ko da ležim na poluispuhanom dušeku. Sestra Beta, Marina, Antonija, Tomo 1 I 2, Igor su me stalno obilazili. Sve više sam čepio kanilu i komunicirao. Igor mi je bio fascinatan, znao mi je pogoditi temperaturu samo me dotakne, nisam više bio febrilan. Iskoristio sam priliku da se kladim sa njim u ćevape, da njegova mi nije pogodio temperaturu. Naravno opkladu sam izgubio. Dolazili su mi prijatelji, obitelj i supruga. Svi umotani kao svemirci.

– Vanja sutra će ti doći terapeut da ti vježba gutanje. Došla ti je Hana, sad će je tvoji uvesti.

Emocije su mi proradile, vidjet ću Hanu!!! Bio sam uvjeren da je nisam vidio godinama. Nakon par minuta vidio sam to svoje malo slatko biće kako mi prilazi. Imala je masku na licu i vidio sam te samo velike oke. Bile su uplašene kad su me vidjele. Od normalnog tate, do tate izmučenog bolesti i operacijama. Začepio sam kanilu:

– Ljubavi tata vas voli najviše i doći će kući brzo.

Vrijeme mi je totalno bilo apstraktno. Ne znam da li sam tad pitao za Teu, jer je ona jadna rasla bez tate. Tad mi je duša, ako može doslovno plakala. Hana je imala samo 9 godina. Ni ne mogu zamisliti koja hrabrost je trebala biti u tome malom biću, da mi daje utjehu.

– Kupi mi sutra šlag zamrznuti da jedem, rekao sam supruzi.

– Pitali smo dr .Jasminku, ona je rekla da može, ali polako.

Sutra mi dolazi terapeut za gutanje. Valjda mi ni sam akt gutanja nije radio.

Mašta mi je i dalje radila 100 na sat. Zamišljao sam proslavu 30-og rođendana uz pečenku naravno. Noći na reanimaciji sa pogledom iz prvog reda na istu. Oko 10 navečer ti daju Sanval i Brufen. Doviđenja budnosti bolovi u ramenu, zbogom je teška riječ za reći na reanimaciji. Taman sam počeo sanjati. Biiiii… Onaj zvuk. Buđenje na reanimaciji. Trčanje medicinskog osoblja. Brzo, brzo dajte adrenalin. Pogledao sam kroz staklo, a ono gužva na prvom krevetu oko mene. Skaču po srcu od toga čovjeka. Masiraju mu srce. Onda donose onu struju (deflibirator) za oživljavanje, kao sam na setu filma. Prvo sam pomislio da ga tuku. Onda jedno pet, šest minuta paf, paf. Kužili su da će mi oči ispasti, pa su mi na staklo navukli paravan. Čuo sam još:

– Zapišite vrijeme smrti.

To mi je prvo oživljavanje koje sam vidio, nažalost sa fatalnim ishodom po pacijenta. Poslije par sati vidio sam svijeću, naravno upaljenu.

– U kojim količinama reanimacija nabavlja te svijeće? pitao sam se.

E, kako sad ponovo zaspati. Da li imate paletu Sanvala? Odgovor bi bio nikako. Brojati ovce, na moju sreću moždani nije bio toliko jak da vidim ovce. Imao sam mobitel pored sebe, tako da sam znao koliko je sati. Jedine zvukove koje sam čuo je:

– Bi, bi.To je dobro jer svi su živi.

Oko 6 je počelo svitati. U 15 do 7 počinje mravinjak zvan njega. Ona dva kreveta paralelno meni su bila slobodna, zbog fatalnih razloga. Moj je baš bio na redu, ali treća sreća. Kad bi došli do mene. Skinuli bi mi pelenu, upjenili me, pa isprali. Doktor je rekao da ćeš danas dobiti novi kateter. U viziti, svita liječnika, tehničara, njih 10-ak koji stanu ispred moga kreveta. Svi pogledaju moju listu. Ozbiljno je čitaju i klimaju glavom.

– Da li možeš dići lijevu ruku? Ja je dignem milimetar

– Ma ti si strašan.

– Znam, hehe.

Prije doručka mi je došla Vesna Bobath terapeut educiran za gutanje. Upoznavanje je bilo ratoborno. Uhvatila me za grlo u počela masirati.

– Gutaj, gutaj, vikala je na mene!

Iz straha sam gutao nisam ni znam što. Dio sam pljuvao, ali sam gutao. Stavili su mi novi kateter, koji je kasnije sam saznao bio malo inficiran. Stavljanje katetera boli, pogotovo kad ti ga turaju u onu stvar. Bio sam sretan, dok sam čekao suprugu da mi donese šlag. Beta mi je rekla da će mi sutra donijeti patku za veliku nuždu. Dr. Jasminka je rekla da me moraju okretati na bok, da ne dobijem dekubitus. Valjda ako njega imam ne mogu u toplice. Posjete na reanimaciji su od 15-16 sati. Gledaš tu prostoriju, taj veliki pult na kojem su doktori pisali nalaze. Posjete na reanimaciju su poprilično reducirane. Prošlo je 15 sati. Vidim masku, plavu kosu i zelene oči. Dolazi mi supruga.

– Vanja donijela sam ti ono što sam ti obećala. Ledeni šlag od Leda! Hoće li ti valjati?

Ma kakav jack pot. Šlag je za mene bio jack pot.

– Donijela sam ti i malu žlicu.

Polako mi ga je davala, onaj poluotopljeni dio mi je bio najdraži. Doduše 3/ 4 šlaga je završilo u bubrežnjaku, 1/ 4 u želudcu, nakon toliko mjeseci totalne apstinencije od jela to mi je bilo zadovoljstvo. Od svih stvari u životu, najviše su me veselile sitnice. Prvi zalogaj sa 29, naučiti pišati i obavljati veliku nuždu izvan pelene. Koji su to uspjesi. Do kraja tjedna su mi svi donosili šlag. Onaj kateter u onoj stvari mi je strašno smetao. Počelo me jako peći kad bi pišao i ni pišati nisam mogao. Na skali od 1 do 10, bolovi su bili 11. Liječnik je primijetio da se previjam od bolova i hitno me poslao urologu. Ona stvar mi je postala javna, bilo mi je na početku neugodno. Kasnije sam navikao. Opet mi je crp poludio što je znak upale. Maknuli su mi kateter, da mi se malo ona stvar odmori od njega, jer ionako je spadala u deja vu.

– Kad te bude tjeralo na veliku nuždu- sestra Beta mi je rekla -galami i donijeti ću ti patku. Naravno odmah sam galamio, Ja bi patku inače pernata životinja. Donijela mi je neki limeni kao tanjur sa drškom ( lonac?), još je ta patka bez ijednog pera. Stavila mi je to pod guzicu. Kad malo bolje razmislim ni ne tjera me u wc (kreveto wc). Za svaki slučaj je i guska ( isto bez ijednog pera) bila pored mene da se nađe ako mi se bude pišalo (pardon mokrilo). Sve u svemu dobar dan, jeo sam šlag.

Slijedeće jutro juhe opet došla Vesna. Moje grlo je opet bilo njeno. Bio sam sav okuražen. Manje su me i saugali.

– Hoćeš li danas probati ručati na usta? Pitala me sestra Beta.

– Naravno da hoću.

Donijela je juhu, po okusu i vizualno; obojanu vodu. Tragovi rezanaca i mrkve. Prvi zalogaj i gušenje. Osim sauganja šlajma, ta je kanila imala još jednu svrhu. Iz nje je letjela ta mrkva kao da nekog građam sa praćkom! Da li sam došao do drugoga jela taj put, ni ne sjećam se.

Opet lezi u krevet, iako sam cijelo vrijeme ležao. Gledao sam kroz to staklo. Na njemu sam ugledao odraz ljudi koji hodaju po nebu. Duhovi? Panika me počela loviti. Duhovi ne postoje. Desnom sam rukom protrljao oči, a ono njih još više. Bemti, pa na reanimaciji ima duhova. Još malo pa će posjeta pa ću provjeriti da li ona vidi duhove. U 15 sati je došla supruga.

– Da li vidiš duhove?

Blijedi pogled:

– Ne, gdje ih vidiš?

– Tu su u staklu! Malo se nakrivila i gledala to staklo.

– To su ti radnici koji iza bolnice rade, zgradu, pa u staklu vidiš njihov odraz.

Moram priznati bilo mi je čudno što duhovi nose daske. Taj dan je bila dežurna dr. Jasminka:

– Sutra će ti doći fizioterapeut. Slikat ćemo ti zube i kanilu izvaditi, da prije toplica zaraste rana.

Znao sam otprilike da mi je prava dijagnoza infektivni endokartis, koj je uzrokovao još podosta dijagnoza. Taj famozni endokarditis uzrokovao je zub, ali koji? Došao mi je i kum Kruno sa slikom ultrazvuka.

– Vanja postati ću tata i oženit ću se. Voljeli bi da nam budeš vjenčani kum. 22. 5. bit će svatovi.

Tad je bio kraj ožujka, ali početak travnja. Do tad ću biti zdrav. Na slici ultrazvuka je bilo njegovo buduće dijete. Bio sam sretan, jer ću biti napokon kum. Reanimacija, a divnog li mjesta! Već sam se vidio kako plešem, a ni hodati nisam mogao. Upala one stvari mi se nekako smirivala. Čak sam se i uspio u gusku popišati. Kakav jesam spaljen, kuma Krunu sam nagovorio da mi na reanimaciju prokijumčari komadić kobasice. Donio ga je omotanog kao da nosi dijamant. Shit ulovili su ga u krijumčarenju i oduzeli kobasicu, šmrc. Još sam i taj dan pojeo šlag, mama mi je radila noćnu pa je često dolazila. Za mene je to bio vrhunski hotel, malo nezgodnog imena.

Došlo je slijedeće jutro. Noć sam standardno probdio. Dali su mi injekcije da mi reguliraju protobinsko vrijeme i antibiotik. Znao sam čim mi daju antibiotik da će biti krvi. Poslije vizite došao je visoki i mršavi Tomo 1 ili 2 nije ni bitno (medicinski tehničar).

– Idemo slikati i sanirati te zube.

1, 2, 3 i prebacili su me sa moga antidekubitalnog kreveta, na pokretni bolnički. Odvezao me do rengena. Prvi problem, da ti slikaju zube moraš sjediti, a ja sam nepokretan. Uspio sam nekako zakoračiti i sjesti na tu stolicu. Namještali su mi facu na taj aparat i stisak dugmeta i slikanje je gotovo.

– Sačekajte par minuta i slika će biti gotova. Sanirati će ti u ambulanti zube.

Glumio sam facu i na sve klimao sa odobravanjem. Mislim da mi se pelena tresla od straha.

– Idemo, ta je ambulanta 10-ak metara od rengena.

Tu me je čekala supruga.

– Može uči i leći na stol.

Opet problem kako da uđem kad ne hodam. Tomo je bez pitanja rekao ja ću. Po konstituciji nije neki bilder. Uzeo me kao dijete i nosio do te zubarske stolice. Dr Marijan je promatrao rengen snimku mojih zubi.

– Otvori usta…. prva, druga, dalje nisam ni brojao injekcije.

– Sačekat ćemo desetak minuta da utrne.

Nakon desetak minuta, kako je rekao sve mi je utrnilo.

– Otvori usta malo jače. Dodaj kliješta.

Pogledao sam oko sebe, a ono oko njega sve hladno oružje. Gotov sam, ovaj je neki mesar .Od straha sam se sav počeo tresti, pa onda kliješta u ustima. Prvi drugi treći… Vidio sam samo tu metalnu posudu kako se puni zubima. Hehe, to ne boli pomislio sam; lokalna je odradila svoje.

– Gotovi smo.-Natrpali su mi puna usta tupfera.-Moraš ih držati u ustima dok ne stane krvarenje.

Jedino što sam mogao kazati je:- Mmmm, uz nimalo pristojne pomisli na račun vaditelja zubi. Povratak na reanimaciju. Dva sata?? Ne , ne za mene nije vrijedilo ono pravilo da se dva sata ne jede poslije zubara, jer ja ne jedem. Po prirodi sam nemiran i stalno sam pljuvao u bubrežnjak, ali dva sata. To su mi bila dva najduža sata na reanimaciji. Sonda mi je virila iz nosa, ali kako da tražim vode, a totalno sam dehidriran. Kad bi netko od tehničara prolazio. Mogao sam samo vikati:

– Mmm. Mmm: – ovaj bunca. -Još malo pa ćeš pljunuti to, strpi se.

Ta dva sata su bila kao godine, ali prošla su. Vode, dobio sam špricu vode. Saniran sam, sutra ću prebrojati koliko mi fali zubi.

Članovi šahovskog kluba KRALJ: Vanja Krnić stoji u drugom redu drugi slijeva.

Svaki dan šetajući ulicom susretne ih par, ali ih ne primijetite. Oni su tu svugdje oko nas . Da li su to alieni? Ne to su osobe baš kao ja, osobe s invaliditetom.. Čime se mi bavimo osim čekanje poštara? Napokon neću o sebi pisati nego ću malo o drugima. Hm, koja sam baba. Nije trač nego je istina.

„… jedna od najkompleksnijih igara. Broj mogućih kombinacija procjenjuje se na oko 2,28 · 1046. Već nakon dva poteza postoji 72.084 različitih situacija. Broj mogućih varijanti nakon toga je još mnogo veći: Nakon 40 poteza, procjenju se na 10115 do 10120 razvoja igre….“Da li mogu osobe s invaliditetom baviti se nečim tako kompleksnim kao što je šah.
Ne da mogu nego igraju i to ne kao vreće za napucavanje nego puno puta konkrencija koja pobjeđuje“zdrave“.Gdje igraju? U Šahovskom klubu invalida Kralj.

Za to treba neki entuzijasta. Jedan se našao u liku i djelu Damira Lovića, nekog entuzijaste. Kojem je životni moto sudjelovati, ali i biti najbolji ako možeš. “Da li treniraš?“; to je njegov pozdrav. Čika Tomo i on su osobe koje koje OSI čine da se osjećaju prihvaćenima i zdravima.

Zajedno s doktorom profesorom šaha, ali što je najbitnije dobrim učiteljem Petrov Lovrićem su pokrenuli školu šaha u za OSI petkom u udruzi Loco-Moto, gdje regutriraju i u tajnosti obučavaju nove Kasparove. Damir Lović, Ilija Matijašević i Tomo Mirosavljević, naravno uz učitelja Petra, slobodno mogu napisati, najzaslužnija su imena za poticanje šahovske ige među OSI u Slavonskom Brodu trenutno

Da ne zaboravim pozvati vas da sudjelujete i promatrate:

3. OTVORENI ŠAHOVSKI TURNIR POVODOM MEĐUNARODNOG DANA OSOBA S INVALIDITETOM

Organizator: Šahovski klub invalida “KRALJ” Slavonski Brod
Mjesto: Udruga „Loco Moto“ Naselje Andrije Hebranga VII/18
Datum i vrijeme: 29. studeni ( NEDJELJA ) 2015. u 10,00 sati
Sustav natjecanja: Švicarac – pojedinačno – 7 kola, tempo igre 10 minuta po igraču.
Obveze: Svaki sudionik dužan je sa sobom ponijeti šahovsku garnituru i ispravan šahovski sat.
Nagrade seniori:
1. mjesto – Umjetnička slika
2. mjesto – Umjetnička slika
3. mjesto – Umjetnička slika
Za kadete 1,2,3 mjesto medalje
Upisnina: 20,00 kn Žene i kadeti su oslobođeni upisnine

– “Protiv koga igrate večeras?” – jednom su pitali Akibu Rubinsteina
“Protiv crnih figura” – odvrati Akiba

Osmog studenog 2015. godine bio sam umreženi promatrač. Još jedan od dana povijesne važnosti za Hrvatsku; kod nas je svaki drugi takav. Biramo, a mi promatramo biranje stopedesetjednog lika koji će nas „ zastupati“ naredne četiri godine.

Tko smo mi? Biljana, Danijela i ja. Što da radim s njih dvije, pošto im podosta kvarim prosjek u izgledu, jer sam samo prosječno muško. Napravit ću facebook livestream na chatu.

Biljana promatračica je dobila IGK školu za promatranje, Danijela Dom u Klokočeviku, a ja Gimnaziju.

Uf jesu mi namjestili uporište, dislocirano od HDZ-ove većine glasača.

„Dovoljno je da ljudi znaju da su bili izbori. ljudi koji su glasali ne odlučuju ni o čemu. oni koji broje glasove odlučuju o svemu.“ Ipak mi odlučujemo o svojoj sudbini, a nas troje ćemo to promatrati , taj tzv. Festival demokracije.

Danijela i ja smo dobili drugu smjenu, a Biljana prvu, pa ću nju prvu umrežiti.

– Biljana kako je?

– Zzima je, smrzla sam se.

– Da li ima birača?

– Slabo svi su stariji, obuci se toplo!

Zapitao sam se, pa gdje su ti izbori na Grenlandu ili Sibiru? Odvažio sam se i provirio kroz prozor, a ono vani sunce. Moja smjena počinje u 12 do tada ima vremena, do tada će mi Danijela potvrditi da je vani toplo. Došao sam do zaključka s Biljanom da će mi trebati termofor, jorgan i putna grijalica za promatranje. Napokon da potvrdim da je vani toplo.

– Danijela kako je?

– Zzima je smrzavam se.

Jedna se smrzava, a druga se smrzla. Vakula ne laže, pa prognoza je topal dan. Slušat ću njega, idem u Gimnaziju u trenerci. Trebalo nam je pola sata da se uhodamo.

– Vanja kako je kod tebe?

– Zzima je, ali se neću smrznuti, promzrnut ću prije. Idem po jaknu! OIB mi je bio izgovor da odem po jaknu, jer ga nemam na osobnoj, a treba za članove biračkih odbora.

Dosadnih sedam sati. Po gužvi na biralištu sam skužio da će rezultati biti čudni i iznenađujući. Domoljubi ili oni koji rastu. Oni koji rastu kod mene su bar bili popularniji.

Otvaranje glasačke kutije u startu je potvrdilo sve sumnje. Angelina Jolie vodi s dva glasa, ali nevažeća. Stajao sam kao panj i promatrao brojene. Most, Most. Kombiniran s ove dvije koalicije. Najviše sam čuo Most, Orah tu i tamo, a ljudi napisali program od par tisuća strana. Da li mogu kući ionako kod brojanja nisam od neke pomoći? Dopustili su mi pa sa i zbog krevetorazloga i gladi napustio biračko mjesto i ostavio ga u sigurnim rukama par promatrača iz suprotnih opcija. Vrijeme je za odjavu.

– Danijela i Biljana tko vodi kod vas?

– HDZ, a li je i Most jak

Mene je zanimalo da li ima Oraha , ali je kod obje nestašica..BIt će drugi put bolje. Ipak ću sačekati službenu objavu rezultata po biračkim mjestima. Drago mi je zbog Mosta, žao zbog Petra i Oraha. Most je po prvi puta uspio okupiti skoro sve protestne glasove. Ljudima je dosta „velikih“, nadam se da će i „ mali“ napokon narasti i ostati normalan. Pomalo smo svi mi homo politikusi.

Dnevnik bolesnika: Kako je sve počelo

Dnevnik bolesnika: U bolnici u Slavonskom Brodu

Dnevnik bolesnika: U Zagrebu

Dnevnik bolesnika: Reanimacija

PONOVO DIZANJE

Ujutro sam prebrojao pale zube. U sanaciji ih je palo mislim pet, za šestog još sumnjam Zadržao sam prekrasni svoj osmijeh i prednje zube, kako bi meni onaj dr. Pandak rekao sa manjom facioparezom. Čudna su ta pravila kod moždanog; ako te udari desno lijevo ostaneš paraliziran. Mene je udario ni desno ( na nalazima hemoragijski lijevo, Cvi desno). Nakon par godina sam pogledao sliku Ct-a svog mozga. E da je prije jedno 100 godina postojao Ct, mogao sam patentirati smileya i zaraditi milijune. Upravo tako izgleda snimka moga mozga kao da mi se smije; gad jedan! Vlastiti mozak mi se smije, dobro je da mi ne pokazuje srednji prst.

Došao je treći po redu terapeut (drugog sam preskočio). Veseljak Hrvoje pružio mi je desnu ruku da mu dam lijevu. Digao sam je nekako, uz podosta nevoljnih pokreta i rukovali smo se. Šaka mi je bila totalno spastična.

– Da li ti se sviđa moja kolegica?

Sa njim je došla neka super zgodna crnka mislim stažerka fizioterapije. Mogao sam mu reći ono najjednostavnije:

– Aaaa ( misleći da je zgodna).

– Aaaa sad će donijeti hodalicu, pa ćemo ići prošetat, može?

– Aaaa, uz potvrdno klimanje.

Dok sam čekao naišla je dr. Jasminka.

– Odobrene su ti Krapinske toplice, dogovorit ću ti termin, pa ću ti kazati kad ideš. Hrvoje, molim te usput izvaži Vanju.

Opet stajanje na toliko ne omiljenu vagu. Stigla je hodalica i vaga.

– 52 kg, ideeš! Još par kila, pa možeš u toplice.

Ironije li, dok sam ležao na reanimaciji, prvi puta su mi odbili toplice. Humanisti veliki sjede u tim komisijama; naravno šalim se! Toga jutra su mi izvadili kanilu (traheotomija), pa sam se pozdravio, nadam se trajno sa umjetnim grlom. Zarasti će ti to za par dana. Hana mi je poslala pismo koje sam držao pored sebe i stalno ga čitao da me hrabri.

U to vrijeme je na reanimaciju dovezen Nino. Dečko koji je sa motorom uletio u kombi. Ležao je u komi blizu mene. Prva šetnja je bila do njega i natrag. Grozno i potresno je bilo gledati njegove roditelje pored sina, kako ga sa tugom gledaju; on je pobijedio i preživio je iako je bio kao biljka, kako. Osjećaj preći pet metara u toj hodalici, a iza tebe visi pelena; ravan je onome bar mislim, osvajanju medalje na Olimpijskim igrama. Falila su mi djeca , nekako sam stalno mislio da su pored mene. Java mi je bila reanimacija. Nakon toliko ležanja, napokon sam se digao! Gledati u izlazna vrata reanimacije. Tamo obično dođe limeni po tebe, ako nemaš sreće. Limeni Oz je simpatičan, ali ovaj je izgledao kao da čisti scenu poslije snimanje Teksaškog masakra motornom pilom. Ubaci te u ti limenu kutiju i odveze, bez ijedne emocije. Kad god sam vidio kako dolazi sa tim limenim sandukom uvijek me je jeza prošla. Mrtvaci su uvijek bili umotani u plahtu, podsjećali su me na upakovane kifle (grozno), kasnije je u medijima bila afera da su mrtvacima rezali one stvari, baš nekako i u to vrijeme, radi kolekcije… Ja sam si zabrijao da ću sa reanimacije otići hodajući u Krapinske toplice. Naravno, ne baš ne hodajući do Krapinskih toplica, nego samo kroz ta vrata.

Realnost je bila drugačija. Lijepili su mi stopala, zbog opasnosti od pojave dekubitusa. Razlog je jednostavan. Mali kreveti, pa sam se upirao sa nogom od rub kreveta. U Fran Mihaljeviću (da u Zagrebu), čak su vadili dasku iz tih kreveta da bi moje noge bile slobodne. Vjerujem da je narudžba tih kreveta stigla iz Kine iz neke njihove provincije gdje žive jako niski Kinezi (Kineski Pigmeji?). Bilo je i perverzno dobrih kreveta, sa gumbićima sa strane, ali takvi nisu htjeli pod mene. Patka, uspio sam obaviti veliku nuždu. Ne znam da li su mala djeca sretna zbog toga. Kao odrastao čovjek bio sam presretan, jer sam naučio kontrolirano srati, još je ostala ona mala nužda. Kao neki bolesni perverznjak onu stvar, sam satima držao u guski.

– Lupkaj si malo po mjehuru, rekla mi je sestra.

Uspio sam!! Popišao sam se .

Patka i guska su bile još pored mene, radi ljubavi naravno. Pozdravio sam se sa 29 godina sa pelenom, po drugi puta. Par dana prije moga odlaska u toplice. dr. Ivan i dr Matija, oba mladi došli su me pitati da li znam da postoji drugi način moga hranjenja osim sonde?

– Naravno da znam; usta naravno.

– Vidiš mi ti probušimo želudac u njega stavimo cijev (Peg), preko koje se hraniš. Razmisli do sutra, jer bi trebao potpisati odobrenje za tu operaciju, u slučaju da se dogodi nešto.

U panici sam zvao mamu, koja je taj dan radila. Njoj sam odmah rekao da ništa ne potpisujem, jer mi je dosta operacija. Operacija srca od 7 sati, traheotomija, vađenje 5 ili 6 zubi stvarno dosta u pet mjeseci zar ne? Kukavica sam priznajem. Odmah sam znao da ne dam svoj potpis nikom, makar on bio samo X ili otisak palca.

Po bolnici, pa tako i po reanimaciji, kruže predstavnici farmaceutskih kuća. Toga jutra su došli neki predstavnici, koji te samo piknu u prst i taj aparatić odmah pokaže sve traženo u krvi. Nakon vijećanja, skužio sam da svi gledaju u mene. Valjda sam jedini tamo od pacijenata mogao uspostaviti vizualni kontakt. Nakon par minuta evo ih u mojoj sobi.

-Hoćeš li dati prst da ti izvadimo kap krvi?

Naravno, uzela je medicinska sestra sestra tu iglicu i primila moju ruku. Kad bi me pokušala ubosti ja bi izmakao ruku. Taj predstavnik je izgleda koda je došao sa pauze iz Sabora. Daj prst! Ne dam! Vadili su mi krv kao vampiri: iz svih mogućih vena, stopala, boli su me kao da sam švicarski sir. Nevjerovatno bojao sam se dati krv iz prsta, ali sam tu kap na kraju ipak dao. U vrijeme ručka donijela je sestra Suzana, meni propasirani ručak. Više nisam imao kanile, pa mi se i glas vratio, ali sonda je još uvijek bila moj modni detalj. Slina mi je doslovno stalno curila, ali kad sam vidio ručak, taj sam ručak pojeo; uz pljuvanje naravno. Serem, pišam, jedem, ma kakav Supermen, jer to sam bio ja, još da sam mogao letjeti. Na kraju svega došao je šlag, ledeni šlag naravno.

– Da li si razmislio da potpišeš odobrenje za zahvat? Ujutro je to pitanje prvo bilo u viziti. Hmm, ja to ne bi potpisao i nisam. Pa imam 52 kg, išao bi sa sondom u toplice.

– Stavit ćemo ti sondu od silikona.

Perverzno dobro , imati ću sondu od silikona, a ne onu prozirnu. Mene je netko bar pitao o operaciji. Za one prijašnje me nitko nije ni pitao, a i bio sam vrlo nekomunikativan. Čim mi se rupa od kanile začepila povratila mi se moć govora, iliti laprdanja. Govor mi je predstavljao napor. Govorio sam kao da sam upravo pretrčao uzbrdo 100 m u punom sprintu, uz stalno pljuvanje u bubrežnjak. Koliko sam se ispljuvao, mislim da bi napunio jednu dobru cisternu. Krapinske toplice imaju i bazen, mmm… čuo sam samo toplice, a predvidio ono ispred ˝Specijalna bolnica Krapinske toplice˝. Zadnjeg dana mi je mislim došla neočekivana posjeta. Zaspao sam, a ono ispred mene na mome krevetu, ni više ni manje glavna sestra zaraze Marijana i sestra Ankica, njihovog šefa nije bilo. Nisam im imao što reći, osim zahvaliti se što su došli.

Sutra ujutro idem u luksuzni hotel Krapinske toplice. Tamo će me čekati supruga i Tea. One će biti u sobi koju su iznajmili. Konačno ću vidjeti Teu, Hana je morala ostati zbog škole. Do tad sam samo jednom bio u Krapinskim toplicama, kada sam se vračao sa roditeljima iz Graza, negdje 1992. Sjećam se da sam se probudio u nepoznatoj sobi. Bio sam u velikoj sobi i na krevetu su spavale dvije osobe sa dugačkom kosom. Mašta mi je i tad bila bujna, kao i danas. Pomislio sam da smo usput poginuli. Zašto mama i tata imaju dugačku kosu? Ajde mama, ali tata??? Popipao sam, prvu, pa drugu za nogu. Jedna se digla, valjda sam je probudio pa pipao sam joj noge a ja sam kao u nekom horor (Vrisak 1, 2 i 3) filmu počeo vrištati i bježati po kući. Vidio sam samo da je ta što se digla isto pretrnla od straha i šoka kad sam počeo vrištati. Ujutro, a neugode, bile su to moje sestrične u trećem koljenu Branka i Ivana; koje baš često nisam viđao. Moji su na povratku stali tamo da prespavamo. Nisam ni primijetio kad su me iznijeli iz auta, spavao sam. Sutra idem u elitni hotel u Krapinske toplice. Najteže je bilo iza mene.

KRAPINSKE TOPLICE (14. 04. 2010. – 21. 06. 2010.)

Došlo je i to jutro. Danas idem u toplice. Dr. Jasminka je rekla da ću ići u pratnji Julia, ne glumca meksičkih sapunica nego medicinskog tehničara. Plan o hodanju do vrata reanimacije je propao, opet onaj ležeći krevet. Odjavili su me sa recepcije i strpali u kola hitne .Idem u hotel sa bazenom. Opet drndanje uz jednu čik pauzu, ne moju. Stigli smo; žuta zgrada desno, a lijevo neka dobra zgrada (Magdalena). mene su uvezli u staru žutu. Lift, pa su me odvezli u sobu 113. Soba je neka bila stara, a i krevet. Posteljina hotelska, već sam zaboravio kako je spavati pod posteljinom opranom omekšivačem. Cimer mi je bio stariji sa velikom udubinom u glavi; vjerojatno od operacije. Julio mi je rekao da mora natrag u Brod. Bubrežnjak za pljuvanje sam zaboravio. Sestru sam pitao:

– Da li imate bubrežnjak? Kaj ti je to? -opet kaj.

– To je za pljuvanje.

– Doktorica ne voli tu kad se pljuje, pljuj u vrećice donijeti ću ti.

Pregledao me fizijatar prezimena po strani svijeta. Odredila mi je bazen, masaže, struje, logopeda ( napokon). Brže bolje sam poslao poruku supruzi da mi kupi šlag i posudu za pljuvanje. Invalidska kolica i patka su bili pored mene. Čekao sam Teu i suprugu. Cimer je pakovao svoje stvari i nešto mi je pričao, ali nisam kužio. Nakon sat, dva čekanja čuo sam škripanje kolica niz hodnik. Supruga je u kolicima i auto sjedalici donijela Teu. Velike oke su me gledale. Sav sam se uznemirio. Tea je prema meni pružila ruku i supruga mi ju je stavila u krilo. Napokon, vidjeti vlastitu kćer, zadnji put sam je na zarazi vidio. Pružila mi je i ruku i par minuta mi je bila u krilu. Da li bi me pamtila da sam umro? Sigurno ne. Živ sam i blizu kćeri. Pamtiš dobre trenutke, jer oni život čine sretnim, a one loše pokušavaš zaboraviti. To je bio jedan od tih trenutaka.

-Donijela sam ti šlag i posudu za pljuvanje.

Izvadila je pvc posudu za pljuvanje, ogromnih dimenzija. Baš je tad doktorica naišla:

– Ne smiješ pljuvati, ni jesti šlag , jer ga možeš aspirati u pluća, a po tebe upala pluća može biti fatalna.

Uživao sam još malo u Tei, a supruga mi je posudu za pljuvanje sakrila u moj ormarić. Nisam baš kužio zašto od jednom opet više ne smijem jesti, a skoro sam opet počeo. Supruga mi je dala večeru u sondu, koja je bila za 5. Taman sam skoro zaspao, kad sam začuo:

– Odoh ja…

I stvarno onaj cimer sa koferom u pola noći ode. Pozvonio sam sestri, koji sam cinker. Onda strka i njih par ga vračaju u sobu, sa koferom.

– Donesi košulju.

Ono iza vrata bijela luđačka košulja. Obukli su mu to. Opet dilema. Gdje sam ja? Da nisam u Vrapću ili Popovaći. Smirio sam se na, plahtama je pisalo Krapinske toplice. Nekako smo dogovorili termine. Ujutro će doći vozač. Da me vozi na terapije… Bemti, pa i vozača ću imati. Naravno da ću imati kad je na istom odjelu N2 (valjda neurologija 2), ležao davne 2003. Milan Bandić. Prvi termin ujutro dobio sam za logopeda, pa bazen. Stvarno u rano jutro stiže vozač. Sa kolicima, mislim Branko:

– Bum te odpeljal kod logopeda.

Ovezao me tri metra od moje sobe, jer susjedna vrata, su bila vrata od logopeda. Tu sam u redu kolica čekao. Uvezao me unutra. U prvoj prostoriji su bile sve zgodne mlade plave logopedice. Naravno, on me je odvezao u drugu sobu, kod neke bake.

Taman sam rekao:

– Dobro jutro, kad sam vidio na zidu da piše prof. Sumrak, u rano jutro ja sam završio kod u sumraku; a tamo toliko divnih plavuša. Profesorica je stara gospođa, rekla mi je da ne smijem jesti, da ne aspiriram, jer mi nepce sa lijeve strane visi. Masirala mi je grlo. Turala mi je u usta, neki logopedski vibrator, zvan vibrafon. Nakon što sam oralno zadovoljen i izmasiran.

– Sad ćeš gutati.

Napokon, ali što? Uzela je čašu vode i žlicu. Gutaj kap vode, ne ide, opet gušenje. Opet sam na početku. Prošlo je tih pola sata, došla je supruga po mene, mama i tata su tako nekako došli pa su pazili Teu. Vozač Branko mi nije sjeo na prvu .Srećom došla je supruga. Idem na bazen. Našli smo taj bazen. Supruga me ostavila tetama koje su me ustale, pošto sam već bio u kupačem

– Ideš do dizala.

Dizala??? Nisam se ni stigao pobuniti, a već su me posjeli na dizalo. Spuste na tebe kao neki držač, da ne padneš. Doslovno me dizalica, podigla i spustila u bazen. Stavili su na mene neku veliku gumu, kao onu za aute. Skakutao sam po bazenu dok nije došao terapeut. Uhvatio me za ruke, pa sam skakutao za njega kao neki gay. Malo je bolilo, rastezanje, ali ne kao na početku kod Marka. Idemo gore u sobu. U sobu mi je došla Martina.

– Ja ću vježbati sa tobom. Da vidimo kaj možeš?

Ustao sam i sjeo.

– Bitno je da imamo nekaj, bilo kakav pokret, pa ćemo radit na njemu.
Tih dana sam dobio mobitel sa svim slovima, kao Black Barry, pa sam napokon mogao pisati razumljive poruke. Stavio sam Hanino pismo pored sebe, a popodne mi je Tea bila u posjeti.Jeo sam i prošvercani šlag. Vidio sam svoju medicinsku dokumentaciju na stolu, pa sam je odlučio sutra pročitati. Onaj cimer koji je ulovljen u bijegu, pušten je kući. Ta godina je, mislim na 2010. je godina u kojoj se El Nino stalno spominjao, nije poznati nogometaš, a nije ni Španjolac. Na tv sam pratio kako pada kiša, pa opet kiša. Nikad čuo za toga El Nina, koji je taj?

Osim vozača tamo sam u toplicama imao i njegovateljicu, čiji je zadatak bio me okretati na bok, da nedobijem te dekubituse. Čim me je okrenula i napustila sobu, ja bi se naravno vratio u svoju poziciju, promatranja točke na stropu.

Poslije terapija molio sam osobnog vozača da me približi stolu da mog pročitati svoje nalaze. Nalazi su bili uredno složeni u zelenom fasciklu, istom kao i danas, samo ih sad ima puno više. Pa da vidim. Prvo mi je u ruke palo otpusno pismo iz Kbc Dubrava, skužio sam da su mi ugradili mehanički zalisak i da su na aorti nešto radili. Piše i vjerojatnost da ću umrijeti, valjda tad (visoka), oko 90%. Iz te Dubrave samo se sjećam brijanja one stvari; porno glumac. Onda su mi došla pod ruku otpusna pisma Fran Mihaljevića prvo, pa drugo, reanimacija. Latinski mi nije bio jača strana ali ebeno dosta, bilo bi još gore da sam kužio te nazive. Kao šlag na tortu mi je došao -Premještaj sa Zaraze, da upravo tog jedinog otpusnog pisma nemam. Čudno?

Dijagnoza: Tuberkoloza živčanog sustava, nespecifirana G.99.9, th dijagnoza sam se nakupio. Naravno nastavio sam čitati taj premještaj.

15. 12. 2009. TBC nije nađen mikroskopski, patogene bakterije negativne. Upravo toga dana kad se znalo da nemam TBC, uvedena mi je terapija tuberkolostaticima, koja je trajala do onog dana kad sam išao u Medikol, a ukinuti za mene spasonosni antibiotici. U potpisu je tada stažist, naravno dr. Pandak se nije potpisao. Da sam umro sigurno bi bilo nikom ništa. On me još mjesec i po šopao tim tuberkolostaticima, a znao je. Znao sam i ja odmah počinje moja nova bitka za pravdu! Tužit ću bolnicu.

– Danas ćemo te probati stavit na hodalicu.

Ne znam da li dijete od godine kuži smisao hodalice. Zamisli bit ću u hodalici i to bez pelene, a nona, tuta ili patka će biti u sobi. Fizikalna terapija je bila na udaljenoj lokaciji. Logoped je bio prva vrata lijevo, a fizikalna, treća ili četvrta vrata desno. Vozač je došao po mene kao naručen, pa u kolicima kod Martine. Jedan vozač me podsjećao na moga rođaka Zvonimira, drugi na prijatelja Darija, mislio sam da su to njihovi brodski klonovi. Bio sam zrel za psihijatra. Hodalica nije Segwey, nažalost. Nakon 10-ak minuta pripreme:

– Hoćemo li se ići prošetati?

Ustajanje, prvi korak, pa drugi. Martina, me svim silama pokušala držati da ne padnem. Nisam pao; sila gravitacije me vukla naopačke, pa sam hodao kao Mr Bean. Prva zamka, hodalica je na hodniku. Hodalica ima dvije ručke na koje se podbočiš i hodaš. Druga zamka, pa kolica su odgurali do moje sobe i trebalo je doći do njih. Bili su to mali, ali značajni koraci za čovječanstvo. U to vrijeme sam već dobro zarastao. 6 mjeseci puštanja kose. Ličio sam na nekog heavy metalca, naravno sa sondom, ispijenog sa par kilograma kokaina -razlog bolest naravno.
-Oprostite da li tu na odjel dolazi frizer? -Dolazi dva puta tjedno – rekla mi je sestra.

– Doći će sutra.

Supruga me pitala što želim za rođendan, znam da sam mami rekao teksas jaknu. Nemam pojma ni zašto. Vozač me je vozio ujutro kod logopedice. Jedno jutro je prof.Sumrak, (a ono jutro) otišla na godišnji. Napokon me je zapala logopedica iz prve sobe simpatična Dunja. Radna terapija, mi je nekako bila najdraža. Vježbao me Jurica.

– Rasti, rasti, -to mi je stalno govorio.

– Kako da više rastem sa 29?

Tih pola sata sam gledao u svoj palac, a on mi je govorio

– Pomaci ga, a on ni gore, ni dole.

– Prebroj koliko ljudi ima u sobi?

– 1,2,3,4. Ima nas četvero. Nema nego sedmero!????

– Broji opet pa nas ima stvarno sedmero.

Ulovila me panika, pa ja ni brojati ne znam. Ajme meni nije dobro, kao u onoj pjesmi. U viziti je bilo glavno pitanje da li sam imao stolicu. Obično bi lagao da sam imao, samo da ne dobijem one tablete od kojih dušu ispustiš u gusku, pardon patku. Brzo sam napredovao, već sam drugi dan dobio štake i sa njima je išlo bolje nego sa hodalicom. U sobu mi je dolazio jedan mladi dečko, koji mi je pokazivao slike sebe, nakon što ga je kamion zatepao. Upitao me hoću li mu biti fejs prijatelj. Podlo sam odgovorio da neću. Moždani mi je ostavio taj trag, da skuži se iz aviona, kad me netko živcira. Zbogom hodalica, dobrodošle štake! Naravno i dalje sam lagao u viziti na pitanje:

– Da li ste imali stolicu?

– Naravno da jesam, nitko se ni jednom nije pitao zašto je patka pošteđena sranja.
Nekako je toga dana, sve išlo svojim redom. Dogurao sam do zadnje terapije toga dana one radne; kod Jurice. Na radnu terapiju sam išao liftom sa vozačem naravno.

– Vidimo se za pola sata, doći ću po tebe.

– Pomakni palac.

Gledao u svoj palac, pokušavajući mu mislima poslati poruku, da se više pomakne. Onda je u meni po drugi puta ekspodiralo, ali ovaj put u stomaku. Ja bi u wc?

– Kaj ti je to ec?

Jurica me nije razumio da bi išao u wc, ali sam skužio da nemam vremena da mu crtam wc školjku. Vrijeme je za bježanje. Ni sam ne znam kako sam u sekundi dotrčao do lifta. Ono Jurica u liftu i ja, on je bio totalno zbunjen dok smo moja surla (sonda) i ja, skakutali u ritmu slavonskog kola. Nisam mu stigao ništa reći, kad je nastupila ekspozija u gače, tj bokserice. Od sramote sam mislio da je to kraj, trčao sam do sobe. Jurica je u panici zvao sve.

– Pacijent koji je došao u kolicima trči po odjelu i sere!!

U sekundi se stvorila njegovateljica, koja me je skinula i tu robu pobacala u nečisto.

– Idemo se tuširati.

Tada sam prvi puta vidio tuš u pola godine. Od neugode htio sam propasti u zemlju. Usro sam se doslovno ko grlica; čuo sam bar da se tako kaže. Vozač je nakon pola sata, došao sav zbunjen sa mojim kolicima, sa upitnikom gdje sam. Da ne bi još njemu objašnjavao. Sranje je ispalo ubrzani oporavak. Do sobe sam došao bez, hodalice, invalidskih kolica, bez ikakvog pomagala. Jedna sestra u brodskoj bolnici mi je rekla da ću do kraja života srati u pelenu i to mi je stalno odzvanjalo. Njegovateljica me pitala:

– Hoćemo li ti danas za svaki slučaj obuči pelenu?

– Neee, nikad više!

Još te večeri bio sam ćelav i obrijan. Napokon došao je frizer, koji mi je ličio na Hannibala Lectera. Kad je izvadio žilet mislim da sam od straha prvi puta progutao svoju slinu.

– Koliko smo dužni?, pitala je supruga.

– Za Vas ništa!

Dobio sam novog cimera Miru iz Zadra, neki šutljiv tip. Nije ni riječi progovorio je sa mnom. Znao je ponekad ispustiti dobro svima poznaio onaj:

– Aaaaa.

Ni jedan pacijent koji je u teškom stanju nije otišao do drugog slova abecede. Samoglasnici iliti po novom otvornici, su zakon. Aaaa, eee, iiii, uuu, garant pacijenti uz to u mislima nadodaju neku sočnu psovku. Bar sam ja tako.

– Aaaa bi bilo boli , daj brufen 600mg. Eee bi bilo upišao sam se ili usrao; dođi me podaprati. Iii bi bilo posaugaj me, gušim se. Uuu bi bilo, nema veze sa ustašama ili partizanima; to bi bilo čuđenje tipa zašto se na krevetu pored mene čuje biiiii.

Pa ti skuži to deranje ili repanje sa samoglasnicima. To bi bio moj kratki prevoditelj, možda sestrama jednog dana uđe u rječnik.

Došao je 2. 5. samo jednom se ima 30 godina. Pečenka mmm, osjetio sam miris, ali ne i pečenku u ustima. Došla je supruga sa Teom, donijela mi je sat i parfem. Kasnije toga dana su mi došli mama i tata sa Hanom, koji su mi donijeli teksas jaknu. Hana mi je nacrtala sliku. Rođendan sa obitelji neprocjenjivo. Torta je bila opet taj skriveni šlag. Počeo sam hodati napravio sam krug po hodnicima neurologije (N2). Inspiracija je bila Hana. Zatvorio bi oči i zamišljao nju kako me čeka na kraju hodnika. Ona bi me napumpala nekim adrealinom i nadljudskom snagom u tome trenutku. Metar po metar uz bolove došao bi do Hane, iako nje nije bilo. Strašno je važno kod bolesti naći motiv. Postavljao sam si sitne ciljeve. Rođendan je prošao, društvo mi je pravila Mirina supruga. Imao sam teksas jaknu, bio sam ćelav. Takav sam išao u šetnju, u park. Šetnja je bila kad te voze u kolicima. Opasan sam bio lik; samo su lanci falili, još sam tatu nagovorio da mi ide uplatit 200 kn u kladionicu na jedan siguran par. Naravno izgubio sam! Jedne večeri mi je došao prijatelj Damir sa bratom iz Osijeka. Nisam ga očekivao, liječnik je po struci, ali sve jedno bilo mi je drago kad je došao. Miro je sam spavao. Došla je logopedica Dunja sa nekom svijećom, ali on nije davao reakcije. Dok si u stanju nekog duhovnog lera u bolnici, kao u mome slučaju fokusiraš se na jednu točku. Koncentracija mi je bila ravna nuli. Moždani te učini drugom osobom. Sam sebi budeš naporan. Ja bih trčao, jeo. Pitaš se da li si pred zidom. Zašto je Bog odlučio da to sve preživim? Da li i ja to želim. Ne znaš što ti nosi slijedeća minuta, sat ili godina. Misliš o tome samo da mi je pomaći taj palac. Ljudi, lažni prijatelji nestaju jedan po jedan i shvatiš da je oko tebe sve bila fikcija. Nekako život ti se svodi na onaj prije i nakon toga groznog stanja u kojem sam bio. Sa druge strane ljudi imaju svoje probleme, svoje živote, pa tko sam ja da ih opterećujem? U tim trenutcima moja obitelj se podredila meni. Supruga najviše. Radost je u sitnicama. Mislim da svatko od nas ima svoj prag tolerancije. Još sam prošle godine otišao u bolnicu, kad je padao prvi snijeg. Sad se priroda budila, poplave su se smirile. Ja bih kući. Doktorica je skužila da sam u onoj stvari i poslala me kod psihologa. Mislio sam da moraš biti lud da ideš kod psihologa, ali ispao je to ugodan razgovor.

– Vanja netko ti je došao…. iznenađenje, nisam ti htjela reći.

Došli su mi Antun i Lidija iz Požege i Igor i Sabina. Zbog mene toliki put?

– Idemo na piće.

Idem gledati kako drugi piju. Bio sam presretan što su mi moji prijatelji došli, a pogotovo što nisam očekivao. Hrvoje je dolazio stalno, a kum se pripremao za svoje svatove, na kojima sam ja trebao biti kum. Nakon popijenog ili nepopijenog soka supruga me vratila u sobu. Miro je bio miran. Ona je otišla i došla je sestra mjeriti tlak. Čuo sam pumpanje tlakomjera. Isuse on je mrtav, nema tlak. Trka opet, nisu ga oživili da skratim. Jadan Miro, mrtvom su mu mjerili tlak i to više puta! Pored mrtvog čovjeka ja sam jeo šlag, a nisam imao pojma. Supruzi sam poslao poruku. Taman se tome Miri se trebala vratiti supruga i Zadra, a on je umro.

– Da li želiš u drugu sobu?

Ne, već sam znao rutinu. Sad ću ležati dva sata u sobi sa mrtvim čovjekom. Strah od smrti i svega postao mi je nepoznat pojam. To mi je bio zadnji cimer za sada izvezen iz sobe sa prednjim nogama naprijed. Ja sam tu da preživim i da odem kući pješke. Malo je ipak predaleko pješačiti. Rod joj ne znam, u svakom slučaju je pokvaren do bola. Neću joj dati da me više zajebava i ponižava. Ne želim da me uništi, načela me je, ali udarit ću kontru. Ne bude me više zajebavala. Budem ja nju zajebavao. Nećeš hodati, e hoću! Nećeš jesti! Ma mani me se bolesti ili odj., od mene! Tako sam ja komunicirao sa bolesti. Ona je sa mnom htjela biti na ti. Svoga suparnika poštujem, kao Muhhamad Ali uvijek sam sa njom bio na Vi, jer je to bila samo jednostrana privlačnost. Prezgodan sam ja za tebe, mala prošeči! Jedno jutro je došao novi vozač, jer je moj vozač Branko dobio batina. Došao je novi cimer, internist po zanimanju. Sa njim je ona pokušala biti na ti, ali se nije dao. Imali smo zajedničku zanimaciju. Gledanje Spu nogometu u JAR-u. U Južnoafričkoj Republici nogomet nije zamisliv bez vuvuzela. Te duge, tanke trube prodornog zvuka pomažu u stvaranju dobre atmosfere na stadionima. Ali ljudima osjetljivijih živaca one i smetaju. Samo sam čuo kako trubi iz tv-a. Dogurao sam do 57 kg., bio sam mali debeli Somalijac. Silikonsku sondu bi prebacio preko ramena kad bi išao na vježbe. Isto kako ljudi zabacuju kosu, tako bih ja zabacivao svoju prekrasnu bijelu sondu. Fiziološke potrebe sam naučio kontrolirati doduše u domaće životinje gusku i patku. Dizalica me sve teže dizala i spuštala u bazen. Supruga je u to vrijeme dobila kuću za korištenje u blizini moje tete u trećem koljenu.

– Doći ću u subotu po tebe, pa idemo u kuću, pitala sam doktoricu rekla je da možeš.

Bio sam presretan što mi je rekla da idem, a nisam imao pojma gdje ni u kakvu kuću.

Prije spavanja bi večerao, stavio sondu ispod sebe, kao i jedan od dva mobitela. Nokiu sam stavio pored sonde, a drugi mob u ormarić. Oko 22 sata već sam spavao kao beba. Phemiton bi me ošamutio. Bing, bing, bing, bing, to bi značilo 4 sata. Jedno 100 m od moje sobe je bila crkva sa glasnim zvonikom, koji bi na svaki sat lupio jednom i mene probudio. Pomoću crkve sam u polusnu znao koliko je sati. Kad bi 6 puta lupilo zvono, počeo bi se rastezati. Rastezanje je u mome slučaju je bilo sa desnom rukom, a lijeva je uvijek bila na srcu. Toga jutra je bilo nešta ljigavo i mokro pod mojom guzicom. Gdje je mobitel? Fuuj, izvadio sam ga on je bio sav mokar od čokolina. Opet panika. Zvono, pomozite mi! Uneredio sam se, zar opet? E,da bilo je opet.

– Kaj trebaš?

Moj Finski ponos, moja Nokia ne radi i mokro je ispod mene.

– Kaj si se upiškil? Nisam, pa patka je polupuna.

– Presvući ćemo ti posteljinu. Sonda ti se otvorila i sva ti je večera iscurila na mobitel.
Opet me gadura ponizila. Moju vezu sa vanjskim svijetom je pokušala eliminirati. Podaprali su me opet. Imam još jedan mobitel, panika me obuzela. Osjetiš mokro ispod sebe, a ne znaš što se događa ispod tebe. Užas! Nokia je mrtva živio Lg! O čemu sam razmišljao u bolnicama do sada? Iznad mene je bio neki trokutasti držač za ruke. Uvijek kad bi se zakašljao hvatao bi njega desnom rukom i dok bi padao natrag na jastuk….brže bolje bi tražio posudu da pljunem u nju. Konfucije i njegovo učenje se zasnivaju na tri koncepta: čovjekoljublja, ispravnosti i rituala: iako mije prije njegovo učenje odgovaralo. Sve je suprotno kad si u stanju borbe za sebe. U bolnicama kao pacijent sam prije svega imao konfuzan tok misli. U tim trenutcima više mi je odgovarala ona od Nichea: “Što me ne uništi, čini me jačim”. Život, izgubiti ga, ma zaboli me ona stvar. Puno puta sam pomislio gdje je tome kraj i da sam tome stanem na kraj. Suicidalan nisam, a da sam razmišljao o tome jesam. Onda bi pogledao ono pismo od Hane. “Tata jedva čekamo da dođeš kući i da igramo onu špijunsku igru, volim te najviše“. Te 2009. sam još u 10. mjesecu kupio djeci poklone i tu igru koju nisam skužio do danas kako se igra. Odustati od borbe, pa ne pada mi na pamet. Nisam dopustio doktorima da me srede, pa neću ni crvićima da me pojedu, je naprosto nisam jestiv. Nedam se ja, ću to preživiti. Desnu ruku neću dići na sebe, kad već ne mogu lijevu. U petak je doktorica u viziti mi rekla, da će pisati da mi još za dva mjeseca produže toplice.

– Molim Vas ja bi kući.

– U ponedjeljak ću ti reći što sam odlučila.

Došla je subota i supruga kod mene sa Teom. Idem u kuću i to autom. Supruga je stavila Teu u sjedalicu, pa kolica u prtljažnik. Po propisima Teu i mene je vezala. Moji mama i tata su došli taj vikend sa Hanom. Napokon obitelj na okupu. Kao pravi Bosanac koji sa Bosnom nema veze, našao sam cd od Halida i pjesmu Poljem se širi miris ljiljana. Naravno otvorili smo prozor, pojačali muziku i tako se vozali po Krapinskim toplicama. Koji likovi! Kuća je bila prelijepa. Obišli smo sobu, otuširali se, fotografirali obiteljski. Tea se već pomalo navikla na mene, a Hana je uvijek bila moja maza. Živio sam za baš te trenutke. “Tko ima zašto zbog kojeg živi, može se nositi s gotovo bilo kojim kako”, opet Friedrich Niche.

Nedjelja je dan u bolnici, kad se ne isplati ni umrijeti, jer je naprosto dosadno. Sve bude kasnije. Čak i nema onog glupog pitanja da li ste imali stolicu. Da, imao sam stolicu, čak i onu pomičnu. Jezikoslovci su stvarno smislili glupe nazive u bolnici pogotovo za fiziološke potrebe. Princeza, guska, patka, stolica… sranje na 100 načina. Princeza mi je i dalje najjača. Kako su mi atrofirani mišići jačali, tako me i rame sve manje boljelo. Bio sam i sve pokretniji, čak sam i pet metara mogao svladati sa štakom. Kad kreneš gledaš kako da što prije sjedneš natrag u invalidska kolica. Ponedjeljak i vizita.

– Vidim da si počeo padati u depresiju za 4 tjedna ideš kući 21. lipnja.

Jupii, nakon više od 180 dana bolnica kući. Emocije su mi bile pomiješane od radosti do tuge. Sljedeći tjedan sa trebao biti kum u svatovima. Morao sam kumu javit da ne mogu biti kum. Bio je to poraz i tuga za mene. Odgovorio mi je da ću biti kum njegovoj djeci i da se borim da što prije ozdravim. Emocije u bolnici se dinamički izmjenjuju. Plan mi je bio popeti se do 4 kata gdje živim svojim nogama, nadao sam se da ću ga ostvariti. Da bi krenuo naprijed moraš prošlost ostaviti iza sebe! Lako zvuči, ali to mi je od svega bilo i je najteže napraviti. Oprostiti dr. Pandaku, rado bi to napravio da znam kako, ali ne znam kako, niti sam siguran da to želim. Prošlost mi se direktno reflektirala na sadašnjost. Gurao sam sam sebe. Metar više, koji sam ja car, hrabrio sam se, srušit ću rekord na paraolimpijadi. Mislim da sam već tad potukao sve crnogorske rekorde. Meni je rekord na 100 m hodnika, bio 50. Za 50 m hodnika u N2 u toplicama mi treba 10 min. Istina imao sam blagu borbu sa gravitacijom, gadura htjela me baciti unatrag, prevrnuti na leđa. Bitno je jedino da više koraka radim naprijed, nego natrag. Tako da sam uvijek bio korak naprijed. Više ne padam pred nikim, pa ni pred njom. Relacija mog hoda je svaki puta bila sve duža. Da su mi otvorili vrataz završio bi ko zna gdje. Ne bi bio Forest Gump, jer ovo nije Amerika, vjerovatno bi išao do Kamčatke i natrag…. 20-ak tisuća km, a ja sa na metrima još uvijek. “Dinar, po dinar, palača“, govorili su stari. Kod mene bi to bilo: metar po metar, 10 metara. Približavao se taj 22. svibanj i subota svatova, gdje sam samo želio biti kum. Svima nama mnogi snovi se ne ostvare. Dno je bilo iza mene idem naprijed, metar po metar. I have a dream, čuveni govor Martina Luthera Kinga, mnogo puta mi je bio inspiracija i taj mi govor i dan danas često odzvanja u ušima, iako se dogodio davno prije mene. Imam li ja ja pravo na san? San ti je utočište kad si u krevetu. Tad možeš trčati, ljubiti, igrati košarku, jesti pečenku, nositi kćer. Kad se probudiš dogodi se stvarnost. Stvarnost je drugačija i meni osobno nimalo dopadna. Bitno je pobijediti. Izgubiti svoje ja i podati se njoj, to znači izgubiti samog sebe.

– Da li pristaješ da kad dođeš u Slavonski Brod da ti ugrade Peg, onu cijev u stomak za hranjenje? pitala me doktorica.

Prošao sam put od raja do pakla sad bi ponovo u raj, koji se zove život! Za to se borim i izborit ću se. Pristajem, nisam ni trena razmišljao, jer više nisam imao snage. Agonija zvana borba za život me bacila u tih pola godine na koljena. Pristao bih tad na sve, samo da idem kući. Da mi je budan sanjati, mnogo puta sam pomislio. Supruga je tad hrabro stajala uz mene. Puno puta sam pomislio da bi dao svoj život da samo jedan dan mogu biti zdrav. Čak sam i taj palac uspio probuditi, pomakao se! Istina je ono da bolestan čovjek sanja samo jedno, da je zdrav. Došao je i taj dan, kad sam trebao biti kum. Nervoza, užas, osjećao sam se totalno uništeno. Pa zar ni kum mogu biti? Nažalost taj put ne. Imao sam svoje izaslanike u svatovima: roditelje i kćer. Pao sam pod utjecaj Arthura Schopenhauera i bio sam na rubu pesimizma. Oko pet sati su mi počele stizati slike iz svatova koje su mi slali prijatelji, tako da sam na neki način bio u njima. Pesimizam nije za mene, ipak sam klasa optimist. Hana je bila u tim svatovima, tako da sam bio i ja na neki način. Nije mi bilo jasno kako postoji toliko nepravde na ovome svijetu. Tisuću pitanja u glavi, ali bez racionalnog odgovora. Preživio sam i tu besanu noć. Slijedeće jutro je došla supruga.

– Netko ti dolazi, idemo van!

Čekali smo vani, a ono stiže zelena Seat Ibiza sa kumom i suprugom. Prvi dan braka su se vozili 250 km do mene, carevi, što drugo za napisati. Prvi dan braka oni su odlučili doći kod mene. Naježio sam se, od sreće naravno.

– Nije te bilo, ali bio si sa nama, čak smo te i upisali za kuma.

La vita e bella. Ipak postoje dobri ljudi!. Odlučio sam se kondicijski pripremiti, naravno uz pomoć fizioterapeuta, da se mogu sam popeti na 4 kat na kojem živim. Prvo sam imao kružne pripreme po hodnicima N2, skužio sam vrata u staklu sa stepeništem. Ako postoji N2, onda postoji i N1. Nagovorio sam Martinu da siđemo kat dolje, da napokon hodajući napustim svoju pećinu. Stepenica, po stepenica i bili smo dolje, pogodio sam N1 odjel. Martina mi je rekla da idemo do drugog stepeništa da se popnemo gore. Postoji još jedan kat ispod, jer to onda N prizemlje? Primijetio sam da na svakoj drugoj sobi piše izolacija. Da nisu to zaostaci pacijenata iz Černobilske nesreće iz 1986, pa su zbog prevelike izloženosti radijaciji u izolaciji. 24 godine u izolaciji??? Nego kao dijete da pitam, da budem siguran da su to ti.

– Martina zašto na svakoj drugoj sobi piše izolacija, zašto?

– Haha, mislila sam da znaš, to ti je zbog mrse.

– Mrsa, kakav je to kukac ili buba, sad?

– Nije kukac to ti je bolnička bakterija otporna na sve i zato piše izolacija.

Odmah sam se upitao da li sam i to imao, ali na moju sreću nisam. Pametno je i nekada držati jezika za zubima. Šutnja je bila iza mene. Uz stepenište me Martina pridržavala, da ne bi bilo, jedna stepenica naprijed tri nazad. Jedan kat sam savladao bez problema za pripremu su mi ostala još tri. Od zatvaranja kanile stalno sam iskašljavao onaj bljutavi zeleni šlajm. Na lijevo rame bi mi prije spavanja stavili krpu. Ta krpa bi ujutro bila zelena. Dobro je čistim se od cigareta, to mi je bilo logičko objašnjene. Logopedica, njezin posao je bio čačkati mi po grlu sa onim vibrafonom. Pomislio sam da će mi uvaliti još da glumim u nekom gay nastavku Dubokog grla.

– Duboko udahni i reci aaa, pa onda ostale samoglasnike iliti otvornike.

Čitanje naglas, dala mi je neki mjesečnik i rekla da čitam naglas. Sebe sam sebe uplašio kako čitam i koji mi je to napor. Taj dan sam bio sav rastresen. Poslije toliko školovanja, ni čitati više ne znam… morao sam to podijeliti sa suprugom. Ona je tad više vjerovala u mene nego ja sam u sebe. Nisam u stanju prebrojati ljude u sobi, loše naglas čitam, kad pričam umorim se, kao da sam sprintao sto metara.. Ispred mene je bilo ogledalo. Kad bi pričao isti Tuđman. On je je imao manju, a ja imam veću facioparezu lijeve strane lica. Nakon te moje konstatacije ujutro su me pozdravljali sa:

– Dobro jutro predsjedniče.

Odmah bi nabacio svoj paretični osmijeh. Svakakve gluposti i poredbe ti padaju tamo na pamet. Otkrio sam i Listerin za ispiranje zubiju, onaj zeleni. Bio sam opsjednut sa tim endokartisom i tom bakterijom, koji je krenuo od zuba. Posuda je dodatno bila zelena od toga. Volio sam i one bioaktive, od šumskog voća, naravno i šlag. Sve su mi to supruga, moji roditelji i posjete krijumčarile u sobu. Smjesa toga svega nakon moga pljuvanja je u najmanju ruku bila ogavna, jer više od pola nisam mogao progutati. Točio sam se na sondu, a šprica je bila pumpa, a sonda crijevo. Potrošnja mi je svakim danom bila sve veća, a usta skoro zaboravljeni objekt u lancu prehrane. Žvakao sam žvake, nije bilo panike šta ako je progutam, jer gutati nisam mogao. Probao bi ja progutati, ali bi večina odmah išla van, a dio bi valjda prošao, to me je tješilo. Krajnje grozno i od mene, svaki dan sam slao poruku da mi to kupi.

„Bogu se obraćamo samo onda kada hoćemo da postignemo nešto nemoguće. Za nešto moguće dovoljni su nam i ljudi“ -Albert Camus.

Upravo je tako, počeo sam se moliti iz potrebe i stvorio sam neki odnos sa Bogom, naravno kroz moje obraćanje njemu.

– Molim te Bože da sutra mi bude 10% bolje nego jučer i da mi djeca budu sretna, ako me više ne bude.

Pošto sam u bolnici bio već više od 170 dana, to bi bilo 1700 %. Bilo mi je sve bolje, ali napredak je bio u promilima. Došao sam nepokretan, a sad hodam , čak i siđem kat niže bez odmora. Za nešto moguće su stvarno dovoljni ljudi. Vanja, ti to hoćeš i možeš, kao kod Čire sve je stvar motivacije. Dva motiva sam imao, tad tri i da potrčim ako treba. Osoblje hotela, pardon toplica me motiviralo do krajnjih granica. Bolovi me više nisu zanimali, samo me zanimao taj 4 kat i da idem kući svojoj djeci. Bio sam uvjeren da kad dođem kući, da će sve biti kao nekad. Dvojba je bila postoji li On? Zašto bi dopustio nekom da tolike patnje iskusi? Ljudske granice se pomiču svaki dan. Medikamenti pomažu da ozdravimo, ali upravo Bog mi je dao snagu, da gazim stepenice i da idem naprijed. Naravno i moja djeca, koja i kad nisu bila pored mene, bila su u svakoj mojoj misli. Od nekog poluateiste sam postao teist. Nisam se nikad planirao odreći hrane, ajde dobro o čokoladi i cigarama sam razmišljao. Kad bi došla korizma Milka bi uvijek pobijedila. Oko nas je sve crno/ bijelo, bar je u mome slučaju tako. Umjesto da sanjam plavuše ili crnke (bez uvrede), ja sam sanjao janjetinu, odojka ispod peke, čevape itd. Moja ljudska vrsta kojoj pripadam (valjda) su svejedi. Definitivno ja sam teški mesojed, kad ubaciš luk dobiješ svejeda, šta će ti kruh. “Ne brojim janjad koje sam pojeo već, brojim stada“ poznata izjava jednog pokojnog pjevača. Realnost bi bila da sam se kojim slučajem našao u Sahari, pred oazom sa vodom. Pitao sam se kako bi popio vode kad ne mogu gutati. Pored vode ostao bi žedan. Naravno ako šprica ne vi bila pored mene. Taj problem nisam imao pojma kako ću izliječiti. Ma gutati ću ja nekako. Za prvu ruku dobro će mi doći crijevo spojeno direktno u želudac. “Ljudi moji, pa je li to moguće!” -Mladen Delić, ne jedem, a debljam se. Rengen pluća mi izgleda kao da sam Nicolae Ceaușescu pred streljačkim vodom. Vidi se hrpa nekih žica, naravno zalisak i moja silikonska sonda. Ne pušim, ne pijem, ne jedem, ne jebem (isprika), moram izbaciti negaciju iz svoga rječnika. Onaj cimer internist, je samo pričao o politici i lovi, a gle čuda za mene ta me tema uopće nije zanimala. Te godine na SP u nogometu Španjolska je igrala tika taku .Meni je ta taktika bila iznimno dosadna, pa sam većinu vremena, za vrijeme utakmica proveo brojeći pauke u sobi. Španjolska je gazila sve pred sobom i na kraju bila prva. Totalno mi je do danas nejasno, kako ujutro u toplicama nije bilo tople vode. Najviše od svega sam volio pogledati ˝Dobro Jutro Hrvatska ˝. Tv me živcirao, pošto nije imao daljinskog. Istrenirao sam se toliko da bi dva metra od kreveta do tv-a, došao sam. U Brodu na reanimaciji, sam mijenjao programe desnom nogom. Naravno pazio bi da me nitko ne vidi.
Tad me ništa nije bolilo. Dali su mi da pijem nekakve Controlock tablete za želudac. To su mi isto tuckali, kao i sve. Kad bi vidio nekog pacijenta sa sondom, pomislio bi: Garant i njemu isto tuckaju. Sjetio bi se onda onog mega popularnog pjevača Senna M, sa njegovim megahitom, simboličnog naziva -Tuc, tuc, jer se tko sječa riječi te pjesme?

– Imaš pravo da ti tražimo produžetak boravka u toplicama, još za dva mjeseca? Rekla mi je u viziti liječnica.

– Ipak ću iskoristiti jocker zvan kuća.

Pripreme za planinarenje do 4 kata su dolazile do vrhunca. Do stana imam 68 stepenica, bar je toliko bilo koliko me pamćenje služi. U cugu sam uzbrdo mogao preći 25 i to uz pridržavanje. Da ne bi bilo: bum , bum, tras…pa još pola godine traume. Još mi fale 43 stepenice morat ću se dopingirati. Supruga je došla spremati moje stvari, napokon sutra idem kući. Alcratazi adio, goodbye, auf wiedersehen, sbohem, adiós, żegnaj iliti doviđenja…fuck the hospitals. Uspjet ću u naumu da napokon napustim hotel. Idem kući bez pelene i hodajući, ali posudu nosim za sobom, jer bez pljuvanja bi teško funkcionirao. Pljuvanje mi je u prirodi. Valjda će biti lakše kad mi ugrade tu cijev za hranjenje. Sutra idem kući. Martina mi je davala završne upute, kako da vježbam kod kuće.

– nastavalja se –

„Svi su političari isti . Obećavaju da će napraviti napraviti most čak i tamo gdje nema rijeke“.

Pratim malo ovo s Mostom. Nemam mira pa malo pogledam Božu Petrova, skidam mu kapu. Nekako mi je on nejasan. Kao da bi se dao, ali ne zna kome. HDZ ili SDP su mi nekako zbogom pameti. Za ove druge sam jednom glasao na trosječanjskim izborima.

Tad mlad i politički nevin očekivao sam puno. Ostao sam nevin i razočaran ponajviše, jer se nije dogodila revizija pretvorbe i privatizacije. Bogati su bili još bogatiji, a sirotinja još siromašnija.

U međuvremenu sam se politički prokurvao, pa sam počeo šarati od liberala, Lige za Brod…

Kad se pojavio onaj Boris Mikšić, bio sam uvjeren on donosi promjene, ali nisam znao za koga. Bio mi je izbor on ili Damir Kajin. Kampanje sam pratio iz bolnice ili skoro za mene fatalne zaraze. Kajin mi je vukao na Chea, a Josipović mi je solidan, ali na mene bez utiska. Tad jedini put nisam glasao.

2015 godina: Karamarko ili Milanović? Alex Braun bi bio moj izbor. Dok on nije došao Milanović je bio kao Pitija, a mi u dubokoj recesiji. U par mjeseci ga je digao iz političkog knockdowna u možebitnog mandatara. Čovjek je doživio političko preobraćenje, prvo na putu do ostalih preobraćenja…

Politička platforma Most odlučuje tko će biti premijer. Kod njih mi se sviđa zasad što šaraju.

Koristiti rječnik uhljebi to gadno odzvanja postojećem političkom establishmentu, jer i sami su u ogromnoj mjeri takvi. Stipe Petrina i Božo Petrov. Kako bi neki rekli, totalno nespojivi.

Kurva ili politika ih je ipak spojila. Sekstički dopisi puni psovki od Petrine razgolićuju svu poremećenost našeg sustava. Bilo ih je 19, sad 18 i dalje nevino i politički naivno vjerujem da su ovi drugačiji i da će ostati dosljedni.

Kad se hoću nasmijati samo pogledam redom tko su bili hrvatski premijeri: Stjepan Mesić, Josip Manolić, Franjo Gregurić, Grvoje Šarinić, Nikica Valentić, Zlatko Mateša, Ivica Račan, Ivo Sanader, Jadranka Kosor i Zoran Milanović.

Mislim da bi mi trebali kao Amerikanci u planini Rushmore uklesati svoje premijere. Naravno kipar bi bio izabran međunarodnim natječajem. Mislim da nemamo takve granitne planine, ali Velebit bi mogao poslužiti.Pošto ih je puno bar iz poštovanja prema prvoj četvorici, da kopiramo Amere. Koji bi to bio pogled na prekrasan Velebit. Naša 4 mušketira u obliku 18 metarskih glava kao: D’Artagnana, Aramisa, Porthosa i Athosa. Samo bi naše glave bile: Mesić, Manolić,Gregurić i Šarinić.

Nemam odgovora, ali završit ć s upitnikom. Slijedeći hrvatski premijer bit će….?

Dnevnik bolesnika: Kako je sve počelo

Dnevnik bolesnika: U bolnici u Slavonskom Brodu

Dnevnik bolesnika: U Zagrebu

Dnevnik bolesnika: Reanimacija

Dnevnik bolesnika: Ponovo dizanje i Krapinske Toplice

KUĆA

Pola godine bolnice, pih. Došlo je i to jutro sestra mi je donijela tablete.

– Ove tablete nosiš kući, oko 9 ujutro ćeš biti otpušten.

Nisam ni pitao ništa naravno. Internist, njegova, supruga i ja smo čekali moju suprugu. Čak su mi i krevet spremili, jer je poslije mene trebao doći novi “gost“. Opraštao sam se od interniste koda smo si jako dobri. Izmijenili smo svega par rečenica u par tjedana zajedničkog boravka u sobi br. 113.

– Jel si spreman?

Bila je to supruga. Rođen sam spreman. Dobio sam otpusno pismo. Koliko sam tih pisama sakupio, pomislio bi čovjek da sam pasionirani sakupljač otpusnih pisama, dobro je još ni jedno nisam dobio otpisno pismo. Otpratit ćemo te do auta, došli su Neno i Martina. Išao sam brzinom kao onaj put, kada me potjeralo na sve strane. Auto je supruga, dovezla ispred žute zgrade, u kojoj sam bio.

– Vidimo se, pozdravio sam i njih i kolica i toplice.
Idem kući , nisam mogao vjerovati. Onda nakon 30 min vožnje Plitvice. Plitvice??? Opet paranoja. Vanja, motel Plitvice! Upijao sam svaki trenutak slobode, ta predivna Slavonska polu obrađena polja. Udisati taj visoko vlažni zrak bilo mi je neprocjenjivo.
Nakon tri sata smo stigli, ni manje ni više pred moju zgradu. Na parkingu me čekao tata. Idemo na 4 kat, taman je naišao komšija Luka. Susjedi su me gledali u čudu, došao je Marsovac ili slon sa surlom. Prvih 17 stepenica sam prošao, držeći se za lijevi rukohvat. Drugih 17 stepenica je malo teže išlo. Kod trećih 17 sam rekao:

– Ne mogu više.

Priznajem nisam Rocky. Luka je rekao da ide po stolicu, pa će me odnijeti. Još su me samo dva kata dijelila od cilja. Nisam došao kao Rocky, nego kao kralj, kojeg su nosili na stolici. Kralj bez krune i kraljevstva. Kad su se otvorila vrata od stana, kao da sam ušao u nekakav prošli život. Bio sam sretan, napokon sam bio sa svojom obitelji. Bit ću pored svojih najmilijih, čak ću i spavati kod kuće. U tih pola godine kolekcionarstva kolekciju sam upotpunio sa par dijagnoza: kaxexio, st. Postimp.valvulae et impl. Graft aotae ascedens…, opppt endorcatitis valv. Aortalis, st post CVIishemica FTP I dex septica. St. Post menigitis purulenta, St. Post ICH reg. Frontalis I. sin, Trachetomia percutanea, Epi symtomatica, Plegia extr. Inf.I. sin, Paresiss, extr. Inf. I. sin, Facioparesis, Bulboparesis,St post op. Ppt stenosis valv, congenita aaa XXXI, teška disfagija. Uvijek sam se pitao kako bi te dijagnoze izgledale da nema latinskog. Morbidno je to da se medicina kojoj je valjda cilj živ pacijent, služi mrtvim jezikom. Google prevoditelj sve zna, pa i latinski. Sweet home Slavonski Brod, toliko sam se borio za taj cilj napokon sam ga ostvario. Doslovno sam unesen u cilj. Prošetati stanom je bilo kao da sam se vratio u davno izgubljenu i zaboravljenu prošlost. Iako je samo to hrpa betona i cigle. Moram priznati baš mi nije bilo jasno kako su iseljenici patili za onim kamenom u Dalmaciji. Iseljavali su se i sanjali cijeli život o povratku u Dalmaciju. Dalmaciju isto volim i tamo sam uvijek nalazio mir. Jasno mi je da te sentimenti vežu za neko područje u kojem si boravio ili boraviš. U blizini moje zgrade nema ni jednog kamena, ali opet mi je falio, pa i taj beton. Kakav god bio to je bio kut ovog svijeta u kojem živim. Prekrasno jutro, otvoriš prozor, a ono rafinerija pored tebe i mazut iz toplane koji pada po prekrasnom zelenilu. Prozori su mi obično zatvoreni! Šetnjom po stanu primjetio sam da više na lođi nema psa Kikija, ni zeca. Šetao sam kao neki pijanac, od zida do zida. Cilj je bila fotelja. Čak sa na početku po stanu hodao sa štakom. Kad sam se razbolio Kikija su moji odvezli na selo kod bake. Ako se za psa može reći da je glup, onda je to Kiki sigurno bio. Mislim da je to jedini muški pas koji nije znao dignuti nogu kad piša. Naravno prvi dan na selu se odmah izgubio. Ako vidite crnog psa koji ne zna dići nogu kad piša nije moj.

Sloboda- ideal generacija. Moja sloboda je značila da smo iz toplica povezli patku za noć (užas), a onoj guski sam zauvijek dao nogu. Napokon se nisam morao bojati pljuvat u posudu. Phemiton bi me ošamutio, naravno tuckani, od njega bi spavao kao beba. Svugdje pratio taj zvuk tuckanja, sada iz kuhinje. Jupi idem na reanimaciju da mi ugrade peg. Bio sam sretan što ću se napokon moći pogledati u ogledalo bez sonde, a i drago mi je bilo što ću opet vidjeti osoblje iz meni dragog hotela reanimacije. Tea me je promatrala, jer sam ipak bio novi lik u njenom životu. Ne znam o čemu razmišljaju djeca od 7 mjeseci. Gu, gu, bu, bu tata; ionako sam bio sam po sebi bu, bu. Fizijatar, neurolog, kardiolog, logoped, bile su pretrage koje sam morao obaviti da krenem u nove pobjede.

– Da li ćeš potpisati za operativni zahvat?

Tako je počeo moj posjet nakon par mjeseci reanimaciji. Sondu su mi izvadili, već je jadna dolje oksidirala i pocrnila od želučanih kiselina. Rado bih ga nazvao radnim, ali takav nije bio. Došla je i moj spasitelj dr. Jasminka.

– Vanja ne moraš se bojati zahvat ćemo ti raditi sa lokalnom anstezijom.

Toj ženi vjerujem, dajte mi da potpišem. Potpisao sami legao u pokretni krevet. Za par sekundi oko mene je bilo 5, 6 ljudi. svi sa maskama (osoblje hotela). Vidio sam ekran pored sebe. Dali su mi u ruku infuziju, valjda je u njoj bio anestetik da ništa ne osjetim. Bio sam već omamljen i spojen na aparate, desno je bio onaj koji prati otkucaje srca. Raširili su mi ruke kao da me razapinju i onda su mi stavili oksimetar na prst.

– Počinjemo.

Dok sam skontao što počinjemo u ustima mi je bila neko debelo crijevo sa kamerom. Opet ono:

– Ggutaj gutaj, u želudcu smo!

Gledao sam otkucaje srca i očekivao onaj zvuk biii.

– Buši tu.

Ako možeš progutati knedle od straha tad sam progutao sve moguće.

– Vani je, tko je vani? Moj želudac je bio vani probušen!!

– Daj konac.Ispao mi je konac (gdje je ispao)? Imam ga, vadi van.

Povukli su kao neku špagu. Gotovi smo, pa ja sam živ. Dovezli su me u sobu, bez sonde, napokon.

– Ti si heroj. – dolazi dr. Jasminka.

Totalno mi je glas bio drugačiji kad su mi sondu izvadili. Nerazumljiv totalno. Uspio sam pitati

-.Kad mogu kući?

– Možeš odmah samo da Vam pokažem kako se previja peg.

Bolilo me, ali kad sam čuo riječ kuća ustao sam i pravac jedva do kreveta opet.

– Sestro dajte tupfere i sredstvo za dezinficiranje rane.

Tad sam vidio u svome stomaku novi Kineski proizvod. Dr.Jasminka ga je okretala, kad je to vidjela moja supruga zavrtjelo joj se i izašla je van. U kolicima su me odgurali do auta, idem kući bez sonde napokon. Glas mi je totalno postao tih i nerazumljiv. Valjda je sonda bila blizu glasnica i njezinim vađenjem mi se govor ubrzao do nerazumljivosti. Takav sam se jedva po prvi puta popeo do 4 kata. Legao sam, a onda sve jači bolovi. Boli, kao da te naživo buše. Isprobali smo taj peg. Grozno, vidiš rupu, cijev kako ti ulazi u stomak. Pri svakom davanju hrane se mora začepiti da dana hrana ne bi izašla natrag.

– Boli, zovi hitnu.

Opet su došli, nosili su me u nekom kao šatorskom krilu. Dok smo išli niz stepenice, oči su mi ispadale od bolova. Potpisao sam za peg, pa zar me toliko mora boljeti. Opet pravac reanimacija. Dr Jasminka me poslala na n-tu dozu zračenja, snimanje abdomena. N-ta rendgen snimka je pokazala da mi je zrak ušao prilikom zahvata u stomak.

– Malo će te boljeti dok se taj zaostali zrak ne apsorbira.

Malo je prevedeno u bolnici puno. Malo ćeš ostati, a ja zaglavim 6 mjeseci. Stisni zube i nastavi dalje, ali kako stisnuti zube, kad sam već tad bio bez njih pet, šest (prednje mi nisu dirali). Sutra kontrola. Reanimacija mi je bila kao da idem u kuhinju, još su me i nosili do reanimacije. Kad bi i došao do kuhinje, otvoriš frižider , a ne možeš ništa pojesti, ni popiti, a ono te kulen gleda. Namigneš mu i zatvoriš frižider. Kao u muzeju Louvre, možeš gledati, ali ne dirati.

Drndali su me opet, dok sam im ja u sebi nabrajao sve po spisku. Samo da prođu ti bolovi , pa idem kod fizijatra. Previjanje je bilo čudno, gledaš svoju rupu u stomaku, a Tea viri iz kinderbeta. Tata mi je alien, mislim da bi bio njezin zaključak, da je tad do njega riječima mogla doći. Ispuštao sam neke neartikulirane zvukove, ni sam sebe nisam kužio, samo sam znao da jebeno boli. Tea je još sisala, a ja sam čekao da me natoče. Rekli su mi da mi obroci moraju biti kalorični, pa sam jeo velike količine miksane i propasirane hrane. Kako je dr. Jasminka rekla svakog dana je sve manje bolilo. Tad sam otkrio društvene mreže -Facebook, pa svi su tu, ni van više ne moram ići. Počeli su me obilazit “prijatelji“, na početku ih je bilo puno, a sa vremenom je njihov broj opadao. Najugodnije mi je iznenađenje bio Hrvoje (a koliko Hrvoja), sa kojim sam zbog mladenačkog inata i svoje tvrdoglavosti prekinuo komunikaciju. On je kao svoju prethodnicu poslao svoju curu Željku. Valjda mu je bilo teško vidjeti mene, kao i većini. Dolazili su i odlazili, ali 4, 5 pravih se do danas vrača. Baba roga sam bio, ali bez surle. Teško mi je bilo i pratit što pričaju a njima još teže mene, kad sam bio zaokupljen virtualnim. Mislim da bi me tad u Kini bez problema razumjeli. Tea je plakala za sisom, a ja za injekcijom, onom XXL veličine. Spustio sam se i drugi puta dolje. Radna posjeta kod fizijatra je bila super.

– Ok si ti, ali si totalno ne funkcionalan.

Valjda liječnici iz pristojnosti ne smiju napisati dijagnozu sjeban. Bar bi mi bili lakše to za skužit, pored tih svih latinskih dijagnoza. Hod uz pridržavanje jedne osobe. Hodao sam kao neki ranjeni boss sa tjelohraniteljom. Obično su bili ženski (Gadafi je uvijek kao i ja u pratnji imao žene kao i ja tad je još bio živ). Odobrili su mi fizikalnu terapiju u kući, tri puta tjedno. Budio sam se u 5 ujutro i čekao njegu. Svaku noć sam bio opet u bolnici i te sve slike su mi se ponavljale. Imao sam i imam neki oblik bolničkog PTSP-a. Počeo sam planirati kontraudar, tj. tužbu i koga angažirati. Tužit ću bolnicu, pa kud puklo da puklo. Kontaktirao sa jednog od Hrvoja (onog sa početka), da mi nađe nekog odvjetnika za kojeg misli da je dobar, rekao se javit za koji dan. Kad se rehabitiliraš, problem je što budeš, što sam bar ja bio, izgubljen u vremenu i prostoru. Bar sam mogao proviriti kroz prozor, da vidim poznato meni parkiralište. Kod kuće sam, samo moram uraditi generalku na sebi. Bio sam sretan, jer sam napokon bio kod kuće.

– Ručak je na stolu.

Kad to čuješ osjećaš se grozno, jer znaš da ne možeš za stol sjesti i jesti sa obitelji. Postao sam svjestan svoje ovisnosti odrugima i nesvjestan svojih promjena u ponašanju. Žedan sam, tuširao bi se, obukao bi se, jeo bi, j bo bi( fali e), a ništa ne možeš bez pomoći drugih.

Čuli smo da ima jedna logopedica u brodskoj bolnici koja se bavi sa problemima gutanja. Ekspresno mi je mama dogovorila da idem kod nje. U pratnji supruge i mame smo otišli kod nje. Na ulasku sam maksimalno vježbao facijalne mišiće, navukao sam maksimalni osmijeh. Idem kod logopedice koja će mi pomoći da ponovo gutam. Zgrada u kojoj ona radi je pored zaraze, skoro fatalne za mene, gdje šefuje dr. Pandak, također skoro fatalan za mene (nisam ga tad vidio). Logopedica je isto navukla osmijeh (zgodna žena).

– Proučila sam tvoju dokumentaciju, ali ja nemam uvjete i ne mogu ti pomoći da oporaviš gutanje, sa obzirom na tvoje dijagnoze više nećeš gutati.

Prevedeno odjebi Vanja! Srušio mi se tad svijet, a mislim također mami i supruzi. Govorila mi je to sa usiljenim smiješkom. Izašli smo van. Spoznaja da sa 30 godina više nikad nećeš gutati je brutalna i ponižavajuća. Sve te obećane pečenke, morat će pojesti netko drugi. Sa tim se ne mogu pomiriti, gutati ću ja još i kamenje ako treba i bit ću samostalan, bitno je da je uzela uputnicu i garant je razdužila. Bit će bar još jedna piva moja, ako treba i kroz cijev. Tad nekako počinje i moja jednako bolna bitka sa sporim, socijalno neosjetljivim i inertnim sustavom, koji robuje hrpi pravilnika i odredaba, koji su pisali ljudi koji vjerojatno nikad nisu bili u doticaju sa ekstremnim situacijama, kao što je narušeno zdravlje (jebeni birokrati). More mi nije bilo ni na kraj pameti te godine. Taman mi je ujutro počela dolaziti u 8 sati fizioterapeut Ivana.

– Vanja da li si za to da u kolovozu idemo na more, pitala je mama, jer je tad mogla dobit godišnji?

Naravno da sam bio za. Opet sam morao planirati planinarenje, ali tamo je u Dalmaciji, pogotovo na otoku sve na brdu, osim naše kuće koja je niz brdo, ali kad se penješ na brdu je (kako god). U međuvremenu smo kupili onu sobnu pokretnu klimu. Tako da sam uredno bio klimatiziran. Javio mi se prvi Hrvoje, da je našao odvjetnika/cu, koji će me ovih dana nazvati i doći do mene. Sve sam bolje savladavao stepnice. Desnom rukom sam se držao za lijevi rukohvat. Išao sam i do trgovine. Sjedio bi autu i čekao da se obavi kupovina, kao neki dobar psić. Mogao sam lajati, ali nitko ne bi kužio da lajem. Pas koji laje ne grize, ja sam samo režao i ispuštao neartikulirane zvukove. Nevjerojatno je koliko sam sa sondom bolje pričao. Jedino sam se kužio kad sam bio ljut. Gadno je to kad sam sebe ne možeš skužiti. Kao pravi papučar u potpunosti sam shvatio značenje onog: Da draga, ako treba i u prtljažniku mogu biti tj, ne mogu kad ne mogu sam u njega ući, a nikako izaći. Bilo mi je jednostavnije prigovarati svojim kligonskim jezikom, koji nitko nije kužio. Dva puta tjedno sam čekao tuširanje, ali to tuširanje je bilo pakovanje, da voda ne uđe u peg. Sav upakovan, u vrećice Konzuma, Presoflexa … ne znam čega već bi ušao kadu. Tuširala me supruga, mislim da je više odljepljivala, nego lijepila. Bio sam kao poklon, samo mi je mašna falila. Preživio sam najgore ići ću i na more, kud ćeš više. 6 sat a ja budan, a nema vizite. Guska je bila pored mene. Nisam mogao vikati:

– Sestro donesite mi plastičnu životinju kojoj se piša u usta.

Bez uvrede sestra (supruga) je spavala pored mene, sa jedne strane, a guska sa druge. U pola 7 bi se digao i pravac u kupatilo da gusku ispraznim. Trudio sam se biti tih, dok bi praznio posude sa svojim fiziološkim otpadima. Toliko sam bio tih da bi sve ukućane probudio. Obično bi se zabio u vrata. Percepcija prostora mi je bila poremećena, pa nisam znao procijeniti koliko su vrata otvorena. Onda bi slijedilo paljenje tv-a i čekanje ˝Dobro jutro Hrvatska˝. Tad sam ujutro dobivao tucani phemiton (jedan ujutro, drugi navečer), trebalo mi je samo par godina da skužim da je to narkotik. Ratovao sam sa PV-om i INR-om; tj zbog zaliska su mi davali martefarin tablete koje se koriste za sprečavanje tromboembolije (krvnih ugrušaka), tj da mi opet neki ugrušak ne pobjegne u mozak, jer bi onda bio oduzetiji nego što već jesam. Pošto ni to nije dosta bilo onda bi slijedila injekcija Clexana iliti Klivarina. Injekciju mi je obično davala supruga. Napokon onda sam dočekao ˝Dobro jutro Hrvatska˝, pa čokolino, tankanje sa pola litre i Prosure (mali tetrapak od 250 ml koji može po broju kalorija nahraniti pleme u Somaliji). Ponedjeljkom, srijedom i petkom pozvonila bi Ivana, moj fizioterapeut. Na početku bi dolazila bez hladnog oružja, sa tlakomjerom i rukavicama. Nakon mjerenja tlaka bio bi spreman za vježbe. Koeficijent da ću se donekle oporaviti je bio sve veći. Izmjenjivali su se “prijatelji“, bio sam sve sa usamljeniji sa pitanjem što i kako dalje? Materijalno mi nikad nije bilo bitno, ali kad si narušena zdravlja postane vrlo bitno. Žiro, tekući ili bilo kakav drugi račun su mi istekli, čak je i kasica prasica u koju sam ubacivao sitno obolila od recesije i propao joj je stomak. Stalno je i u ono vrijeme bilo u novinama -humanitarna akcija za pomoć, ovom ili onom u potrebi. Odlučio sam ići drugačijim putem, ne želeći prositi pomoć i povlačiti se po novinama sa računima za pomoć kojih ni nemam, imao sam samo jednu želju i plan kako ozdraviti. Jedan dan mi se javila odvjetnica Natalija da će doći kod mene čim se vrati iz Den Haga. Prepreku sam sve lakše savladavao i sve sam se lakše penjao do 4 kata, to je bilo više naopačke pridržavanje uz ogradu, jer sa ravnotežom nisam bio na ti, pa se nisam usudio ići po sredini stepenica. Mislim da bi se tad i puž brže popeo od mene, a bio sam i stalno u pratnji nekog. Bojao sam se hodati po vani bez štake da ne padnem. Svaki novi metar je bio napredak za mene, jer sam dobio priliku da ga pređem. Relacije od 50-ak metara su mi bile kao da trčim ultra dugački maraton. Teta Nada me jedan dan nazvala da će mi plaćati dva puta tjedno privatno fizioterapeuta. Tad sam upoznao Bojanu koja je znala Bobath, to je za Brod vau. Bobath je tehnika kao stvorena za rehabilitaciju nas oduzetih. Prvi put kad je došla mazala me sa nekim kremicama i masirala.

– Da sad vidimo što možeš? Prati lijevom rukom moju desnu. Digni ruku na ormarić.

Tad sam čuo za riječ tremor. Ruka bi mi bi vibrilala kao pleumatska bušilica, e to je tremor. Dizao sam ruku na visinu 150-160 cm., a napor je bio koda sam nosio vreću cementa od 50 kg u jednoj ruci. To ionako nikad nisam mogao. Prvih mjeseci su me ljudi dosta zvali na telefon. Pomislio sam i da njega isto razbijem, ali tek sam naučio pisati poruke. Tad još nisam znao kontrolirati disanje kod govora. Početak razgovora bi bio:

– Kako si prijatelju?

A ja: dahtanje kao na hot line, a nisam perverznjak. -Ide.

To mi je bio neki klasični odgovor, koji iza sebe ostavlja masu upitnika tipa, tko ide, kuda ide, što ide. Onda bi obično nastupila tišina, jer je bi vjerojatno sugovornik bio zaprepašten mojim glasom.

– Čujemo se, bok! Vidimo se na pivu.

Još da objašnjavam da ni kap vode ne mogu progutati, stvarno mi nije imalo smisla. Stephen Hawking, jedan od najvećih umova današnjice, koji je sam po sebi čudo što je živ, dokazao je da je iako je totalno neproketan ,komunikativan, iako još nije dobio Nobelovu nagradu zaslužio ih je 10. Tko sam ja da kukam, pa imam desnu ruku i još kukam. Bitno je da ide. Surfao sa po internetu tražeći neku rehabilitaciju za disfagiju iliti gutanje. Ponuda je bila deprimirajuća, a ja bi gutao bilo što, osjetiš miri ručak, a znaš da za stolom nema mjesta za tebe. Moji su se svi suzdržavali od komentiranja okusa ručka, kao i mljackanja. Čekao sam svoju kanticu propasiranog, prije davanja u peg.

– Daj mi malo u usta.

U bemti što je to fino i taman kad bi još, opet to fakin gušenje. Nije išlo, ali najbliže što sam našao da pomaže rehabilitaciji je Vital stim, to je neka vrst aparatića, kao tens pa te struja drma i simulira da progutaš. Od svih u kući uredo bih podrignuo, nakon što bi bio natočen sa više od 1000 kalorija, i tako par puta dnevno. Naravno toga nije bilo i nema u Hrvatskoj (ima u Engleskoj). Do Engleske sam mogao jedino sobnim biciklom koji mi je teta kupila tih dana. Pisalo je da vozim 24 km/ h, zamišljao sam da sam u finishu utrke za prvo mjesto, a ono se o okrenem, a ja dalje na startu. Slijedeće što mi je palo na pamet je Nitendo wii, jer sam čitao da on pomaže u rehabilitaciji kod moždanog (u Australiji), pa smo si i to priuštili. Jedva sam čekao da dođe. Kad smo ga kupili dobili smo samo jedan joistik uz njega, jupi mogao sam boksati sam protiv sebe, a nikog od ukućana nisam mogao izboksati, jer sam i sam po sebi bio kao da sam na nosilima izašao iz ringa. Recesija je globalno sve više uzimala maha. Moje liječenje je vodilo u bankrot, totalno sam bio nesvjestan da je sve podređeno meni. Rame mi je nabubrilo od svakodnevnih injekcija Klivarina. Još sam dobio i serboreu, valjda od stresa. Ljevostrano sam bio šaren kao Dalmatiner. Nema veze idem na more, pa ću to izliječiti.

– nastavlje se –

Neki dan, hodajući jedno 500 m istočno od spomenika papirnato-gigantskoj rodi ili rodici, koja je ispala rodetina, došao sam do Slavonije 2. Odjednom sam bio okružen klupama i to od dasaka. Zaključio da su na istoku sve daske na broju, a mi ih na zapadu sanjamo. Da li sam u Švicarskoj? Tu cigle nisu crvene kao kod nas na zapadu na Slavoniji 1.

Idem da vidim 50 metara od svoga Griničkog meridijana, iliti rode, jesu li napokon stigle daske.

Oko tri kilometra jugoistočno od početnog meridijana – rode – otvoren je tranzitni kamp Bijeliš za izbjeglice, koji bježe zbog debilane zvane rat. Bilo je nekih suludih pokušaja okupljana protiv prihvata izbjeglica. Odaziv je bio jadan , svi okupljeni stali su u jedan kadar, tako ni za Šimu Strikomana ne bi bilo posla sa snimanjem milenijske fotografije prosvjednika. Jedan je samo razlog, jedva ih je bilo za napuniti prostor pet sa pet metara.

Tisuće uplašenih i izgladnjelih počeli su stizati u kamp. Čovjek može biti uništen, ali ne i pobijeđen. Ti ljudi nisu ekstremisti nego su pojedine budale ekstremisti i među nama i među njima. Ti ljudi samo sanjaju bolje sutra, a tko smo mi da se petljamo u tuđe snove? Pitam se tek kako je tim ljudima koji su ostali bez ičega i dobar dio Europe ih želi 2015. g. dočekati sazidovima. Mi nismo takvi i nadam se da nećemo ni biti.

Sjetim se 1993. ili 1994. godine kako su nas dočekali u Milanu. Nas Brođane, tada klince. Samo moramo poći od sebe kako bi se osjećali da da su nas dočekivali žicom s žiletima? Završi ja u Italiji, ali da se vratim do sdašnje i ovdašnje rode.

Trideset metara južno od rode otvorena je najveća kineska trgovina (bivši Presoflex) u Slavonskom Brodu. Drago mi je da bar ta trgovina osigurava egzistenciju za nekoliko obitelji.

Moje naselje, nekada naselje radnika, postalo je naselje čemera i jada. Na dječjem igralištu dvije klupice i da bude nevjerovatno, obje nemaju daske.
Roditelji doslovno nemaju gdje sjesti dok gledaju svoju djecu. Pošto je tu stanovništvo starije i sjedalački raspoloženo, ponajviše iz objektivnih razloga. Kad već grad baca pare i već godinama i popravlja puknutu cijev i asfalt na istom mjestu, zar ne bi bilo jeftinije postaviti novu cijev?

Gradonačelniče, a nama i dalje fale daske na tri klupe. A nekima i u glavi.

Dnevnik bolesnika: Kako je sve počelo

Dnevnik bolesnika: U bolnici u Slavonskom Brodu

Dnevnik bolesnika: U Zagrebu

Dnevnik bolesnika: Reanimacija

Dnevnik bolesnika: Ponovo dizanje i Krapinske Toplice

Dnevnik bolesnika: Kuća

MORE

Sa mnom disfagićnim, serboreičnim, paretičnim i poluoduzetim smo se uputili na more u maloj koloni od dva auta ( koja kolona). Iako je preko Bosne puno bliže, odlučili smo ići preko Hrvatske, pošto su kćerima putovnice istekle. Od dodatne opreme sam ponio naravno posudu za pljuvanje, koju sam napunio do Popovače, do tamo smo išli autoputom, pa da ne bakrotiramo, smo skrenuli smo na Sisak, sa namjerom da se spojimo na staru cestu, koja je prema Kninu bila zatvorena. Ništa onda idemo na Zadar. Tjeralo me pišati iliti urnirati. Jednostavnije mi je bilo lagano se udarati po mjehuru da se ispišam, ta mi je navika ostala još sa reanimacije, iako je izgledali pomalo perverzno. O velikoj nuždi sam se bojao i pomisliti, za nju ću čekati da dođemo na more, pa ću onda u septičku jamu „ispustiti dušu“. Slunj i Rastoke su me oduševili, odmah sam pitao suprugu hoćemo li tu stati kad se budemo vračali.

– Da dragi, diplomatski nema što!

Eno Velebit, pa lijevo desno, gore, dolje, par tunela. Mi letimo! More eno ga tamo dolje. Uhvatio sam se iz sve snage za onaj rukohvat u autu i vikao.

– Pazi!

Kao neka curica sam bio, pa ja se bojim visine, već sam vidio direktan susret auta i mora. Velebit, kad smo to savladali možemo i makadamima na Alpe. Kad se sjetim Jadranske magistrale i zdravom treba živaca da to odvozi. Obrovac, Benkovac, pa Drniš. Napokon Čiovo i Trogir, pogled koji sam toliko čekao, ali opet sa vrha brda, malo provalije. Naša vikendica je pored vrlo strmovitije ceste i uzbrdo i nizbrdo. Kako ću sići dolje? Sa štakom bivšeg šogora od prošle godine, sam išao polako dolje. Došao sam na more, a ne u more. Susjeda srečom tad još nije bilo puno, jer većinom dolaze kasnije ili su bili pa već otišli. Kao da idem u neki prošli život, a ti mirisi kao da su i bili iz prošlog života. Nisam se skoturao kao lopta u more, po ne znam koji put uspio sam. Napokon sam bio dolje na moru, na terasi 30 m od mora. Agava je dobrano narasla, bila je spremna za ilegalnu proizvodnju tekile. „I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče.“; to ni zdrav nisam mogao nikad reći više puta. Na moru je to zrikavac, sa njim je nekako lakše jer nema č (Čipi čips; ni ponavljanje toga mi nije išlo). Put do mora je prestrm za mene, ali imam bor i hladovinu. Zrikavac mi je pravio društvo, jer sam bio na moru, a do mora nisam mogao. Ironije li onaj peg mi je smetao. Vjerovatno da sam sišao dolje, more bi mi ušlo u stomak. Imao sam neku stolicu i amper vode (tata mi je donosio), pogodite morske, da umačem ruku. Čekao sam svoga prijatelja Antu, ali ga te godine nije bilo, jer je ostao kod dide i bake u Splitu. On je bio prijatelj iznimne dobrote. Bio je kao i ja drugačiji od drugih. Volio sam ga slušati, a mislim da je i on znao da ja slušam njega. Pričao bi mi obično o tajnim službama, policiji, povijesti. Nažalost liječnici su mu pri porodu oduzeli šansu za normalan život, iako je bio normalniji i pametniji od 99% ljudi koje znam. Imam osjećaj da sam bio kao neka atrakcija u zoo vrtu, susjedi su me dolazili pogledati.

– Bit ćeš ti dobro.

Ja sam dobro, još da me drugi mogu razumjeti što pričam. Pogled na more iz drugog reda, nagodinu ću dolje… ima na youtubeu filmića kako se ljudi kupaju.

Banjao sam se u lavoru. Da sam otišao na more u crnoj kronici bi pisalo: “Ekstremno utapljanje, nije se ugušio u moru, ali stomak mu je popio more“. Malo su me ljudi u čudu gledali kad su silazili do plaže, uredno su me pozdravljali, na raznim jezicima, a ja bi im odgovarao na svom kligonskom. Pitanje mi je bilo kako ću doći, tj popeti se do auta kad budemo išli kući. Cesta pored vikendice je bila veći izazov od 4 kata. Sve su mi funkcije tada skoro bile normalne. Dobro sve osim: govora, jedenja, ruke lijeve. Ma bio sam zdrav čovjek. Bilo mi je svejedno kad bi niz cestu do plaže išla: Nijemica, Čehinja, gola manekenka, baba od 99 godina. Uredno bi slinio za svakim i pljuckao u posudu. Puj jesu dobre!

“Tko se bori s nemanima, treba pripaziti da sam pritom ne postane neman. A kad dugo gledaš u bezdan, i bezdan se zagleda u tebe.” – opet Nietzsche. Da li sam ja postao neman? Svaki dan su u isto vrijeme prolazili ribari i sa brodskom sirenom pozdravljali bivšeg kapetana, koji je bio par kuća ispod nas. Postao sam ne svojom voljom, nego voljom ljudske gluposti; promatrač. Kao one babe u Slavoniji, koje po cijeli dan čekaju na klupici ispred kuće, samo da bi mogle izogovarali bilo koga par pokoljenja unatrag. Mogao sam jedino sa zrikavcem i borom ogovarati, ali to ne bi bila dvosmjerna komunikacija. Morao sam upoznati sam sebe i svoju novu narav, tijelo i sve što ne poznajem oko sebe. Sam se sebi nisam nimalo sviđao. U isto vrijeme sam upoznavao Teu, koja je trčala po terasi u hodalici. Hana je tamo već domorodac, pa ima svoju ekipu. Moje stanje se odrazilo na cijelu porodicu, nažalost, bio sam totalno nesposobna osoba za samostalan život. Biti žedan a ne možeš piti, biti gladan a ne možeš jesti. Užas, brrr….E da mi je biti morski pas, kao u onoj pjesmi.

– Kako si?

– Ide.

– Ideš na plažu, da li ti treba pomoći?

Taj moj kurtuazni odgovor je ponekad bio i kontraproduktivan.

– Ne sutra ću!

Ljudska pristojnost je hvale vrijedna ljudska vrlina, koje me znala dosta pogubiti. Išao bi na plažu, ali bojim se da mi stomak ne popije more i ode nam turizam! Taj odgovor ˝ide˝ je moguče tumaćiti na puno načina. Daleko su jednostavniji odgovori u Dalmaciji:

– Kako si?

– Ae…

S tim odgovorom bi vježbao i samoglasnike i grlene mišiće, meni je i dalje ostalo ˝ide˝ ni ne znam zašto ona Kantova definitivno stoji: “Dužnost prema samome sebi se sastoji u tome da čovjek očuva ljudsko dostojanstvo u vlastitoj ličnosti“. Ribar je svako jutro trubio, taman je tada bio aktalan Zerp. Nisam ga mogao vikati:

– Ima li ribe ili su Talijani sve upecali.

Vjerojatno nisu, ali mi nije ni bilo bitno kad nisam mogao jesti. Već je 8 mjeseci prošlo od one jabuke koju sam konzumirao na usta. Da li mi je jabuka bila posljednji obrok? Koji je svjetski rekord u nejedenju i da li sam ga srušio? Nisam ni bio siguran koliko taj peg može biti u meni, ali živcirao me. Knjige su korisne za tjelesno zdravlje kao tjelesno vježbanje. Tu od Kanta nisam poslušao. Više sam bio za slikovnice, knjiga mi je bila previše. Još nekako sam moga držati koncentraciju 10-20 strana. Baka je iz neke knjižnice iz bivše Juge, navukla knjiga. Da čitam Gričku vješticu na moru nije mi imalo ni malo smisla. Tih dana je bio kod nas Hrvoje 1 sa ženom, pa mi je dan malo brže prošao. Zadao sam si novi cilj. Nagodinu idem na plažu, pa kud puklo da puklo. Tata je spustio auto niz tu cestu, tj susjednu, na kojoj je malo manja strmina. Supruga je sa Teom i Hanom otišla gore čekati. Pošto je naš auto malo jaći od maminog i tatinog spustili smo naš. Do auta sam uspio doći, čak sam preko zidića prešao. Onda turiranje i odbrojavanje. Imao sam osjećaj da se penjemo po lansirnoj rampi. Lansiranje je bilo uspješno završeno, lansirani smo na glavnu cestu. Pošto je cesta do Knina bila u popravku, išli smo uz obalu, par puta nas je navigacija na krivi put odvela. Stajali smo nekoliko puta, ali stajanje u Slavoniji mi je pokazalo da sam postao meteropat. Kad sam izašao van, doslovno sam disao na škrge od vlage u zraku. Serborea se baš i nije povukla, jer sam se sunčao u majici ispod bora. Ostao sam živ, pred sebe sam postavio nove ciljeve i zadatke.

KUĆA, POSO, BIRTIJA

Ovaj put sam se bez problema popeo do 4 kata. Lijepo je i na moru, ali kod kuće je najljepše. Snovi da ću jednog dana, biti uspješan i privređivat za svoju obitelj su ipak bili samo snovi. Na moju žalost uništeni u začetku. Moj san je bio taj Pandak ( muško), bolnice, bušenja stomaka, vrata, pluća, vađenja zubi itd. Svaku noć iako bi bio daleko od bolnice, bio bi u njoj. U ovom životu sam na neki način umro i rodio se opet. Prijašnji ja je sahranjen, ali bez grobnog mjesta. Od prijašnjeg ˝ja˝ su mi ostale uspomene, ali i dvije radosti u novom ja.
Hana, Tea, supruga, roditelji i prijatelji davali su mi snagu, da sva moja ja (mislim na sebe) ne postanu aorist. Nisam nikad mrzio, ali pokušavao sam shvatiti, da je onaj lik iz 14. 12. 2009. aorist. Da me je bar uz moždani pogodila neka amnezija, ali nije pompamtio sam sve.
Kako to izbaciti iz glave? Joga, mantre, ma kako kad ti se to stalno vrača. Želim biti kao prije. Obriši slinu, musav si. Grrr….. pa ni curenje sline nisam mogao kontrolirati. Hana je tiha po naravi a Tea, totalna suprotnost. Hanu kad bi ostavio da se igra u kutu, bila bi tišina a Teu vjerovatno toga kuta više ne bi bilo. Tea bi svako jutro spavala dok bi dolazila Ivana fizioterapeut. Ja bi hodao gore, dolje po sobi, bočno i ne znam kako još. Ivana je prva kao radni instrument počela donositi oklagiju (štap) za vježbanje. U krevetu bi ga morao dići gore dolje 10X puta, sve su serije od 10 puta, osim ako varaš:

– 1,3,5,7, 10 gotov sam, 10 zar nisi čula?

– Vanja stali smo na 4 sad moraš do 15. Uf te žene.

Opet sam uletio u rutinu. Umjesto posao, kuća, birtija, nova rutina je bila buđenje, previjanje pega, točenje želudca putem pega, fizioterapeut, pa opet točenje, popodnevno spavanje, opet točenje, onda malo puno interneta, pa naravno pogodite opet točenje, previjanje pega (to je supruga radila bljak), pa spavanje. Samo je birtija falila. U toj svoj smušenosti sjetili smo se da smo Teu zaboravili krstiti.

– Hoćemo li?

– Da dragi.

Već sam vidio propasiranu i miksanu pečenku kako ide u tekućem stanju kroz peg pa smo krštenje dogovorili za studeni. Živcirao me onaj pogled sa 100 upitnika kada pričam. Pa kako me ne razumiješ, kad sam sebe ne razumjem? Prije sam čitao kako pojedinci poslije moždanog propričaju neki drugi jezik. Kud ja baš nađe japanski i to neki i njima samima nerazumljiv dijalekt. Navratila je odvjetnica Natalija, koja je uzela iskaze supruge i mene a kopije dokumentacije smo dogovorili poslati joj poštom. Rekla je da će me zastupati sa partnericom Anom, koja će mi do kraja godine napisati tužbu i poslati je, kao i punomoći za zastupanje. Ona „Bum te tužil“ je postajala realnost, samo još tužbe nisam imao. Natočio sam se do 68 kg. sa tedencijom rasta, naravno kilaže mislim. Kako su kilogrami išli dolje, počeo sam razmišljati kako da zaustavim da idem gore u kilaži. Većina onih koji su mi dolazili spadala je u kategoriju 100 plus kg., pa sam im i dalje bio mršav. Što radim kad mi je dosadno? Moram se društveno aktivirati, ali kako. Nemaš para za pivu, a ni ne piješ. Virtualno, a kako drugačije. Desni kažiprst i onaj srednji (fuck you) rade savršeno.
Stvarno sam bio brz trebalo mi je samo 10 mjeseci da skužim poruke koje su mi ljudi slali, nije bilo onih ˝r.i.p. Vanja˝, nego tipa: ˝Vanja što se događa sa tobom˝. Ona od supruge mi je bila najdraža pa ću je kopirati: “Dragi moj, ne mogu ti opisati rijecima koliko mi nedostajes, svaki dan mislim na tebe tebe sretnoga sa nama, jedva cekam taj dan da budemo zajedno i da budes sretan. Za tebe bi dala svoj zivot volim te najvise zapamti to. Misli molim te na svoje djevojcice neka ti one daju snagu za zivot one te trebaju ti si im tatica nemoj da budu bez tebe nemoj imaj snage one te vole a trebas i meni ne mogu bez tebe. Zauvijek tvoja ….“, moj odgovor je bio do bola kako bi rekli romantičan i to nakon 8 mjeseci: ˝Gladan sam, što ima za večeru˝ ,kad sam sa par godina odmaka pročitao odgovor, nisam mogao vjerovati koliko je hladan bio. Drugima nisam ni odgovarao samo sam lajko. Tih dana me posjetio i majstor od weba i tehnike Igor, plesa, stari rocker, kojeg godine ne mijenjaju, kao ni njegovu frizuru, ni političke stavove. Nisam imao ni piva da ga ponudim, šmrc.
-Stari drži se, brzo ćemo popit pivu.

Malo mi je bilo teško gledati te sve ljude, kao da virim u prošli život. Nekako su postajali sve bitniji lajkovi, sheranje, smajlići i ne znam što već ne. Trebalo vremena da se prilagodim. Kako je biti totalno beskorisan. Ma strava.

– Vanja da li znaš da imaš prava na primanja? Kakva primanja? Pomoć, koja se zove Osobna invalidnina.

– Invalid valjada jesam. Predat čemo papire za komisiju. Gdje se to predaje? U Centru za socijalnu pomoć.

Uvijek su mi pojam socijale bili likovi koji dolaze u bijesnim autima po pomoć, takve sam smatrao parazitima i krpeljima naše države.

– Nećeš prositi, ali ta invalidnina je tvoje pravo.

Opet sam pogazio svoja načela od prije (opet me ponizila) i otišao u socijalno sa suprugom na to vještačenje. To socijalno je tama 20 m udaljeno od mjesta sa početka moje priče gdje sam imao prvi moždani udar.

– Kroz neko vrijeme ćeš dobiti rješenje i sve zaostatke koji ti pripadaju od podnošenja zahtjeva.
– Kolika je ta naknada?

– 1250 kn je maksimalna.

Pomislio sam i 500 kn će biti dovoljno još dok je supruga na porodiljnom, bar za pelene. 28. 9. kum Kruno postao je tata mala Gabrijele. rođenje njegovog prvog djeteta do dan danas nismo zapili i proslavili. Izlasci su mi postajali sve češći, naravno uz pomoć štake i tjelohranitelja. Razmišljao sam sve više da odbacim tu štaku. Pečenka za krštenje je bila naručena .Čak sam se morao ići kod popa ispovjedati. Kleknut nisam mogao. Ja ne klečim, pa sam sjeo pored njega. Sasuo sam mu sve svoje grijehe na japanskom. Blijedo me gledao i dao jednu molitvu za oprost, a supruzi je dao više. Hehe, kad sam dobar što ću. Na odlasku mi je rekao:

– Zbogom, a na taj pozdrav dobijem rogove.

– Vidimo se!

Došao je kraj listopada i krštenje male Tee. Pečenka, čobanac itd, od ranog jutra strka i frka. Kum je Tei bio Hrvoje 1, a Hani kum Kruno. Njih dvojica su mi i najbolji prijatelji. Nisam postavljao pitanje što ću obući za krštenje, nego što će mi obući za krštenje. Sako, košuljica, cipele i spreman sam. Gosti su počeli dolaziti. Došla su oba kuma. Krenuli smo prema crkvi. Prešao sam i par metara bez štake. Krštenje je bilo u Maloj crkvi. Malo mi je bilo gadno prekrižiti se u crkvi desnom rukom, da nekog ispred sebe ili iza ne pogodim štakom. Uspio sam doći do klupe za sjedenje. Sve je bilo ok, dok pop nije rekao:

– Možete uzeti svoje dijete – a ja ne mogu.

Supruga je priskočila a ja gledam sve tate kako drže svoju djecu osim mene. Hostiju nisam uzeo da ne bi bilo u crnoj kronici “U crkvi ga ugušila hostija.“

– Upalite svijeću.

Svijeća u mojoj ruci je više ličila na baklju. Da je upalim do oltara me otpratila mama. Bemti, pa taj će otopljeni parafin pasti meni na ruku (ne psovati u crkvi sam). Tea je bila mirna i najstarija na krštenju. Laknulo mi je kad smo napokon ugasili svijeću. Nakon toga su smo se slikali, pa na jelo. To mi je bio najbolji dio, čak sam i da nitko ne vidi dobio komad propasirane i izmljevene pećenke. Čobanac mi je za peg bio prejak. Njega sam samo liznuo na usta. Okus je bi kako bi rekli -Do jaja.

– Čim počmeš gutati kupujem ti janje, pečenku, čevape -pa kad ću više početi gutati?

Nitko, ama baš nitko mi nije obećao nekakve vegetarijanski obrok. Moj san je meso! Počeo je taj studeni 2010. mjesec kad mi obje kćeri i supruga imaju rođendan. Kako ćemo ta sva slavlja platiti? Neproslaviti, nema šanse da mi kćeri ne slave rođendan. Bio je početak tjedna, na vratima je netko zazvonio dva puta. Supruga je dotrčala do mene:
– Trebao bi potpisati riješene od socijalnog poštaru!

Mogao sam si i misliti da samo poštar zvoni dva puta. Bio je neki stariji poštar, pa red je onda da potpišem, ali još da čitam što piše u rješenju to će supruga. Pomislio sam garant odbijenica.
– Vanja odobrena ti je Osobna invalidnina u iznosu 250 % !
– 250% ? zar nije 100% maksimum?

Izgleda da nije, poštar je rekao da ću oko 20-og dobivati invalidninu. Dobit ću još i zaostatke. Jupi bit će za tulume i rođendane od kćeri, još će mi i ostati 50 kn za rehabilitaciju.
Maksimum 1250 kn, za godinu dana moram na reviziju. Bilo je primjera na brdovitom Balkanu da su pojedinci osvajali izbore sa preko 100% dobivenih glasova. Kakvih 100%, pomislio sam da sam invalid 250%.
Trebalo mi je par čitanja rješenja da skužim da postoji osnovica od 500 kn, da sam 100%, ali 500X2.5 je 1250kn, jednostavna matematika. Godinu dana ću izdržati na državnim jaslama, pa kad ozdravim vratit ću dobiveno. Invalid 250%, dospio sam u krug najvećih invalida u državi, nema nas puno, ali ima nas.Tih 250% mi je valjda bilo za liječenje, hranu, djecu i sve ostalo. Bar sam imao nekakva primanja, pa makar se ona zvala osobna invalidnina. Područje na koje sam još mogao dobiti injekcije Klivarina, svaki dan je bilo sve natečenije. Oaze, kao u pustinji koje nisu bile izbodene na ramenu bile su sve manje.

– Vanja, te se injekcije daju i u stomak.

– Stomak?? Radije bi izabrao taban, ajd dobro daj i u lijevo rame , malo da se desno oporavi.

Lijevo sam nasađen i hiper osjetljiv na tu stranu, valjda uslijed moždanog. Kad bi vidio injekciju kako ide prema lijevom ramenu.

– Aaaa…. povikao bi!

– Vanja još te nisam ubola. Onda bi me ubola, naravno sa smiješkom.

Sin moje profesorice iz kemije iz gimnazije, je na specijalizaciji iz otorine u Zagrebu, pa mi je dogovorio pregled kod otorinca da napokon utvrde zašto ne gutam. Profesorica iz kemije me garant pamti kao dobrog učenika i kod nje sam porušio sve rekorde. Svake godine sam uredno išao na popravni iz kemije i tako 4 godine. Još se ulovim kako razmišljam o redoksima. H2O2 uz neki MNo2ili kako već (btw. Hvala Ivana na na instrukcijama). Ivan je dogovorio pregled za prosinac, čak sam bio uvjeren da sam njega viđao u viziti na Fran Mihaljeviću, još smo pričali o Hrvoju 1. Paranormalno totalno iako čovjek nema sposobnost bilokacije (nije David Copperfield). Još da bude stvar kako sam mogao pričati sa njim, kad sam tad imao kanilu i nisam mogao pričati. Telepatski? Proslavili smo suprugin rođendan, nisam imao novaca za ružu, iako bi se teško usudio sam ići kupiti. Sam izaći iz zgrade bila mi je misija inpossible, svi dijelovi u jednom. Doći u cvjećarnu i na japanskom tražiti ružu, već sam vidio onaj pogled sa pitanjem ˝Na čemu je ovaj˝?. Kupit ću joj nekakav poklon kad dobijem svojih 250%. Ljudi samo sam na Phemitonu. Tih dana mi je došla Bojana Bobath terapeut.

– Vanja da se ti oporaviš trebat će tiskara novca.

Novac je zlo, nužno kad si bolestan i ako se želiš oporaviti. Svejedno nabijem ga! Utješno, pomislio sam u redu. Znam da je to skupo, ljudi brzo odustaju valjda su pomislili da je moždani kao gripa, nakon par mjeseci se oporaviš.

– Trebao bi tražiti toplice i dobro bi ti došle, dok si još svjež od moždanog.

– Toplice???, pa tek sam došao iz njih. Tražit ću nagodinu.

Bitno je imati stav, jednostavno u bolesti sam ih sve pogubio. Dječje rođendane smo odradili 2 u 1. Tea i ja smo proslavili sa miksanom papicom, ona u usta, a ja na svoja druga usta (peg). Hana je imala pravi tulum za ekipu iz razreda. Prošle godine sam ja još mogao nositi za rođendan. 2010. godine sam drndao kamerom iza njih. Zamislite i sve su slike baš takve kao i ja drndave, ali živ sam! Uf, još kad mi legne osobna invalidnina sa zaostacima, bit ću bogata socijala. Očekivao sam tih dana mail sa tužbom. Zašto ne bi bio kiborg? Internet zna sve pa sam tražio umjetnu ruku i nogu. Jbg. svi proizvodi koji bi meni pomogli su još bili u razvoju ili ih nije bilo, ili su too much za moj prazan džep. Gutanje me zanimalo, kao i taj pregled u prosincu. Taj proglem sa gutanjem ima i stručni naziv ˝disfagija˝, naravno u mome slučaju teška dfisfagija. Na Googlu slabo o tome ima, čak ni na forumima nema. Zar svi u Hrvatskoj gutaju osim mene? Google street view tih je dana snimao okolo po Hrvatskoj. Babe na klupicama bi garant bile oduševljenje, jer bi napokon mogle znati i što onaj jedan komšija za kojeg nisu sigurne, radi. Nakon jutarnjeg točenja, kao i svakog dana pogledao sam mail. Ono na njemu tužba. Supruga još nije radila, iako je prošao porodiljni, pa je uzela dodatno bolovanje i godišnji da bude sa još jednim djetetom, tj sa mnom.

– Stigla je!

– Tko je stigao?

– Tužba.

Odvjetnica Ana je napisala da će je predati početkom 2011. pa onda nas čeka pripremno ročište. Sakrit ću imena ili prezimena pojedinaca u tužbi zbog toga da i njih, jer su tu i meni bliske osobe. Prenosim tužbu copy/paste u ponešto cenzuriranom obliku (blaga), jedino svoje ime i prezime neću cenzurirati.

– nastavlja se –

Dnevnik bolesnika: Kako je sve počelo

Dnevnik bolesnika: U bolnici u Slavonskom Brodu

Dnevnik bolesnika: U Zagrebu

Dnevnik bolesnika: Reanimacija

Dnevnik bolesnika: Ponovo dizanje i Krapinske Toplice

Dnevnik bolesnika: Kuća

Dnevnik bolesnika: More, kuća, poso, birtija

TUŽBA
3X, punomoć, prilozi radi naknade štete
VPS: 787.700,07 kn
___________________________________________________________________

I. Prvotužitelj Vanja Krnić liječen je u Općoj Bolnici dr. Josip Benčević u Slavonskom Brodu u razdoblju od 15. prosinca 2009. g. do 26. siječnja 2010. g. te od 15. ožujka 2010. g. do 14. travnja 2010. g.
Već prilikom prijema (15.12.2009.g.) prvotužitelju je pogrešno dijagnosticiran TBC meningitis, iako je ispravna dijagnoza bila bakterijski meningitis uzrokovan infektivnim endokarditisom aortne valvulve.
Dokaz:
medicinska dokumentacija Opće bolnice u Slavonskom Brodu od 15.12.2009. g., 21.12.2009. g., 05.01.2010. g., 08.01.2009. g. i dr.
medicinska dokumentacija Klinike za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević
medicinsko vještačenje
II. Prije ustanovljenja pogrešne dijagnoze i određivanja neprikladne terapije djelatnici drugotuženika nisu napravili pretrage koje nalažu pravila medicinske struke (KKS, DKS, biokemija krvi i urina, hemokultura, EKG, srčani biljezi, UZV srca), a iz kojih pretraga bi odmah bila razvidna točna dijagnoza (bakterijski meningitis), i to usprkos tome što simptomi, anamneza (prirođena aortna stenoza) i obavljene pretrage kod prvotužitelja (npr. uredan RTG pluća) nisu ukazivali na TBC meningitis.
Dokaz:
medicinska dokumentacija Opće bolnice u Slavonskom Brodu
medicinska dokumentacija Klinike za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević od 02.02.2010.g. i 15.03.2010.g. medicinsko vještačenje
III. Posljedično pogrešno postavljenoj dijagnozi, pacijentu je ordinirana neprikladna terapija (antituberkulotici uz kortikosteroide).
Dokaz:
medicinska dokumentacija Opće Bolnice u Slavonskom Brodu
medicinsko vještačenje
IV. S obzirom na to da prvotužitelju nakon prijema kod drugotuženika nisu napravljene nužne pretrage koje nalažu pravila struke, a temeljem kojih pretraga (posebice hemokulture i UZV srca) bi odmah bilo razvidno da isti boluje od bakterijskog meningitisa, iz kojeg razloga nije ordinirana odgovarajuća terapija, kao posljedica neliječenja bakterijskog meningitisa nastala su dva inzulta (hemoragijski cerebrovaskularni inzult lijevo, teški ishemijski inzult frontotemporo-parijetalnoi desno) s posljedičnom teškom lijevostranom hemiparezom, EPI grand malom i respiratornom insufijencijom.
Dokaz:
– medicinska dokumentacija Kliničke bolnice Dubrava
– medicinska dokuimentacija Klinike za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević
– medicinska dokumentacija Opće Bolnice u Slavonskom Brodu
– medicinska dokumentacija Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju Krapinske toplice
– medicinsko vještačenje
V. Inzulti i sve njihove posljedice, uključujući i dermatitis i folikulitis, izravna su posljedica toga što zbog nepoštivanja pravila medicinske struke nije dijagnosticiran i liječen bakterijski meningitis, inače u medicini uspješno izlječiva bolest.
Dokaz
medicinsko vještačenje
VI. Drugotuženik Opća bolnica dr. Josip Benčević odgovara za štetu nastalu zbog pogrešnog dijagnosticiranja i pogrešnog liječenja temeljem odredbe čl. 1061. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO).
Prvotuženik Croatia osiguranje d.d. odgovara solidarno s drugotuženikom tužiteljima za nastalu imovinsku i neimovinsku štetu temeljem Ugovora o osiguranju (polica osiguranja br. 007211009320), kojim je drugotuženik osiguran od profesionalne odgovornosti, sukladno čl. 965. ZOO.
Dokaz:
polica osiguranja br. 007211009320
VII. Zbog pogrešne dijagnoze i pogrešnog liječenja prvotužitelja Vanje Krnića nastala je sljedeća imovinska i neimovinska šteta:
1. Prvotužitelj Vanja Krnić (rođen 1980. g., dipl. politolog) trpi neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti prema slijedećim kriterijima:
duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti 250.000,00 kn
duševne boli zbog naruženosti 40.000,00 kn
pretrpljeni fizički bolovi 80.000,00 kn
pretrpljeni strah 30.000,00 kn

a. Ukupno neimovinska šteta: 400.000,00 kn

b.Također trpi i imovinsku štetu zbog:

troškovi liječenja:

lijek neurobion i prosure / mjesec 253,00 kn
lijek sintrom 4/mjesec 130,00 kn

račun od 25.02.2010. g 3.000,00 kn
račun od 29.09.2010. g. 238,58 kn
račun od 08.07.2010. g. 569,49 kn

troškovi pojačane prehrane/mjesec 1.500,00 kn

izgubljena zarada za vrijeme liječenja/mjesec 7.608,00 kn
2. Drugotužiteljica X Krnić, supruga prvotužitelja
trpi neimovinsku štetu zbog teškog invaliditeta bliske osobe
te potražuje pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 90.000,00 kn

3. Trećetužiteljica mldb. X Krnić, kćer prvotužitelja
trpi neimovinsku štetu zbog teškog invaliditeta bliske osobe
te potražuje pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 90.000,00 kn

4. Četvrtotužiteljica mldb. X Krnić, kćer prvotužitelja
trpi neimovinsku štetu zbog teškog invaliditeta bliske osobe
te potražuje pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 90.000,00 kn
Dokaz:
medicinsko vještačenje
saslušanje tužitelja
računi

VIII. Slijedom svega navedenoga, predlaže se sudu donijeti sljedeću presudu:
„Nalaže se prvotuženiku Croatia osiguranju d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 13 i drugotuženiku Općoj Bolnici dr. Josip Benčević, Slavonski Brod, A. Štampara 42, u roku od 8 dana solidarno platiti prvotužitelju Vanji Krniću iz Slavonskog Broda, Naselje Slavonija I 3/1, iznos od 517.700,07 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:
– 400.000,00 kn od 18.11.2010. g. do isplate
-3.000,00 kn od 25.02.2010. g do isplate,
-238,58 kn od 29.09.2010. g. do isplate,
– 569,49 kn od 08.07.2010. g. do isplate,
– 9.491,00 kn od 15.02.2010. g do isplate,
– 9.491,00 kn kn od 15.03.2010. g do isplate,
– 9.491,00 kn kn od 15.04.2010. g do isplate,
– 9.491,00 kn kn od 15.05.2010. g do isplate,
– 9.491,00 kn kn od 15.06.2010. g do isplate,
– 9.491,00 kn kn od 15.07.2010. g do isplate,
– 9.491,00 kn kn od 15.08.2010. g do isplate,
– 9.491,00 kn kn od 15.09.2010. g do isplate,
– 9.491,00 kn kn od 15.10.2010. g do isplate,
– 9.491,00 kn kn od 15.11.2010. g do isplate,
– 9.491,00 kn kn od 15.12.2010. g do isplate,
– 9.491,00 kn kn od 15.01.2011. g do isplate,

zatim drugotužiteljici X Krnić iz Slavonskog Broda,Naselje Slavonija I 3/1, osobno i kao zakonskoj zastupnici trećetužiteljice i četvrtotužiteljice, solidarno isplatiti iznos od 270.000,00 kn, a na ime neimovinske štete njene i mldb. X Krnić i X Krnić, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 18.11.2010. g do isplate,kao i solidarno naknaditi tužiteljima trošak parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, sve prema stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.
Tužitelji po pun.
Ani X, odvjetnici
Tužitelju predlažu da ih sud oslobodi od plaćanja sudskih pristojbi, s obzirom na to da prema svom imovnom stanju nisu u stanju podmiriti sudske pristojbe bez ugrožavanja nužnog uzdržavanja sebe i svoje obitelji.
Dokaz:
Potvrde o imovnom stanju
Izjave tužitelja
Tužitelji po pun.
Ani X, odvjetnici“
Nadao sam se da će to pripremno ročište biti brzo, ali napokon je krenulo. Tužba je tu! Nažalost promijenili su mi teren, poslije nove će mi dolazit drugi terapeut. U toj 2010, sam napravio doslovno redaljku sa terapeutima. Hrvoje 1, Marko, Maja, Bojana, Martina, Ivana sa oklagijom. To je tek bio početak, a koliko tih fizioterapeuta ima? Dovoljno izgleda!.
-Dolazit će ti poslije nove Tomislav.
Valjda sa tim imenom mi još ni jedan terapeut nije bio, moram napomenuti valjda. Siguran sam jedino da u ništa nisam siguran.
Djed Mraz ili ovaj novi Božićnjak što će mi donijeti za Božić? Jbg, imamo centralno neće moći ući kroz dimnjak. Pošto je vrlo upitno njegovo samo postojanje, odlučio sam da mi od toga dide ne treba ništa, dat ću ja njemu. Za novu godinu ću se riješiti nečega, odluka je pala na gusku. Dosadilo mi je silovati je u pola noći i pišati u nju. Dati ću joj nogu, od 1. 1. 2011. ona postaje aorist za mene i od tad pišam isključivo u wc školjku. Možda Dida Mrazu bude od koristi pošto je star. Programska shema te je godine bila standardna. Mislim da se čovjek da zamrznuti kao 1966. Walt Disney, da ga kojim slučajem ožive za 100-ak godina gledao bi Sam u kući 1,2,3, 4 i ne znam da li ima još koji dio. Vjerojatno bi opet sam sebe poželio zamrznuti. Preživio sam tu 2010., bila je gadna još se samo trebalo odradit doček.

2011. NOVI POČETAK

Napokon sam prestao dobivati injekcije Klivarina, kardiolog Irzal se sjetio da probam sa Sintromom 4. Opet problem, on nije na listi HZZO-a, ali ga ima u Bosanskom Brodu. Za nepovjerovati upalilo je sa Sintromom, valjda sam razvio imunost na Martefarin. Taj INR (nije stranka) napokon je došao u normalne vrijednosti, čak su mi i kontrole produžili na svaki mjesec. Nezamislivo, ali stvarno mjesec dana me neće niko bosti (valjda). Taj most na Savi obožavam toliko da sam na pol njega pao u nesvjest, a jedino preko njega mogu do Sintroma. Srećom, tata tamo ide po cigare, pa mi je usput kupovao Sintrom.

– Francuska salata i pečenka su gotovi!!

Odmah mi se pojavio upitnik. Da li se i to može miksati propasirati, pa mi dati u peg. Natočio sam se propasirane brokule i piletine, ali od toga ne možeš ni podrignuti.

– Ne može Vanja! Skuhati ću ti brokulu i bijelog mesa od piletine.

Nitko, baš nitko mi se nikad nije sjetio ponuditi propasiranu gusku za jesti. Ionako sam odlučio više ne umakati u nju. Vani je sve bilo bijelo kao i 2009. Dobio sam prosure, on mi je bio pečenka.
Već u 22 sata mi se na Staru godinu prispavalo. Koncetracija za gledanje državnih televizija bila mi je ravna nuli. Godinu sam završio sa 68 kg, nakon onih 41 kg, plus 27 kg u 10 mjeseci. U međuvremenu oko Božića sam bio i kum maloj Gabrijeli, kumovoj kćeri. Supruga ju je umjesto mene držala u crkvi. Strava, kao da te svi izazivaju sa tim jelima. Rafali. Bum bum, sav arsenal pirotehnike me probudio i supruga.

– Dragi sretna ti Nova 2011., da budeš zdrav i bolje i sve ostalo što ide uz to. Obriši slinu curi ti, dobro nam došla 2011. i ova od prije ne ponovila se!

Meni je bez obzira na sve ionako slina curila. Novogodišnja večer, oproštaj od guske. Peg sam već tad imao 100-ak dana. Dnevno su mi u njega točili oko 4 l bezolovne piletine, prosurea, nutrena, tableta, kamenja? Znaći već tad mi je kroz peg prošlo više od 4000 l tekućine. Pošto je to propasirano, većinu toga sam popišao. Tad je cijena eurosupera 95 bila oko 9 kn. Da je to u kunama 36000 kn je prošlo kroz mene, trošio sam 5 l/ 10 m, toliko ni Ruska Volga ne troši…

Guska je i mjerila 0.75 l po noći (slučajno znam), preko dana sam išao u wc. Legao sam tu večer u krevet bez guske, jer je naša veza bila gotova. Bacio sam je iza wc kotlića. Posudu za pljuvanje sam ostavio pored sebe, ali guske više nije bilo. Oko dva ujutro buđenje. Tjera me pišati. Lupkanje sa desnom rukom oko kreveta. Glupo je i psihički bolesno vikati:

– Gusko gdje si!, pogotovo jer je riječ o plastičnoj kineskoj posudi, ali kakva god bila je to bila moja prva i jedina guska. Bio je red bauljati po mraku, par puta po noći, već sam se standardno zabijao u vrata.Uvijek uz pitanje:

– Vanja gdje ćeš?

– Pišati, vrijeme tugovanja traje par mjeseci preživjeti ću to nekako.

Našao sam drugu koja nije plastična, nego keramička i zove se wc školjka. Zanimljivo sve bolničkom rječniku vezano za fiziološke potrebe je ženskog roda. Guska, patka, pelena, princeza, posuda za pljuvanje, njoj je vjerojatno neki muški šovinist dao naziv bubrežnjak. Same fiziološke potrebe su srednjeg roda: pljuvanje, podrigivanje, pišanje, sranje…, tu se ni jedan drugi rod nije uspio ubaciti. Igla je ženskog roda, vjerojatno jer ti vadi krv, kao, hm…. Oksimetar, peg, mehanički zalisak, kateter , čak i dekubitus su muškog, baš me zanima, pošto smo toliko napredni, zašto tolika rodna neravnopravnost u bolničkom rječniku, prevedeno nema je.

“Dinar po dinar palača“, baka mi je govorila. Utješno je govorila, jer nije računala sa stalnim delvalacijama. Na putu do trgovine taj bi dinar, par puta izgubio na vrijednosti dok dođeš do trgovine. Bilo je to davno, ali sada živimo u doba stabilne valute i države.
Poslije pregleda na Rebru odlučio sam podnijeti zahtjev za toplice. U ožujku je trebalo biti i pripremno ročište na koje na moju sreću ne moram ići. Novi terapeut Tomo je bajker i gurman. Svako jutro u ˝Dobru jutru˝, je bio kuhar, koji je pola 9 ujutro davao preporuku vina za piti, naravno za taj dan. 1 l vina svaki dan? Komentar je bio uvijek isti. Pijan je garant.

Siječanj 2011. je bio čisto čekanje veljače da idem na pretrage na Rebro da vide gdje zapinje gutanje. Taman je prije puta napokon došao poštar sa zaostacima osobne invalidnine. Idem vidjeti zašto ne gutam. Na Rebru sam ležao 1989. zbog operacije stenoze aorte. Sad sam išao u zelenu zgradu, koja je bila totalno modernistička u odnosu na kakvu je ja pamtim, naravno na stražnji ulaz. Na ulazu mi je medicinska sestra povikala:

– Ne možeš ući takav, slina ti curi.

Koje poniženje, a nisam u tome svome jadu odgovoriti. Jadno do bola.

Supruga je dobila rogove:

– Zar ne vidite da je on bolestan?

Njoj nije bilo bitno što ne mogu gutati. Koje poniženje, zar sam ljigav? Gore me čekao dr. Ivan koji je tad bio na specijalizaciji otorine na Rebru. Tu sam slinav kakav jesam, a slinav jesam ušao preko reda. Pregled je bio sa nekom spravom koji ti ture u nos, kao da deaktiviraju bombu u tebi. Liječnik me uputio na snimanje akta gutanja, koje je Ivan dogovorio odmah za par dana. Dobio sam i još jednu dijagnozu prvu vezanu uz gutanje: ˝teška disfagija˝.To je bio prvi korak prema ponovnom gutanju, nakon više od godinu dana! Toga Ivana (sina od profesorice kemije) sam bio uvjeren da viđam na Fran Mihaljeviću stanju sediranosti, na kraju je ispalo da mi pomaže čovjek kojeg jedva poznajem. Dobio sam i preporuku da idem kod logopedice Tamare na Šalatu na vježbe gutanja. Nije me odbila kao logopedica iz Slavonskog Broda, nego je pristala raditi sa mnom, na neviđeno što bi rekli. Odmah smo dogovorili termin kod nje i spavanje u Maksimirskoj kod prijateljice Danijele u ožujku 2011. Još par dana pa ću snimiti akt gutanja, pa ću znati gdje zapinje. Slinavko sram je bilo! Veljača 2011. trebalo bi u uvrstiti još jedan od silnih dana koje obilježavamo, npr. Dan gutanja. Opet nakon par dana cestarina i drndanje po kolotracima do Zagreba. Obavim ovaj pregled , pa u ožujku opet u Zagreb.

Došli smo na Rebro, ali ovaj put u staru zgradu, u kojoj nisam bio od 1989. i operacije stenoze aorte. Sve mi je više/manje bilo isto, jedino što sam kao dijete ležao negdje gore, a taj rengen koji će mi snimati akt gutanja je dolje, ulazna vrata su bila nova, ona koja se sama otvaraju.
Opet me dočekao Ivan sin od moje profesorice kemije, a svejedno smo se viđali po svim bolnicama u Zagrebu. Ušao sam opet preko veze. Morao sam se skinuti u potkošulju tj. supruga mi ju je skinula i obukla. Unutra neki kao pult. Ovaj put neću leći.

– Donijet ćemo ti kontasno sredstvo da ga progutaš. -Donijeli su mi ga kao rakijicu, bogme su štedili.

– Kad ti kažemo gutaj, onda, progutaj gutljaj.
Gutaj, bio sam nabrijan i mislim da sam više od pola toga sredstva stavio u usta da gutam. Fuuuj pa to sredstvo ima okus kao da pijem tekučnu od prljavih čarapa, odstojalih par dana u kanti. Nigdje pored mene nije bilo posude za pljuvanje, pa sam pljunuo natrag u tu čašu. Higijenski do bola.
-Bit će dovoljno, izađite vani i sa čekajte da doktorica napiše nalaz.

Toliko mi je to kontrasno sredstvo diglo sve, da je supruga narednih pola sata samo brisala moju slinu.
Napokon nalaz, donijela je doktorica.

– Nažalost kontrasno sredstvo nije prošlo do želudca, dijagnoza je potvrđena teška disfagija.

Pisalo je u nalazu -otežan akt gutanja. Bio sam gladan, na povratku moja Macola je bilo Ježevo, gdje me je supruga točila mljevenim i propasiranim piletom na parkingu. Imam dijagnozu, sad znam da ne mogu gutati, ali gutati ću ja i kamenje još ako bude trebalo. Medicina je poput sexa. Ima četiri temelja: gore, dolje, unutra, van. Sve mi se nekako zasnivalo na tome. Digni ruke, gore, noge, pa spusti dolje. Uvuci stomak, unutra, van. Stavi kateter, braunilu, sondu ili kanilu unutra, pa je izvadi van. Baš poput seksa u serijama ponavljanja od 10-ak puta. Pogotovo ako umreš, srce ti stiskaju isto gore dolje, ako ne uspiju jbg. samo zabilježe vrijeme smrti. Na kraju bi naravno bilo ono: svršili smo, pardon gotovi smo sa vježbom. Meni je bio muški terapeut.

– Sad ćemo izaći van. -Muški terapeut me zove van. Van??

– Idemo na stepenice.

Dobro je, već sam se uplašio. U rano jutro planinarenje gore/ dolje po stepenicama. Ta veljača mi je proletjela u nekoj rutini, polako smo se spremali za ožujak i boravak 5 dana u Zagrebu i napokon logopedski tretman. Gusku sam u dva mjeseca prebolio, iako sam joj znao nekad u noćnom pišanju namignuti. Nije se micala vjerno me čekala bačena iza wc školjke. Samo brijanje bilo je posebna kategorija. Imam 30 godina, pa valjda se mogu obrijati sam, ajd dobro ne baš sam. Zamolio sam suprugu da me namaže pjenom za brijanje i da britvicu. Pa da krenemo, pošto mi nije bilo zgodno puštati bradu zbog stalnog slinjenja. Opet standardna metoda gore, dolje. Desetak minuta sam se brijao, sjeto sam se čak i dlake u nosu obrijati. Zgodno je to brijanje, jer možeš pljunuti u lavabo, a ne u onu groznu posudu. Kad sam vidio da ću izazvati poplavu u stanove ispod, prekinuo sam.

– Dođi vidi kako sam se obrijao!
Bio sam ponopsan, što sam se polu sam obrijao, bez ijedne ozlijede ili otvorenog krvarenja. Supruga se taman spremala na posao. Obrisala mi je pjenu i opalila se smijati.

– Ajde se sad pogledaj.

Okrenuo sam se prema ogledalu i ugledao polu bradatog sebe.Nisam znao da li bi se smijao ili plakao. Deset minuta brijanja, a lijevu stranu lica nisam ni malo obrijao, ali zato je desna bila savršeno obrijana.

– Ne sekiraj se popravit ću ti. Tako je to kad se hoćeš sam brijati.

“Izvor naše sreće je u subjektivnim osobinama: plemenitom karakteru, poduzetnom duhu, sretnom temperamentu, vedrom umu i zdravom tijelu“ -Arthur Schonpenhauer, jedan od tri najbolja filozofa po mom mišljenju. Po toj njegovoj bio bi krajnje nesretna osoba: niti sam nešto posebno plemenitog karaktera, niti mi je tijelo zdravo, ali um sam nastojao očuvati da bude vedar, kao i temperament, sretan.

– nastavlja se –

Planirati da proslavim Božić kao osoba s invaliditetom? Ne radim, socijala sam u socijalnoj državi.

Socijalnoj, hehe. Da počnem po cesti žicati za pečenku? Ne pada mi napamet. Rasporedit ću i pametno uložiti svojih 1250 kn osobne invalidnine. Nama je valjda u genetskom bar kodu da kukamo.

Uvijek se nekada prije bolje živjelo. Donekle je to istina. Radilo se, gradilo i pravilo djecu. Sada niti se gradi, niti se radi, niti se prave djeca. Kukati možemo i moramo. Kad sam ja išao u Nadu Božić, tada nas je u razredu bilo tridesetak. D anas kad moja kćer ide u istu školu njih u razredu ima duplo manje, kao i razrednih odjeljenja.

“Recesija je kada ti susjed izgubi posao; depresija kada ti izgubiš svoj.” Ne dolazi vrijeme depresije, nego optimizma i pečenke.. Napokon smo izašli iz recesije, a ni Vlade nemamo.

Moram priznati da sam bio sretan i pomalo uplašen kad sam čuo od Grčića koji je klasa optimist da napokon smo izašli iz recesije. Mislim da on ni sam sebi ne vjeruje.

Da smo prost, a ponekad i jesam, zaključio bih da koji će na ku.. ac Vlada, kad su svi oni za isti ku..ac, nikakve koristi od njih, pa ni pečenke.

Neka oni jedan mjesec žive s 1250 kn, ili bar njihov kućni ljubimac. Neki gradovi pomognu svojim korisnicima osobne invalidnine bar za Božić. Slavonski Brod nije među tim gradovima.

Nitko se ni ne pita, koliko ljudi spava na željezničkom kolodvoru, jer to nije važno. Nitko se ne pita gdje nestaje bačeno smeće iz kanti za smeće, jer to nije važno. Od tih problema bježimo, ali postaje nam pitanje broj jedan ako netko piše ćirilicom, što je meni nevažno. Pismo kao pismo , zar nas pismo može ubijati.

“- Asti boga, barba Smoje….                                                                                                                                  – Šta se dogodilo?
– A vi čitate ćirilicu!
– E pa otkad! Jema već šezdeset godin.
– A zašto?
-Zato šta je znan. Da znan kineška oli arapska slova, čita bi i kineski i arapski.
– Ali ta su slova laživa.
– Jednako ka naša. Ne lažu, Luka slova, nego judi, judi lažu.”
( Miljenko Smoje, Skitan i pitan)

Smoju volim , jer je imao stav i „muda“ u vremenima kad je za ista trebalo imati hrabrosti. Pitanje da li će u budućnosti naša djeca znati što je čirilica. Pismo je samo pismo.

“Bolje rak nego rat”. Bio je u pravu i nažalost umro je od raka pluća.

Što si osoba s invaliditetom može poželiti za praznike. Da radi u skladu s svojim mogućnostima. Ne ne daju nam , ni slova o nama ni u pregovorima, oko vlasti. Za njih mi ne postojimo ili smo izgleda statistička greška.

Mi smo, ustvari Borgovi, asimilirane jedinke koje rijetko govore. Da su kojim slučajem pobijedili nacisti sad nas ne bi bilo. Otpor nije uzaludan, još nas ima i bit će nas.

Mi smo ljudi, iako imamo invaliditet. Nismo prosjaci, to ni nećemo biti.

Dnevnik bolesnika: Kako je sve počelo

Dnevnik bolesnika: U bolnici u Slavonskom Brodu

Dnevnik bolesnika: U Zagrebu

Dnevnik bolesnika: Reanimacija

Dnevnik bolesnika: Ponovo dizanje i Krapinske Toplice

Dnevnik bolesnika: Kuća

Dnevnik bolesnika: More, kuća, poso, birtija

Dnevnik bolesnika: Tužba i novi početak

˝VANJA GUTAJ˝!

Započela je operacija Šalata, pod kodnim nazivom “Vanja gutaj“. Ujutro smo krenuli kod prijateljice Danijele na spavanje, pa na vježbe. Našli smo je iz prve, ajd dobro druge, uz pomoć navigacije. Nisam mogao dočekati da dođemo kod nje u wc, potjeralo me pišati. Stan je lijep, ali poslije pišanja.

– Danijela curi ti u kupatilu.

– Hmm, vidi stvarno, morat ću zvati majstora, rekla je Danijela.

Legao sam spavat, jer smo sutra u 8 morali biti na Šalati. Probudilo me drndanje tramvaja, već u 5 ujutro mislim. Šalatu smo našli iz prve, nekako je taj odjel bio preko puta Medikola gdje sam imao moždani, moram priznati taj dio Zagreba mi je totalno izgledao nepoznato. Po fonijatriji sam šetao sa svojom posudom za pljuvanje, kao nekakav prosjak, dobro da mi netko nije ubacio kunu u nju. Logopedica Tamara je nakon par minuta izašla:

– Ooo moji Brođani, možete ući.

Supruga, posuda i ja smo ušli unuta. Sjeo sam ispred ogledala. Ova logopedica je zmaj pomislio sam. Sinko sve je stvar motivacije, kako bi Ćiro rekao. Odmah sam vidio da je Tamara strašan optimist, stručnjak i motivator. Baš mi je takav trebao. Nema apsolutno nikakve veze sa Brodom, rodom je iz Bihaća. Ni jednom nije rekla, ti nečeš, nego mi je rekla:

– Ti češ za godinu dana gutati i doći kod mene bez te posude.

Rekla mi je da mora samnom raditi da uspori moj govor i da moj japanski, postane razumljivi hrvatski.

– Da li bi mogli do 11 otići do glavne sestre Mire na Rebro, ona se bavi sa gutanjem.Još sam toga dana se kesio, namigivao, slao puse Tamari, mrštio se, čak sam i pjevao iako nemam sluha, ali bio sam sretan, jer je napokon krenulo. Na KBC Rebro smo na onkologiji potražili sestru Miru, tamo sam ostao šokiran kad sam vidio dječji dio i male anđele, kroz staklo u izolaciji. “Sudbina miješa, karte, a mi igramo“-Arthur Schonpenhauer .

Bemti sudbinu, pomislio sam, pa to su mala djeca, pred njima treba biti novi dan pun igre i dječjeg smijeha, ali sudbina se ponekad poigra. Sestra Mira nas je odvela u neku mini kuhinju i donijela Prosure.Terapija je bila:

– Gutaj , gutaj..
Nevjerovatno ali ja sam progutao više od 60% toga Prosurea, iako je nalaz iz iste bolnice pokazivao da ne prolazi ništa. Bio sam presretan, kao i moja supruga. Sutra smo se opet dogovorili za terapiju poslije Tamare. Čak sam i pred sestrom podrignuo. Jedva sam čekao sutra i da opet idem kod Tamare. Totalno obrnuti pristup, nego u toplicama a izgleda pali.

– Gutaj, ne gutaj, pa opet gutaj; izgleda da rehabilitacija “Vanja gutaj˝ daje rezultata. Malo mi je bilo jebeno slušati suprugu, kako priča u kuhinji sa prijateljicom Danijelom a ja ležim u nekoj bijeloj sobi sa rustikalnim namještajem, nevina soba hehe. Da sam došao u kuhinju, ionako me nitko ne bi kužio što pričam. Drugi dan vježbi, kod Tamare nisam ni vidio onaj glupi vibrafon, tako da mi nije ništa turala u usta.

-Kruži jezikom sa unutarnje strane usana. Trebaš pljunuti?

– Rebam.

– Gdje ti se ˝t˝ izgubilo? Ponovi sad polako.

– Trebam pljunuti?

– Gdje trebaš pljunuti?

– U osudu.

– Vanja fali ti ˝p˝.

Inače bi se jako naljutio kad me netko nije kužio. Pomislio sam bemti ˝p˝. Na povratku sa snimanja akta gutanja htio sam iskočiti iz auta na pola auto ceste. Rekao sam –Prusi-, a nitko me u autu nije skužio.

– Koji Rusi?

– Prusi!!!

– Tko brusi? Pa ajd ti ne pokušaj iskočiti iz auta, opet to ˝p˝.

Toga dana još je na Šalati bilo malo snijega, ali ja sam nosio teksas jaknu koju sam dobio od mame i tate za rođendan, malo mi je bilo zzima, to je više stvar rockerskog inata.Ubrzao sam slanje pusa na njih 10-ak u minuti. Pred suprugom šaljem puse drugoj ženi, perverzno do bola, još sam se i oblizivao i plazio jezik, naravno svojoj logopedici Tamari. Opet smo na putu do sestre Mire prošli pored dječje onkologije. Ovaj put mi je umjesto Prosurea donijela Ensure, razlika je što Ensure ide na recept i 10X je bolji i besplatan je, pa zašto sam onda ja pio toliko dugo Prosure, koji se plača, stvarno ne znam. Progutao sam ga podosta, uz pljuvanje naravno, još tri dana terapije, ima da gutam nakon toga. Povratak kod Danijele, pošto ju baš ne zanima tehnika i ne posjeduje je u pretjeranim količinama, upalio sam laptop, pa da pročitam vijesti. Snažan potres u Japanu prefekturi Fukushima, izdano upozorenje, jer je nuklearna elektrana oštečena, također izdano je upozorenje za tsumani. Zanimao me dosta od prije Prypiat i Černobil i te zabranjene zone. Nisam znao šta će se dalje događati, ali sve je slutilo na novi Černobil. Tu večer su došli Blanka, sestra od pokojnog prijatelja i Hrvoje 1, koji živi u Zagrebu kod Danijele, bio sam toliko krepan od napornog dana da sam jedva čekao da zaspem. Na kraju je ispalo da je Blanka tulumarila u tome istom stanu, zaključio sam, to je stan sa bogatom povijesti. Evakuacija u Japanu radijacija se širi. Tsumani je obrisao sa lica zemlje gradove uz obalu Japana -vrištale su naslovnice zadnjeg jutra toga dijela moje terapije. 20-ak tisuća km dalje ja sam vodio bitku, svoju osobnu za gutljaj.

– Fakat u tebi ima potencijala, to mi je Tamara govorila.
– Taj fakat još u sebi tražim, ali nemam pojma gdje se zagubio. Kad si bolestan gledaju te kao malo dijete, često sam znao pomisliti da sam beba, ili da sam se se reankirao u psa ili nekog slatkog kućnog ljubimca:

– Aaaa što si mi lijep…- mislio sam još da će mi netko uvaliti zvečku, ili dudu, falilo je samo ono:

– Buci, buci bu!

Mrzio sam to sažaljenje, pa hebote bolestan sam, nisam pas! Operacija Šalata kodnog naziva „Vanja gutaj“ uspješno je završila uz upute da se pred ogledalom: kesim, mršti, beljim, šaljem si puse, pomalo narcosidno? Kuća rekao bih napokon, ali mi se i taj Zagreb počeo sve više sviđati. Ježevo ručak. Malo su me u čudu Turci gledali iz svojih kamiona, sa upitnikom. Na čega se ovaj toći? Na sve organskog porijekla, miksano i propasirano. Ensure mi je bio kolač da se zasladim (valjda je sladak).

– Vanja stigla ti je preporučena pošta!

Prvo mi je pala na pamet garant je neka lova. Na koverti sam vidio HZZO. Pažljivo sam pročitao. Sve do…˝ Odbija je stacionarna rehabilitacija, jer ni jedna dijagnoza nije na pravilnicima za odobrenje˝ i nisam akutan. Mojih 30-ak dijagnoza nisu dovoljne da mi država pošalje na rehabilitaciju jer nisam akutan, što ne gutam nema veze! Pa da prenesem što sam tad pisao tadašnjem ministru zdravlja Milinoviću:

Pitanje:
Poštovani htio sam Vas pitati zašto mi je komisija odbila toplice? Iz Slavonskog Broda sam i vodim spor zbog pogrešnog liječenja protiv bolnice u gore navedenom gradu.
Neke od mojih dijagnoza su:
dysphagia
St. post endocarditis valv. aortalis
St. post impl. graftaortae ascendens
St. post tracheotomiam percutanea
EPI.
Imam 3o godina i nisam jeo godinu dana, hranio sam se putem PEG cijevi, unatoć tome i teškoj lijevostranoj hemiparezi, komisija u Slavonskom Brodu mi je odbila toplice pod obrazloženjem da moja dijagnoza nije dovoljna po pravilniku HZZO-a, da odobre toplice.
Ovim putem sam Vas htio pitati koju još dijagnozu moram imat da mi odobre toplice?
Sa štovanjem,….
Odgovor:

Poštovani, razumijemo Vaše ogorčenje i žao nam je što imate navedene zdravstvene probleme. Međutim, po MKB šifri G 81-Hemiparesis lat.sin.pp.plegia exstr.sup. rehabilitacijsko liječenje odobrava se samo prvi puta, odnosno kad je stanje po akutnoj fazi (nakon operativnog liječenja i premještanja iz bolnice), a prema Pravilniku o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za bolničko liječenje medicinskom rehabilitacijom i fizikalnom terapijom u kući.
Ostale dijagnoze navedene u predstavci od kojih bolujete nisu bolesti za koje je predviđeno liječenje medicinskom rehabilitacijom.
S poštovanjem,
Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje”

Moj zaključak je bio bešćutni birokrati, jesti ću ja! Najbitnije od svega mi je od svega bilo zadržati osmijeh. Snovi svi ih imamo, neki su ružni, a neki lijepi. Od kako pijem Phemiton nemam pojma kakvi su mi snovi. Što sanjam? Nemam pojma (plavuše?), a nije ni bitno. Što bolestan čovjek može sanjati ? Da je zdrav pretpostavljam. Jebiga nakon sna se moraš probuditi i opet biti u svojoj koži, ma koliko ti se ona činila odbojna. “E da je biti zdrav. Zaboravi mali i probudi se to je samo san“.
Vrištati, plakati, biti očajan nad svojom sudbinom. Zanimljivo je što sam najviše osmjeha vidio upravo kod invalida i bolesnih. Ljudi gurnutih od ove naše krasne države na rub svega.
Opet oni se smiju i zrači im optimizam iz očiju iako vjerojatno imaju puno bitaka iza sebe.
Kad izađem van gledam “zdrave ljude“ kako bez osmijeha idu svojim putem i svojim problemima. Naravno od svih osmijeha neprocjenjiv je onaj kad mi ga daruju moje Hana i Tea. Optimizam je puno puta skoro pobjegao iz mene, tu sam još uvijek imam osmijeh (sa ljevostranom parezom lica, haha). Bušili su mi pluća, želudac, vrat, rezali rebra….
Ostala mi je desna ruka i desno oko (lijevo je polufunkcionalno) pa mogu lupkati i pisati po tipkovnici. Izazov mi je kad mi neko kaže “Ajd, namigni na lijevo oko. Ebote to je stvarno teško! Svejedno svima nam više fali osmijeha. Isprika zbog par psovki.

HUMANITARNI KONCERT

Tih dana su mi došli lokalni političari u posjetu iz redova pozicije naravno.

– Vanja, kako si?

– Ide, naravno.

Od svog dvosmislenog odgovora nisam odustajao ni pod razno. Kako ih podmititi? Pošto nisam imao plavih koverti pala mi je napamet klopa. Oni su meni donijeli kekse i sokove, koje sam mogao samo gledati. Gledali smo se. Naravno bilo je tu puno političkih fraza tipa: Sjajan si ti, oporavit ćeš se. Srećom prije nego što mi se počelo pušiti iz ušiju, stigla je klopa. Bogme zu zašutili, na pola sata. Bilo mi je drago što su došli. Na odlasku su rekli:

– Vanja ovo ti je samo prethodnica!

Prethodnica? Trebat ću pod hitno otvoriti neku piceriju. Tih dana je umrla i Vida Borš, koja je po meni pisala jedan od najboljih blogova: „Humor, a ne tumor“ sam blog je bio pun nevjerojatnog optimizma i humora, do samog kraja. R.I.P. Vida!

– Vanja da li se možemo naći u Starsu?

( birc 100 m od moga stana), bio je poziv upućen meni od šefa i tajnika lokalne stranke iz naravno redova pozicije. Nisam rekao ne, nego možemo! Toga dana mi nije radila supruga pa smo zajedno otišli do Starsa, 100m šetnje u komadu, bemti pa to je rekord. Tajnik i predsjednik su me čekali tamo.

– Pozdrav drugovi.

Pozdravio sam ih svojim standardnim pozdravom, iako su oni više brijali sa onim pozdravom u kojem se iskazuje spremnost za dom. Pitali su me od čega živim?

– Fotosinteze, sexa (taj mi dio nije pokvaren, hehe), gledam u sunce i upijam energiju, a inače sva su moja primanja 1250 kn.

– 1250 kn? Odlučili smo ti pomoći i organizirati veliki humanitarni koncert za pomoć tebi. Koncert bi bio u svibnju.

Pogledao sam u suprugu, ona je znala moje stavove oko toga. Nikad ni pod razno, nisam htio prositi, a uostalom nisam ni mogao, je u mome posjedu nije bio ni tekući a ni žiro račun. Doticaj sa novcem je bio jedino kad poštar ga donese, nakon čega bih ga odmah predao supruzi. Pare nisu za mene, a pogotovo da tražim nečiju samilost i da se naslikavam kao jadnik koji traži sažaljenje.

– Vanja što se bezveze sekiraš, ionako ćemo ti mi sve organizirati.

Supruga je bila za, ali ja sam sve teže pričao.

– Sutra ćemo Vam javiti što smo odlučili?

Na putu do stana natrag me je nagovorila na koncert, toliko o mojim stavovima! Buđenje prirode u proljeće, pored toplane na mazut na Slavoniji 1 bilo je naprosto neprocjenjivo. Pucao me neki adrealin, Tomo me je u trenirao da sam u komadu hodati sve više, bar do klupa u blizini stana. Tad sam bio zaokupljen tim koncertom, ali mi se istodobno sviđala sve manje ideja da budem maskota, pred 500 ljudi, jer sam po sebi nisam daleko od maskote. Možda me neko jednog dana brandira, na npr. neki ˝šlagirani˝ proizvod. U Namieu u Fukushimi je evakuirano sve stanovništvo u radijusu od 20 km od elektrane, koji su nažalost morali reči meni najružniji pozdrav svojoj kući i domu. Zbogom zauvijek! Nažalost dosta je životinja ostalo, pa sam preko youtubea, pratio njihovu evakuaciju. Kod na s je opet bilo: hebeš zemlju koja nema premijera u zatvoru ili bar u Remetincu! Tih dana me Građanska akcija oduševljavala svojim aktivizmom, pogotovo sa akcijom: “Potrubi za pad HDZ-a“, kod džamije u Zagrebu.

– Hoćemo li ići u prvu šetnju sa Teom? Idemo se obuči.

Prva šetnja prekrasnim, mazutom prekrivenim, nekad radničkim naseljem, u kojem trenutno ima najmanje radnika. Nekad su ga zvali Đurino naselje, jer su u njemu živjeli radnici Đure Đakovića. U to vrijeme se nisam znao sam obući, pa sam čekao svoj red. Tea je van ponijela svoju dudu, ja svoju dudu i posudu ostavio u stanu. Pomalo je pričala, ali je skroz pokupila moj japanski govor.

– Tata za je ovo?

– Vijeće (cvijeće supruga je prevodila),
ali je Teu cvijeće ostalo vijeće. Kad je Tea skužila pobrala je cijelu livadu. Trebalo mi je dvije godine da dočekam prvu obiteljsku šetnju i kćeri uberem cvijet. Kad ubereš jedan cvijet skužiš, da i okolo ima livada, ali ovi iz Komunalca su nas preduhitrili, čak su i travu za zeca pokosili. Tomo mi je došao na fizikalnu u kući.

– Promijenili su mi teren i dobit ćeš novog terapeuta Miru.

Opet i opet noga. Tomo mi je odgovarao jer me kužio preko 50% što mu kažem. Ode on i on, bio bi red da onda upoznam Miru. Miro terapeut je drugi ćelavi terapeut, nakon Hrvoja, ovaj je imao i bradicu za dodatak. Neki feminizirani lik, gledao me ko da ću ga ugristi u najmanju ruku.

– Hoćemo li ići na stepenice malo van da prohodamo gore dolje?

To gore dolje me me stalno spopadalo, iako mi je davalo perverzne asocijacije. Pitao sam se hoće li me još neko naguziti na tim stepinacama? To bi mi bila kao neka kolonoskopija, na toj pretrazi valjda jedino nisam bio, ali nisam baš ni u to siguran, samo sam čuo da nije ugodna. Na kraju je Miro ispao skroz ok, rocker i gitarist. Kad je vidio da sa lijevom stranom stepenica se penjem lijevom stranom (a imam oduzetu lijevu ruku) i držim desnom rukom upitao me:

– Da li bi mogli probati da ideš desnom stranom stepenica gore i odguruješ se od zid desnom rukom?

– Naravno. – iako sam se bojao da me gravitacija ne prevrne natrag niz stepenice.

Stepenica, po stepenica i 17 stepenica, ostalo je još samo tri kata do stana. Od totalne lijeve strane otišao sam totalno desno i napokon naučio hodati stepenicama, uz zapinjanje lijeve patike (svaki vrh lijeve patike mi je izlizan od stalnog zapinjanja). Nakon 30-ak minuta, završili smo sa terapijom. Miro je bio ljubazan do bola.

– Da li možeš dići malo više nogu da ne zapinješ? Da li te boli?

Više mi je odgovarao naredbeni pristup terapeuta. ˝Digni nogu odmah! Da li boli, mora da boli!˝ Naravno uz lagani sadomazo smiješak dok mi oči ispadaju od bola.

– Hoće li biti problem da ti dolazim svaki drugi dan oko 9?

– Naravno da neće!
– Taman poslije preporuke vina za taj dan u ˝Dobro jutro Hrvatska˝! Tih dana sam vježbao govor za humunatirani koncert. Poslao sam im svoje slike, pa ako hoće neka prave maskotu od mene. Slušao sam govore Martina Luthera i Vlade Gotovca, jbg. svi su bili političkog karaktera, ali su prenosili dobru ideju. Zaključio sam na meni je samo da kažem ˝hvala˝. Tih dana smo čekali poziv da kažu točan datum maškara. Svidilo mi se hodati po vani, pa sam sve dalje i dalje išao od kuće. Razmišljao sam da prekinem sa fizikalnom u kući, jer je Miro malo zabušavao, bar me je naučio hodati po stepenicama. Poslije mora krečem na fizikalnu pješke na Trg pobjede, naravno pješke u pratnji ženskog tjelohranitelj. U Libiji je bjesnila revolucija, ali tko sta može Gadafiju kad ima ženske tjelohranitelje baš kao ja. Dok sam čekao da me zovu za koncert, zadao sam si novi cilj koji se zove štok˝. Štok samo ga pravi alkoholičari piju. Štok hvala ne ipak malo prevelik postotak alkohola za mene. Pivo i bambus su za mene bili vrh alkohola. Znao se i gemišt ubaciti. Pa koji onda štok mi je bio cilj. Štok visok 204 cm, štok od vrata. Cilj ga je bio dotaknuti lijevom rukom. Blanka Vlašić je tad jurišala na 210 cm, a ja na 204 cm. Da preskočim, samo da dotaknem. Uf nevjerovatno je koliko je teško dići vlastitu ruku. Na 170 cm se već počinjala tresti kao pleumatska bušilica. Uspio sam je dići otprilike do 180 cm, naravno da pretjerujem. Ostala su mi još 24 cm cilja do cilja zvanog štok. Svibanj je prolazio, ali od očekivanog poziva ništa. Postavio sam si upitnik da li me mogu lagati za humanitarni koncert u tome svom jadu, koje me spopao? Vjerovao sam da ne i da se ljudi ipak na taj način nebi igrali sa ljudima. Budi pozitivan, to me je nekako držalo. Nikad baš nikad nisam tražio da mi netko organizira koncert. Prosjak može kopati po smeću i biti gospodin, a najveći gospodin može uvijek biti prosjak u duši. Tako mi je govorila gazdarica u Zagrebu koja je umrla u 103-oj, bila je pametna žena. Sa 100 je igrala šah sa mnom.

– Ja sam u Banovini Hrvatskoj bila među najboljim šahistkinjama,

– Banovini Hrvatskoj?

Gospodina čine djela, a prosjaka često sudbina odredi. Lažna odjela, mimika, osmijeh, a u duši pojedinci uvijek ostaju prosIjaci! Savjest se ne može kupiti, ona ti ostaje, ako možeš živjeti sa njom. Pandaci i razni lokalni političari izgleda mogu. Da li sam bio tužan zbog koncerta? Jesam, moram priznati. Homo homini lupus (Čovjek je čovjeku vuk), ima tu istine. Osobno mi nije tu naneseno zlo, ali nepravda je. Samo jedna rečenica:

– Vanja mi to ne možemo organizirati, -bi bila dovoljna.

Naravno nitko me nikad nije zvao, aha ta politika! U međuvremenu je bilo i pripremno ročište u kojem je zaključeno da se je tužba osnovana i postupak ide dalje. Odvjetnica je rekla da će na slijedećem ročištu u rujnu biti zatraženo i vjerojatno odobreno vještačenje vještaka.

Ti kilometra jugoistočno od papirnato-plišane rode nalazi se druga moja ishodišna točka. Srijedom idem tamo na „šah“. Dohodište je bivši dječji vrtić na Hebrangu, preko puta, zamislite čega, upravo vrtića. Valjda su skužili „ gradski oci“ da su dva vrtića u krugu 30 m previše. Ponosni smo jedan su nama dodijelili na korištenje. Hvala im!

Kod nasu Hrvatskoj sam pojam „otac domovine“ (pojam otac se grana: gradski, seoski i ne znam kakav već…) upitan je. Kad otvorimo novine: Delegacija X zapalila svijeće i položila cvijeće ispred spomenika oca domovine Ante Starčevića, pa je delegacija y zapalila svijeće i položila cvijeće ispred oca domovine Franje Tuđmana….

Pa tko je onda otac naše domovine? Let s google it, kako bi Đuro rekao. Uf, a koliko ih je: Stjepan Radić, Eugen Kvaternik, Ante Pavelić (odričem se oca domovine ako je on taj), Franjo Tuđman. To su potencijalni. Da li nam je domovina produkt više oćeva? Google ne laže i kaže Ante Starčević. Tko je onda majka? Let s google it! Zašto Tito nije naš isto otac (nema pravo da bude to), kao da nismo i danas u Avnojevskim granicama (zahvaljujući antifašizmu), a i Ustav iz 1971, koji nam je donekle pomogao na putu do samostalnosti. U tome je nesumnjiva zasluga ustavnih reformatora iz 1971. godine i Mike Tripala osobno. Da li Tito i Mika Tripalo imaju pravo da budu isto naši očevi domovine.? U Istri s ponosom ulice nose naziv po Titu. Mi imamo Milu Budaka, koji je bio jedan od ideologa pokreta koji je eliminirao skoro 95% naših sugrađana Židova. Davno je to bilo. Nažalost naša povijest se previše reflektira na našu sadašnjost.

Google šuti, koji smo mi , pet očeva, a ni jedne majke. Dora Pejačević (1885. – 1923.) prva je žena skladateljica u Hrvatskoj. Vesna Parun (1922-2010) jedno je od najznaćajnijih imena hrvatske suvremene poezije. Savka Dabčević-Kučar (1923-2009.) od 1967. do 1969. bila je predsjednica Vlade SR Hrvatske. Da ne idem dalje… još će mi ostati Ruža Tomašić.

Moram priznati da kao pripadnik muškog spola sam fasciniran koliko su koliko su “naše” žene dale na svim poljima od znanosti do sporta.

Majku i oca domovine je bolje ostaviti povjesničarima ili kolektivnom DNK utvrđivanju očinstva. Najednostavnije je pitati neku bakicu na klupici, jer one ionako sve znaju. Skoro sam zaboravio da je to nemoguće, iz razloga što naše klupe nemaju daske. Da i dalje nam fale daske na tri klupe 30 m istočno od papirnato plišane rode, a bakice imaju išijas i reumu.

Albert Einstein, Christopher Reeve, Franklin D. Roosevelt, Stephen Hawkings i mnogi drugi čuli smo svi za njih. Odakle mi oni sad? Oni su o bili ili jesu osobe s invaliditetom, samo na entu potenciju pametniji od mene. Naš svijet nebi bio isti da njih nema. Da se vratim u Slavonski Brod, ali ne kod rode, već na Hebrang u udrugu Loco-Moto.

-Vlado složi šah da te pobijedim, već kod Kauflanda unaprijed upozoravam Vladu da se pripremi na poraz.

Međusobno si uputimo par upozoravajućih poruka za poraz.

Pozdrav druže Vanja. Drug jednom kad postaneš uvijek drug ostaneš. Valjda me zbog mojih nekih, istina, većinom lijevih uvjerenja svrstavaju u komunjare. Darka pozdravim s Đes Hajdukovac, a on od glave do pete u Dinamu.

– Ček da ispušim, pa idemo igrati.

Moram priznati uvjeren u pobjedu nekad i izgubim uz par sočnih psovki. Još sam i šahovski sudac i propagiram fair play (figurativno), ali i šah može biti opasan sport. Najčešći su prekršaji u šahu onakvi kakvi se i u stvarnom svijetu događaju, oni ispod stola.

“Parkirni znak sa slikom kolica ne znači da je mjesto rezervirano za invalide. Zapravo je to znak upozorenja, da mjesto pripada Chucku Norrisu i da ćete ubrzo postati invalid ukoliko tu parkirate.”

Moram priznati da mi sam taj znak nije jasan. Zašto invalidska kolica na znaku? Imamo posebno označena mjesta da pakiramo svoja vozila ili/ ti kolica. Malo je apsurdan sam zna, ako parkiramo svoja kolica. Mnogima, nažalost, invalidska kolica trebaju. Unatoč tome znaku pojedinci i dalje parkiraju, ali od Chucka ni traga

Od dodatnih prava iz vlastite invalidnosti, konzumiram jedino taj znak prava pristupačnosti za osobe s invaliditetom. Imao sam sreće ponovo sam prohodao, tako da mi, hvala Bogu, ne trebaju više invalidska kolica. Nemam ni auto, ali imam vozački, nemam ni stan , ali živim u stanu, nemam para kao i svi , ali preživljavam. Muči ime jedino kako da nešto postignem kao OSI osoba.

Osobi koja bi npr. ostvarila honorar u iznosu od 800,00 kn mjesečno osobna invalidnina bi se umanjila, te iznosila samo 450,00 kn. Ovakvim uređenjem ovog prava, osobama s invaliditetom direktno se poručuje da se „drže“ socijalne naknade i neka ne prihvaćaju zaposlenje. Ukoliko ostvare neku zaradu od vlastitog rada ili stipendiju za troškove školovanja, sve izdatke koji proizlaze iz invaliditeta morat će podmirivati sami, znači, sve eventualne troškove koje imaju kako bi se uključili u život zajednice: došli na posao, nabavili pomagalo, platili pomoć u kući, studirali i slično. Kao što je od predstavnika Ministarstva rečeno na jednoj od rasprava o budućem Zakonu o socijalnoj skrbi: „Ako osoba s invaliditetom radi, znači da ona nije osoba s teškim invaliditetom?!“ Ako se osoba s invaliditetom samo i pokuša aktivirati – gubi pravo na naknadu po osnovi invaliditeta! Dok, s jedne strane, sustav zapošljavanja razvija mjere aktivne politike zapošljavanja osoba s invaliditetom, sve više se razvijaju sustavi podrške zapošljavanju, s druge strane, sustav socijalne skrbi tako uređenim odredbama ne podržava stjecanje niti najmanjeg prihoda osobe s invaliditetom, ali podržava stav da ako je netko osoba s invaliditetom onda je potpuno nemoćna i nesposobna, i obratno, ako je imalo aktivna – znači da i nije „invalid“. Uz očiglednu diskriminaciju osoba temeljem radnopravnog statusa, zabrinjavajuća je posljedica ovakve odredbe destimuliranje zapošljavanja osobe s invaliditetom. Na ovaj način te se osobe još više vezuje uz sustav naknada, umjesto da sustav potiče naše neovisnije življenje.

Znak pristupačnosti je samo jedan, ali isto bitan element. Često vidim znak prednosti za OSI u raznim ustanovama, ali da li ga koristim – NE. Čekam u redu, iako mi bude ponekad teško stajati i čekati. U pet godina moje invalidnosti samo je jedan dečko dotrčao do mene da mi pomogne, jer nisam znao kako da pređem stepenicu, jer je bila zaleđena. Drndav i nesiguran kakav jesam već sam se vidio na traumi.

Ima dobrih ljudi koji pomažu i volontiraju u udruzi Loco- Moto, ali ima i onih kojima smo nužno zlo. Postavljam si pitanje kao i svi, šta će s namam biti? Skvotovi- što nam je zajednica namijenila? Kakva je naša budućnost? Bit će takva kako oni gore odluče. Hoće li slušati u tome OSI (udruge i naše predstavnike)?.
OSI su u centru pažnje samo jedan dan, na dan Osoba s invaliditetom, a kako je što je s ostala 364 dana u godini kad smo isto invalidi?

Dnevnik bolesnika: Kako je sve počelo

Dnevnik bolesnika: U bolnici u Slavonskom Brodu

Dnevnik bolesnika: U Zagrebu

Dnevnik bolesnika: Reanimacija

Dnevnik bolesnika: Ponovo dizanje i Krapinske Toplice

Dnevnik bolesnika: Kuća

Dnevnik bolesnika: More, kuća, poso, birtija

Dnevnik bolesnika: Tužba i novi početak

Dnevnik bolesnika: Vanja gutaj! Humanitarni koncert

VANJA U ILEGALI

Pahor-Kosor je bio poseban odnos, zahvaljujući njihovoj prisnosti. U lipnju 2011. su završeni pregovori a 1. srpnja 2013. ulazimo u EU. Njih dvoje su bili toliko prisni da bi u najmanju ruku bilo korektno da su u javnost pustili neki kućni pornografski uradak, ako zbog ničega bar zbog dobrih odnosa sa susjedima. Tih dana dana je jedan dečko umro na infektologiji, mislim da se Ivan zvao, supruga mi je rekla. Nisam istraživao, ali i kod njega je bilo puno nelogičnosti, kao u mome slučaju. Umjesto na dijalizi, on je završio na groblju. Godinu dana će biti, spremali smo se u lipnju na more, ta godina je proletjela. Godina bez ležanja u bolnici. Kod kuće sam stalno pokušavao nešto miksano jesti na usta. Sa Tamarom smo se dogovorili jednom mjesečno dolaziti u Zagreb, kad supruga ne radi. To sa gutanjem je totalno nevjerojatno. Znalo se dogoditi da nakon sat vremena pljunem, a ono bijelo. To je šlag koji sam jeo prije sat vremena, dobro je. Spremao sam u jednjak zalihe hrane za zimu. Previjanje pega je posebna kategorija. Cijev ti viri iz stomaka, kao nekakav kiborg da bar mogu biti kao Arnold terminator. Ljudska robotika me uvijek zanimala, pa zašto ja naprimjer ne bi mogao sebi zamijeniti pokvarene dijelove? Karbonski zalisak već imam ali bar lijevu ruku od titana? Progamirani mozak, ionako je i ovaj organski već programiran sa marketingom i kapitalističkim sranjima, ali da imam umjetni mozak, mogao bi se restartirati ili nadograditi po potrebi. Da mi je biti kiborg! Umjetnu inteligenciju treba ostavit za budućnost. Bilo bi puno lakše narediti nekom robotu da ti složi knjigu, po vlastitoj zamisli. Da li sam ja invalid često sam se pitao? Pored mene je papir. Ja sam invalid 100% od glave do pete. Pele najveći nogometaš svih vremena vjerovatno je totalni „invalid“ za sve drugo, kao i Albert Einstain, kao nobelovac je bio invalid za nogomet, iako mu je IQ bio prevelik i za nas šlagirane. Shvatio sam da sam invalid, ali da je svijet prepun invalida i da nema čovjeka koji nema neki oblik invalidnosti, bilo mi je lakše jer kod mene za samosažaljenje ne može biti mjesta. Ionako svi smo mi invalidi. Tamara mi je rekla da se sa Šalate sele u onu zelenu zgradu, gdje sam kao mali slinavi jedva ušao. Mali slinavi tj ja naučio sam da od lipnja pa do rujna se i ne radi puno po bolnicama, a još manje po sudovima, također isto vrijedi za prosinac, siječanj i ponekad veljaču, a zna i u ožujku ponekad napadati snijeg. Kad se onda radi? Radi se radi, ono sa radom Crnogoraca, je izgleda samo mit, nisu dovoljno upoznati sa nama. Kod Tamare je 45 min doslovno vrijedilo i svake minute i više nego da sam u Slavonskom Brodu išao svaki dan na terapije, čak su mi i putne troškove priznavali, naravno one najeftinije. U rodnom gradu su odbili radit samnom, jer po njihovom sam bio otpisan. Ona mi je rekla da ću dogodine gutati. Toj ženi sam apsolutno vjerovao. Njoj nisam nikad bio broj nego Vanja. Bolest me pokušala otpisati i poniziti ali otpisat ću ja nju i poniziti, mamicu joj.

– Vanja vježbaj. Mršti se kesi, pravi face, u rujnu ću ti na Rebru posuditi spravu za vježbanje gutanja iz Nizozemske.

Najjače mi je bilo sa studentima na praksi. Oni se poredaju oko mene a ja im šaljem puse, pa im plazim jezik.

– Vidi kako je fino izvukao jezik. Ma bravo Vanja!

Ove godine , opet ništa od kupanja, ali idem na more! Prije mora sam morao ostvariti još jedan cilj – izaći iz ilegale. Kako prihvatiti sam sebe? To mi je pitanje bilo pitanje svih pitanja. Invalidnost me totalno desocijalizirala od ljudi. Otići i u trgovinu za mene je bila opasnost.

– Bok ja sam Anja!

– Nisi ti Anja, fali ti V.

Gadno je kod rehabilitacija što te doslovno nitko ne konta. Izaći negdje sam. Nee, bojim se kako će me ljudi razumjeti kad sam sebe ne razumijem. Da li je vani veliki vuk koji će me pojesti? Nema u Slavoniji vukova, srećom moždane stanice mi nisu toliko ubijene da to ne znam. Ipak nisam crvenkapica, a i nisam jestiv (vuk bi uginuo od probavnih smetnji). Da li sam bio siguran da nema vukova? Naravno da nisam. Kako da se osamostalim? Nemam pojma…kako da odem sam u trgovinu? Nekako mi je pasalo biti invalid u ilegali, ali samo neko vrijeme. Strah od neprihvaćanja okoline je bio je jak do bola. Nisam jedini ima i puno gorih od mene, koji su osuđeni na ilegalu. Vrata za izlazak iz ilegale su mi bila ona virtualna. U njima možeš komentirati, pa i igrati košarku, nogomet. Jbg, za to mi je falila jedna ruka. Cilj je bio jedan a on je izlazak iz ilegale, odlučio sam prije mora sam ići do trgovine. Za to treba imati muda a gdje se bolje mogu pripremiti nego na moru. Najednostavnije je da nekog pošaljem u trgovinu pa da mi kaže kako je tamo. Vanja ti to možeš i imaš sreću da hodaš. Dobro, idem kupiti bon za mobitel. Vrata su mi bila izlaz i pećine, znao sam da više nema natrag. Na putu do trgovine sam skužio da mi je bliže i jednostavnije kupit bon na kiosku. Dogegao sam se do kioska.

-O bar an,olim as on od 25 una (Dobar dan, molim Vas bon od 25 kuna).

Blijedi pogled prodavačice, a taj blijedi pogled ubija kod izlaska iz ilegale.

– Rekli ste upaljać?

– Ne ekao sam on od 25 una.

Povuci potegni bon je bio moj. Pravac spilja koja je na četvrtom katu (spilja na visini). Pretraživać Google. Ako ne govorim bar mogu pisati ili mimikom i mahanjem ruke pokazivati što želim. Loco-Moto mi se ponudio kao rješenje. Ja bi tamo ti ljudi igraju i šah. Povuci potegni, uspio sam si dogovoriti prijevoz do tamo. Tamo su me svi dočekali sa smiješkom. Čak ni vuka tamo nema. Prihvati sam samoga sebe družeći se sa ljudima koji daruju samo osmijeh. Nekima ljudima nas nije jednostavno slušati i najlakše se pravit grbav i gluh. Ne postoji mi i oni, postoje ljudi u potrebi i oni koji to nisu. Na nama u potrebi je da izađemo iz ilegale i da se naš glas čuje. More i spremanje zalihe čokolina u želudac, možemo krenuti. Samo da si prebijem mjehur da se popišam i možemo. Problem kod hranjenja sa kašastim je što te stalno tjera pišati. Čim smo krenuli kao nekakav pas sam jedva čekao da stanemo da se popišam. Standardno zapišao sam svoj teritorij u birtiji u Vojniću i u Kninu. More 2011, je isto bilo kao i 2010. Malo mi je prilazna strmina izgledala manje strma nego prethodnih godina. Sišao sam dolje bez štake. Standardno društvo mi je na terasi bila agava. Toliko ju obožavam da već godinama želim od nje napraviti tekilu. Jedini problem je moje neznanje o pravljenju tekile. Te godine je bilo dosta turista. Mora netko imati otključani wi fi. Nije da sam ovisan ali je internet postao moja droga uz Phemiton naravno. Sigurno su Škoti za ljetovanje masovno odabrali Jadran pa su zaključali sve wi fi mreže. Prijatelja Ante opet nije bilo na moru, njegova sestra je ostala u Italiji. Sa Teom sam komunicirao jako dobro, savladavala je hodanje brže od mene kao i govor (hvala Bogu). Prvi sam skužio naftnu platformu na remontu Brodo Trogiru. Trebalo mi je samo par dana da skužim zid na terasi, na kojoj stalno boravimo. Lagao bih kada bi napisao da brzo kužim. Vrijeme je bilo da kao u onoj seriji C.S.I. krenem u istragu toga zida.

– Tea idemo!

– Na more! Pomislio sam tata još ne može ići na more da mu želudac ne upije Jadran.

Gore dolje i došli smo do druge strane zida. Sjetio sam se Top liste nadrealiste i bacanja pogleda u vis. Bio bi red da bacim pogled preko zida. Uspio sam, preko zida sam bacio pogled na svoju terasu. Došla je i Hana provjeriti što radimo sa pogrešne strane zida.

– Tata idemo na more.

Vrag je odnio šalu dosadan sam i vlastitoj djeci. Sam sam i sebi dosadan bilo je vrijeme za povratak na pravu stranu zida. ˝No matter how many plans you make or how much in control you are, life is always winging it“ ovo nije rečenica od nekog filozofa već od igrača američkog nogometa Carroll Bryanta. Kako bi rekli mnogo pametna izjava za jednog nogometaša.

Mučilo me zadano. Volio sam spontanost,ali od spontanosti nije ostalo ni s. Postao sam jebeni programirani robot koji je čekao dva puta tjedno da se otušira, umotan kao poklončić u vrečice (samo mi je falila mašnica) na plus 40. Garant me i susjed osjetio. Previjanje onog pega dva puta dnevno, koji je sve više flisao, oko cijevi na ulasku u moje tijelo je počelo izrastati živo meso. Preko godinu dana sam već kineskom cijevi u stomaku, to ni Kinezi ne bi izdržali. Onda seks, da, da ako se pitate to mi je jedino radilo za divno čudo. Poze iz Cama Sutre bi bile opasne po moj život. Čak je i seks bio zadan jednom tjednom, ako bi se dogodio dva puta to bi bilo vau za mene. Kad bi supruga sa Hanom i Teom otišla na more sjeo bi na zidić i gledao stepenice i more. Pomislio sam da probam sići, ali bojao sam se. Najviše me je bilo strah da me kćeri ne vide ozlijeđenog i polomljenog. Život je pobjeda, pomislio sam više puta. Da se restartiram? Japanci žive po zadanim normama, ipak sam ja samo jedan Balkanac. Nagodinu silazim niz te stepenice. Za svaki slučaj ponijeti ću zdravstvenu knjižicu. Nisam postao hinduist, ali zadao sam si mantru koju sam stalno ponavljao: ˝Ćevapi su moji, ćevapi su moji˝, prevedeno: ˝gutati ću, gutati ću˝. Za slijedeću godinu sam ljestvicu postavio visoko 2012. godine ću sjediti sa svima. I jesti. Dogurao sam do 70 kg a ne jedem, kad počnem jesti, mogao bi postati Đapić. To mi je bila opasnost, a ne mantra. On je u to vrijeme bio in i njegova slika je proglašena za najbolju montiranu sliku, iako jedina nije bila montaža. Volio bih jesti, igrati košarku, kao on na na pobjedničkoj slici, ali za moje tijelo bi bilo previše da budem Đapić, jer ipak ja sam polukiborg. Opet sam zaglavio u politici. Ona je kao ono živo blato u Amazoniji kad te počne gutati teško se izvući. Mene je već progutala i stvrdnula se. Slavonski Brod, došlo je vrijeme za povratak. Vidio sam more, bio na njemu, a ni okupao se nisam. Hana i Tea su se nakupale, a ja skoro pocrnio ispod bora na terasi u majici.

Završilo je more 2011, primijetio sam napredak, ali mali. Slavonski Brod, sve u svemu urbana betonirana selendura, još par mjeseci odradim sa prvim fizioterapeutom Ivanom (sa oklagijom), pa ojačanih mišića krećem na fizikalnu terapiju pješke (uz Gadafi pratnju). Mučilo me kako da stepenište savladam po sredini, previše sam bio klimav susjedi ili pijan, ovisno o kutu gledišta, da se usudim za taj pothvat i centriram svoje kretanje, spremio sam ga u svoj hard disk od ostatka funkcionalnog mozga pod nazivom ˝Moraš˝. Nisam imao baš neke snove . Sanjao sam Pandaka i bolnicu, svaku noć ispočetka on me u snovima spopadao sa tuberkolosticima. Tako da sam se i snova bojao. Kontradiktoran kakav jesam, smetala mi je buka i glasno pojačan TV, nemam pojma zašto. Moj glazbeni ukus je isto kontradiktoran do bolesti sam slušao Halida, pa i Crvenu jabuku, pušenje i Gunse, a neugode. Nakon moždanog su ostali: Gunsi i Zabranjeno pušenje. Umjesto tihe glazbe počeo sam slušati glasnu. ACDC (fan Agnusa Younga), Nirvanu, šteta što se Kurt roknuo, Janis Joplin šteta što se roknula, Azru od naših, EKV itd… Moje vikanje ˝Stišaj˝, zamijenilo je vikanje na mene da stišam. Nekako je od svih Janis Joplin najviše iritirala moje ukućane.

LJEČNIČKA GREŠKA ILI SPLET OKOLNOSTI

„Malena neće novog udvarača, vjerno čeka svoga Klepetana“, po povratku u Slavonski Brod sam našao neke stare novine sa bombastičnim naslovom.“Malena ne obraća pozornost na njega, niti reagira na njegova udvaranja, jadnik se ubi lupajući kljunom“. Kljunom? Tko su ti dvoje, garant neki celebrity par. Još se jadnik ubi lupajući kljunom ˝Na krov školske zgrade u Brodskom Varošu u ponedjeljak oko 7 sati stigao je mužjak rode˝. Pomislio sam stigao je rodan Klepetan, mada me malo začudilo jer u posljednjih šest godina nikada nije dolazio prije 24. ožujka. No, kada sam pogledao Malenu, koja već danima stoji u svom gnijezdu na pomoćnoj školskoj zgradi i vidio da se nimalo nije uzbudila, čak se okrenula na drugu stranu, odmah mi je bilo jasno da to nije Klepetan. To su rode i to samo 3 km od mene zračne linije. Rodan Klepetan je faca, a rodica Malena ga vjerno čeka, da sleti pored nje i na nju. Nisam ni bio svjestan koliko imam poznate face iz svijeta roda u svojoj blizini. Još je i rodica Malena roda sa invaliditetom i ne može letiti, nego jedino čekati da rodan sleti kod nje i nadati se da ne šara okolo na svome letu do nje. Moja rutina se nastavila. Oklagija, fizioterapeut Ivana i ta ponavljanja. Ponekad sam se pitao kako da razbijem rutinu u koju sam upao. Čudilo me jedino kako Malenoj nije dosadio Klepetan. „Svi morate biti centrirani“; izjava Ante Pavlovića, poznatog i skoro čuvenog kiropraktičara, kojem je sve centrirano osim mozga. Već kad me svi vode van na te stepenice u zgradi pomislio sam da bar po njima probam hod centrirati. Desno se spuštam niz stepenice, desno se penjem uz stepenice. Moždani me je opalio desno pokvario sve lijevo, ali sve desno radi. Jbte još će ljudi zaključiti da sam desničar. Užas, vrijeme je da se centriram, bar hod po stepenicama.

– Ivana idemo dolje!

Prvi put sam fizioterapeuta pozvao u šetnju po stepenicama. Kod mene nije nikad bilo okolišanja. Kava, upoznavanje, gemišt pa…. Preskočimo to idemo na stepenice da se centriramo ma nema veze što je taj srpanj bio pakleno vruć. Uspio sam, centrirao sam prvu stepenicu, a na drugoj sam već bježao desno prema zidu. Ima vremena, centrirat ćeš se ti.

Pitao sam se stalno ista pitanja. Što sam ja pobogu skrivio? Moje kćeri imaju oca, doduše klimavog, slinavog i drndavog do bola. Teu ne mogu nositi a Hanu mogu samo zagrliti i pomaziti. Ako je dignem može se dogoditi da mi iščupa peg. Pogled kroz prozor kako sretne obitelji hodaju sa svojom djecom. U meni neopisiva nositi mlađu kćer. Ostala je zakinuta za normalnog tatu. Da li prepustiti emocijama da me nadvladaju i potonuti u depresiju? Ne, imam njih dvije i moram se razbiti u njihovim svatovima. Sa suprugom ih odgojiti da postanu dobri ljudi i što je navažnije, da budu svoje. Strah od povratka u pakao bolnice je bio svakodnevan i jak. Što je najgore počeo sam kupovati Posavsku u kojoj bi samo pročitao čitulje. Malo puno morbidno.

21. rujan je bio datum kad će vještak infektolog reči da li sam krivo liječen ili ne. Kako se taj datum približavao bojao sam se sve više. Najviše me bilo strah one: “Vrana, vrani ne kopa oči“. U to vrijeme je baš na zatvorsku kaznu osuđen kirurg od Maškarina nepravomoćno. Fizijatru sam rekao da ću odraditi još dva mjeseca fizikalne terapije u kući. Supruga moj veliki oslonac u tim trenucima svakodnevno je žurila kući nahraniti Hanu, Teu i mene. Prilično ju je umarao posao a i bojala se reakcije Pandaka na tužbu. Njegova reakcija je bila zločesta po meni, za nju sam saznao puno kasnije. Zvao je suprugu na stranu i rekao joj:

– Znam za tužbu, ona neće utjecati na moj odnos prema tebi.

To je jedini komentar njegov što sam saznao do danas uz onaj

– Jadan Vanja.

Jadan sam priznajem, ali to što je rekao po supruzi, bilo mi je simpatično na početku. Kasnije sam si postavio upit da li je to neizravna prijetnja supruzi? Taj koji mi je smrdao i uništio život. Neće utjecati, ali može. Da li je to poruka konverzacije bila? Ako je uistinu svatko ima dozvolu da hoda ovim planetom zvanim Zemlja.

Na ročištu je utvrđeno postojanje liječničke pogreške u mom slučaju. Naravno, kod našeg pravosuđa uvijek postoji ono ˝ali˝. To ˝ali˝ je bio ostatak mišljenja vještaka. Da bi ga dobio trebalo je platiti 3300 kn, jer sam samo platio predujam od 1100 kn. Do 4. 10 .sam trebao platiti, jer za tad je bilo zakazano novo ročište, na kojem je vještak infektolog trebao biti ispitan. Jupi krivo sam liječen, koliko to može biti jupi. Odakle mi 3300 kn? Nemam pojma. Skupit ćemo i platit. Bar je parnica ide u moju korist. Malo sam sa lovom kratak, ali riješit ćemo to. U među vremenu sam bio kod Tamare sa svojom kanticom za pljuvanje. Dobio sam neku spravu sličnu pištolju. Da izvršim suicid? Morao sam je turiti u usta i stiskati obarač. Po 15 puta u serijama morao sam stiskati obarač. Ni pištolj ustima mi nije mogao ništa. Svrha toga pištolja je bila jačanje grla i grlenih mišića. Na pištolju su dvije lopatice koje kad stisneš rašire se u usnoj šuljini. U startu sam varao, moram priznati da sam stiskao i po 50 puta u serijama. Pomislio sam da sam nekakav suicidalan lik. “Najveća je od svih ludosti – žrtvovati svoje zdravlje, ma šta to bilo; zbog sticanja imovine, zbog napredovanja u službi, zbog učenosti, zbog slave a da o slasti u kratkotrajnim užicima i da ne govorimo. Štoviše, zdravlju treba sve podrediti.”; volim Arthura Scopenhaura, iako je bio lijep kao „porez“. Moja imovina je bila jedina i je jedino ona nepokretna -sobni bicikl. Iako ni za bicikl nisam siguran da je na meni. Žrtvovati svoje zdravlje, radi sticanja imovne, napredovanja, zbog slave. Napredovao sam do vrha. Vrh bi trebao biti valjda 100% invalid ili onih 250%, kojih me bacilo u dilemu zvanu – Koliki sam ja invalid? Kod nas je zemlja malih i velikih Hrvata. Sve u svemu mogu zaključiti da sam veliki invalid. Kratkotrajni užici: njih jednostavno ne konzumiram oni većinom idu kroz nepce. Od kratkotrajnih je ostao samo seks, ali on je stvarno kratkotrajan. Tantrički seks, hehe. O njemu sam samo čitao, od primjene sam odustao. Scopenhaueru, pitam se što si pušio u ono doba? Zdravlju treba sve podrediti. Od zdravlja tih dana me više zanimao Gadafi i njegov bijeg iz Tripolija u Sirt. U studenom sam se dogovorio sa Ivanom (sinom od profesorice kemije), da me pregleda na Svetom Duhu ( bolnica). U međuvremenu je specijalizirao otorinu, a njega i Tamaru jedino je zanimala rehabilitacija moga gutanja.

Tužitelj ili tuženik trebalo mi je vremena da pohvatam koji sam ja. Kao tužitelj, osjećaš se kao tuženik. Vještak infektolog je ostao kod svoga mišljenja, ali je tražio moj medicinski karton na uvid a odvjetnici od tuženika su najavili prigovore. Odvjetnica mi je rekla da ne moram ništa plaćati, jer smo mi zadovoljni sa nalazom. Plaća tuženik, kužio bi puno više da nisam zaspao na prijemni na pravo. Ovaj put sutkinja nije odredila datum novog ročišta. Bit će brzo, valjda će brzo nabavit moj medicinski karton. Već slijedeći dan je netko od ukućana otišao zatražiti moj karton. Moja doktorica primarne zaštite ga je na kulturan način poslala u onu stvar.

– Ovjerenu kopiju Vanjinog zdravstvenog kartona izdati ću isključivo na zahtjev suda.

Uh što ne volim legaliste a nema veze čekati ću da sud pošalje zahtjev. Prošlo je taman nekako godinu dana kako primam osobnu invalidninu. Te godine sam imao novaca da kupim buket supruzi za rođendan.

– Da li još što želiš za rođendan? Ako želiš kupi si sama!

Hana se bacila u sportske vode i počela je trenirati odbojku. Hanin i Tein rođendan smo odradili zajedno. Dok je Hana sa društvom puhala svjećice sa torte, morao sam smisliti nešto za Teu da ne bude tužna jer taj dan nije bilo djece ni njen rođendan (Hana 26. 10., Tea 29.10.), a bogme ni Teine torte. Njena torta bit će za vikend kada dođu od prijatelja djeca kod nas. Sjetio sam se:

– Imamo li puding i svjećicu?

– Imamo onu za jednu godinu i dvije.

– Donesi obje. Tea pudingo torta!

Hana i Tea došle su sretne. Hana je bila u čudu, a Tea oduševljena. Moram priznati i ja sam tad prvi put u životu vidio da netko sa toliko oduševljenja puše puding. Ja sam bio sam fotograf. Tea je lila suze kad smo napokon proslavili rođendan sa pravom tortom. Živio puding!

Zoran Milanović              49 379

Tomislav Karamarko        43 006

Božo Petrov                     26 946

Zašto Zoran Milanović ili Tomislav Karamarko nemaju izborni legitimitet da postanu premijeri? Zato jer im tako kaže psihijatar. Božo Petrov zaveo je i mene na prvu .Mislio sam da je li poput Olofa Palmea ili neke vrste Chea. Priznajem popušio sam ga na prvu.

Reforme je nudio, pa je počeo pucati po šavovima. Na drugu sam pomislio da je legenda što voza vamo tamo HDZ i SDP. Od hotela do hotela; čak su SDP-ovci bili u jednom hotelu dok je Karamarko išao kući, pa završio s njima u drugom hotelu. Ovi i oni su za njim trčali kao psići koji čekaju da im netko baci kost. Kad ih je sve zajedno stavio za stol, prestao sam ih pratiti.

Moje je mišljenje je da su političke stranke moraju imati određene vrijednosti kao temelje za svoje politike, vrijednosti će za koje će se boriti u trenutno važnim političkim pitanjima, po meni i moraju imati ideologiju i mi stav. Ovo nije zatvoreni sustav u staroj ideološkom smislu i glavni dokaz za to je i da su stranke (danas) spremne promijeniti svoje političke metode na temelju ucjene najslabijeg dionika po broju glasova.

Bile su spremne , su sve opcije i do sad nikad spremnije za političko kurvanje, samo s jednom željom, a to je VLAST.

Pitija, Nostradamus, braća Tarabić, kao i vjerovatno onih 29 964 koji su glasali za njega ne mogu razumjeti što dr Petrov treba i želi. Nestranački premijer u stranačkoj vladi. Zašto diskriminiraju Milanovića i Karamarka s najviše prefercijalnih glasova?

Tripartitna vlada, koja je to glupost, tko bi tu koga? Tu bi bilo svinganja HDZ s SDP-om, a Most između… grupnjak?. Platforma Most bi s svima i napokon pomirila HDZ i SDP oko reformi. Kojih reformi? Ukidanje HDZ-ovih županija, proglašenje već proglašenog gospodarskog pojasa, valjda isključivog iako smo članica zajednice država EU.

9999 kn plaća, mogli su zaokružiti na 10, a ovako mi je to kao neka akcija tipa burek za 9.99.Zaokružite si na 10, broj Saborskih zastupnika 99, pa i njega zaokružite na 100.

Platforma Most ne voli zaokruživati brojeve. Oni znaju da ne znaju šta žele, podsjećaju me na nekakve dadaiste, ali političke. Izgleda da svaki psihijatar treba psihijatra. Zašto smo izašli na izbore da izaberemo nestranačkog premijera, jer nam Most kaže tako? Dobili smo totalni politički svingeraj
Tko nam ostaje za nestranačkog pramijera? Todorić, Raić ili Gucić (samo ga prvo trebaju locirati indeficirati i izručiti). Josip Manolić je nestranački, a već je bio premijeri skoro će 99, tek mu je 95. Da mu je 100 bio bi neprihvatljiv zbog okruglog broja godina.

Da ja mogu birati nestranačkog bio bi za Hrvoja Prpića. Da njemu ponude to mjesto mislim da bi ih sve poslao u onu stvar. Gdje su tu žene? Kvota 40%, zar nije to zakonska odredba? Borna Rajić, jedino bi svi morali koristiti Chanel 5.Tko će nam biti premijer, mislim ni da baba Vanga nebi bila sigurna i taj dio bi joj bio maglovit.

Smoje je dobro definirao čovjeka:“ Ćovik je beštija koja piše“.

Izbori su postupak kojim narod (odnosno birači) povjerava obavljanje političke vlasti u predstavničkom tijelu iliti Saboru. Da pojednostavnim, jugozapadno i zapadno od papirnato plišane rode birači su kako idemo bliže Zagrebu, Istri ili Rijeci, doslovno razvijenijoj Hrvatskoj birali SDP i Milanovića, a mi HDZ ( ja ne). Što smo manje zaposleni i siromašniji skloniji smo HDZ-u. Zadar je uporište od HDZ-a, a jedva su i tamo pobijedili, ali u toj izbornoj jedinici jesu i birači su prefercijonalno baš Karamarku dali najviše glasova. Stipi Petrini 15 427 glasova, Ranku Ostojiću 23066 glasova.

Stipe Petrina: “Ja naciste iz HDZ-a neću podržati“, a čovjek je bio HOS-vac. Božo Petrov kaže ne i Karamarku i Milanoviću, ali da Karamarku i HDZ-U, ali da Karamarko ne bude premijer. Uuu, jebemti ovu demokraciju. Pitija bi bila ljubomorna. Dopadan je svima postao i Glavaš s svojim dimnjačarima. Gdje je tu nestao čovjek i ideali? Nije ih ni bilo i nema još od Vlade Gotovca i Ivana Supeka.

Dupelisci željni vlasti vladaju, a mi mali ljudi ostajemo mali s kojima vladaju veliki, koji su svi odreda deklerativno za nas male dok ne sjednu u udobne fotelje i digne im se ego zbog moći koju steknu, a moć je samo jedna koja je važna u našoj lokalno seljačko državnoj politici.

Reformska vlada? Zar nije u Slavonskom Brodu bio puno bolji onaj naziv za tripartitnu vlast mislim do 2009 HSLS/HSP/ HSLS i SDP( žuto, crno, crveno zelena koalicija)? Pardon nije to bila koalicija nego tehnička podrška.

Sad se ovi i Mosta sjete reformske vlade, pa onda klazure na Plitvicama. Prvo sam pomislio da tamo idu radii kolače.

Kvantita i kvaliteta naše politike i političara Accipere quam facere praestat iniuriam. – Bolje je nepravdu trpjeti nego nanositi. Politika nam je do sad nanjela previše nepravde i donjela previše uhljeba.

Nada ostaje da će se pojaviti neki novi pojedinci s kičmom i stavom.

Dnevnik bolesnika: Kako je sve počelo

Dnevnik bolesnika: U bolnici u Slavonskom Brodu

Dnevnik bolesnika: U Zagrebu

Dnevnik bolesnika: Reanimacija

Dnevnik bolesnika: Ponovo dizanje i Krapinske Toplice

Dnevnik bolesnika: Kuća

Dnevnik bolesnika: More, kuća, poso, birtija

Dnevnik bolesnika: Tužba i novi početak

Dnevnik bolesnika: Vanja gutaj! Humanitarni koncert

Dnevnik bolesnika: Vanja u ilegali. Liječnička greška ili splet okolnosti

FIZIKALNA NA FIZIKALNOJ

Morbidno koliko može biti, a morbidno je do bola -Svisvete su poslužile za završnu pripremu za odlazak na fizikalnu. Puno svijeta, a nigdje žive duše. Nahodao sam se svojih 500-600 metara, među najudaljenijim grobovima je baš grob od moga dide na koji smo išli zapaliti lampion. Tako sam obavio završne priprema na brodskom groblju. Napokon sam bio spreman da se uz pratnju tjelohranitelja uputim na fizikalnu. Tih 200 ak metara do fizikalne bilo je klimavo. Svladao sam to bez ikakvi fraktura ili padova. Ušli smo u gimnastičku dvoranu: supruga, posuda i ja. Tko će me vježbati? Skužio sam unutra da radi 4 ili 5 zgodnih ženski i jedan brko.

– Bok Vanja, ja sam Stamenko i ja ću te vježbati.

Od svih ženski nisam ni sumnjao da ću dobiti brku. Malo mi je izgledom vukao na milicajaca iz 80-ih, oni su svi imali brkove, zar ne? Čovjeku se odmah vidjelo u očima da je dobrodušni Slavonac. Nisam s njim previše komunicirao, jer mu je moj jezik spadao u kategoriju nepoznatih. Razmišljao sam samo kako da pljunem u posudu, ali nisam ni jednom. Valjda od straha izdržao sam 45 min terapije da ne pljunem ni jednom. Jedva sam dočekao da izađem na Trg pobjede da pljunem, što sam naravno i napravio. Vježbe su sve bile pasivne, na meni je bilo samo da ležim. Nakon skoro dvije godine napokon je fizikalna terapija u kući bila iza mene. Gadafi se krio u rupi u Sirtu i vikao je:

– Ne pucajte, ne pucajte.

Upucali su ga i to njegovim zlatnim pištoljem. Nisam očekivao da će se u rupi skrivati. Revolucija jede vlastitu djecu -postala je realnost. Revolucionara Gadafija pojela je revolucija. Na fizikalnoj je bila redaljka nada mnom. Koliko sam imao redaljki, a ni porno filma nisam snimio. Stamenko nije dugo trajao kao moj terapeut. Dobio sam napokon svoga i samo svoga terapeuta Vjeku. On je taman počeo raditi sa tri ženske, kao jedini muški i ja dobijem njega. Stvarno je za zabrinuti po mene to sa muškima. On je jedini znao Vojtu. Nije neki Rus, nego neki Čeh, ali iz KGB-a koji je radio na odjelu za postepena mučenja.

– Skini majicu, da ti pomognem Vanja?

– Ne, ne, sam ću.

Vodili su me na stepenice, dizao sam gore/dolje guzicu. Gotov sam, ja sam gay (šala). Skinuli smo majicu, peg mi je prekrio ubrusom. Onda je zabio!?

– Da li boli?

Prvi puta valjda mora malo boljeti. Pogledao sam dolje a on mi zabija palac ispod rebra i ne miće ga, a osnova medicine je van/unutra. Kako ga zabije, meni se lijeva šaka otvori, zatvori se kada popusti (trebao sam mu odrezati palac i ostaviti u svome rebru).

– Ouch… ne boli.

Iako su mu nabrajao sve pretke par koljena unatrag, u sebi. Mislim da je njega palac bolio. Malo me bilo strah da mi rebra ne probije. Zezant je Vjeko a i pokušao je razumjeti moj jezik i moje geste, no na početku ga simultano prevođenje nije baš išlo. Bio sam i zaboravio na pljuvanje koliko je boljelo.

Proslavu Nove smo dogovorili kod kuma Krune. ˝Svako posjeduje upravo onoliko sujete koliko mu nedostaje razuma˝. Osobno mi nedostaje poprilična količina razuma. Mozak je gdje je bio i u istim količinama ali poprilično atrofiran. Nisam bio razočaran u ljude, niti sam u drugima vidio loše. Imao sam neku autosujetu. Na sebi sam vidio sve loše. Izgledam poput iskrivljenog odraza u ogledalu, šepav sam, kljakav, sve u svemu čista pozitiva. “Mozak vani ništa ne vrijedi! Kilo mozga je dvije marke”; citat jednog od znamenitih političkih hrvatskih budala Ivana Milasa. Gusku sam zaboravio i ona mene. Preboljela me odkako sam joj dao nogu za prošlu Novu, ali me i dalje čeka kod wc školjke.

– Hoćeš pivo Vanja?

– Mmm… samo sam promrmljao.

Što god to značilo, ni sam nisam bio siguran. Onda bi me nudili jelom a meni je svejedno na svaki spomen bilo koje hrane curila slina.Uporno su bili u nuđenju. Nova uz SBTV naprosto neprocjenjivo, opasno jedino za one sklone one depresijama, jer se na ulazu u tu 2012. baš ništa od magle nije vidjelo u live prijenosu na SBTV-u. U 2012. odlučio sam pobijediti negutanje od 2009., jer je stvarno postalo nepristojno odbijati svu ponuđenu hranu. Jedva sam dočekao ponoć da idemo kući. Malo sam postao asocijalan, morati ću se socijalizirati.

2012. HOĆU LI KONAČNO NEŠTO POJESTI

Peg me sve više zezao, počelo je neko kao živo meso rasti iz toga. Nisam mogao hodati i opet sam završio na reanimaciji. Reanimacija mi je bila kao da idem na kavu.

– Vanja znam da boli, ali dođi pa ti budemo to vadili van.

Dobro je ispalo taman sam išao kod Ivana na Sveti Duh na pregled. Naravno turio mi je sve medicinske instrumente koje je imao pored sebe kroz nos u jednjak. Čovjek ne bi povjerovao što sve može proći kroz grlo i nosnicu. Par dana nakon tog pregleda išli smo opet na Rebro nakon godinu dana da mi snime akt gutanja. Opet ono bljak kontrasno sredstvo.

– Sačekajte nalaz.

Sjeli smo i čekali, očekivao sam isti nalaz kao prošle godine.

– Sjećam se Vas od prošle godine -rekla je doktorica misleći na mene. Iznenađena sam, pozitivno! I nevjerovatno! Nalaz je uredan i Vanjin akt gutanja je uredan.

Pomislio sam da od sreće oko doktorice na jednoj nozi odskakutam neko kolo (makedonsko narodno kolo, užičko bi bilo malo nezgodno a i uvijek sam bio posvađan sa ritmom). Žena je bila zbunjena sa nalazom, pa nismo otplesali. Preko 700 dana bez gutanja, oko 7000 litara miksanog i tekućeg. Oko 6000 litara propišanog, ostatak je otišao u salo i wc školjku, a nešto i u mišiće (u što lažem). Supruzi sam rekao da mi u usta da soka od borovnice, pa da ga onda aspirira kroz peg natrag. Peg su bila moja druga usta. Bio je to završni test ako aspirira iz pega sok od borovnice. Kad je počela povlačiti sadržaj iz moga želudca, a ono ljubičasto. Skoro sam tražio suzalju da zaplačem na jedno oko od sreće.

– Ja gutam, izvadit će mi peg.

– Vanja da li si siguran, samo pola gutaš?

Dosta sam bio polukiborg, sa cijevi koja mi viri iz stomaka. Siguran sam, dogurao sam do 70 kg mogu izgubiti par kg kada počnem gutat na usta. Bila je to još moja jedna pobjeda od povijesne važnosti za čovječanstvo. Hvala Tamara na izuzetnoj ljubavi sa kojom radiš svoj posao. Morat ću se pozdraviti sa onim pištoljem i vratiti ga. Ionako sam ga pokidao koliko sam se puta upucao. Konačno sam mogao jesti kombinirano. Pola na peg, pola na usta. Skoro sam kroz svaku rupu u svome tijelu primao hranu. Neka vrst ubrzanog tovljenja. Kod mene su svi putovi vodili do želudca. Za travanj smo dogovorili s kirurgom uklanjanje pega, jer je morao ići na neku edukaciju u Ameriku. Prva pomisao mi je bila da se to samo izvuče iz želudca. Da je tako ispala bi mi jedno stotinjak puta. Znam da su mi bušili i vadili želudac, pa ga šivali, ali kako će to izvaditi nije mi bilo jasno. Čak ni na youtubeu koji zna sve nisam našao kako se vadi peg. Skužio sam samo da se na vrhu toga crijeva u mome želudcu, napuše neki balon koji ga je držao cijelo vrijeme da ne ispadne. Umjesto vađenja na youtubeu sam pogledao stavljanje. Užas! Propasiranu hranu sam sam mogao jesti na usta u sve manjem postotku pljuvanja iste. Odlučili smo smanjiti posudu za pljuvanje u duplo manju. Čak je i u torbu stala. Konačni cilj su mi bili ćevapi i pivo. Hebote, pa ja gutam, polovično ali do kraja 2012. ću jesti za stolom. Svi putevi vode u Rim, kod mene je Rim bio bolnica. Ležati ću na kirurgiji, a ja bi na reanimaciju. Super ugodna soba, preko puta zaraze. Čak sam u sobi imao wc, ali zajednički. Uđeš u njega, a ono do cimer iz susjedne sobe sere. Polukružni okret, ipak je bolje nuždu ostavit za neka bolja vremena. Do tada nisam ni obraćao pažnju na bolničku posteljinu. Posteljina, ako se tako može nazvati, primjereniji bi naziv bio krpe, koje glume posteljinu (zalihe iz 40-ih). Kad legneš u krevet moraš se pola sata tuči sa posteljinom da ne spada sa tebe.

– Sutra ujutro ću ti izvaditi peg, rekao je doktor u viziti.

– Koliko ću šavova imati?

– Ni jedan fino će to zarasti.

Dobio sam i obrok na usta. Mlijeko i kruh, naravno sa vilicom nožem i kašikom. Nožem valjda da si prerežem vene, kašikom da si oči izvadim, vilicom da se dovršim. Na kraju sam popio, koliko sam mogao taj obrok, bez upotrebe hladnog oružja.Ujutro sam morao biti na tašte. Dali su mi u guzicu neku injekciju i rekli da čekam zahvat. Dobio sam cimera, koji je mirisao „divno“. “Njegovo Veličanstvo [Luj XIV] smrdi poput divlje životinje”; taj lik se okupao valjda dva puta u životu. Moj cimer je propustio izgleda i ta dva puta.Već poluomamljen od lokalne digao sam se da otvorim prozor. Doktor je ušao u sobu mislio sam da će se srušiti. Nakon par minuta došle su sestre sa drljačama, četkama, šamponima. Dogodilo se cimeru pranje, bio je jadan šokiran. Dok su ga prali mene su vozili u operacijsku.

– Da li mene poznaješ? pitala me sestra instrumentarka Vidio sam joj samo oči od maske.

– Ja sam supruga od tvog prijatelja Kristijana.

Glupo mi je bilo na operacijskom stolu ispitivati. Tko si ti i kojeg Kristijana? Naravno odgovorio sam da ga poznajem i da ga puno pozdravi, iako nemam pojma koga. Operacija je trajala maksimalno tri minute. Turili su mi u usta hvataljku i izvadili to što je držalo peg u želudcu i prerezali ga sa vanjske strane. Napokon sam čovjek, koji će jesti svojim ustima. Nisam imao pojma kak, ali nema veze.

– Kad ću kući iz bolnice?

– Sutra ujutro, samo moraš doći na kontrolu.

– Zbogom kineska cijevi.

Više se nisam osjećao kao Kiborg, iako je u meni ostao još jedan umjetni dio plus par metara žice, sa kojom su me vezali da se ne raspadnem. To je postalo dio mene. Ono ˝ki˝ sam mogao izbaciti iz svoga naziva. Postao sam Borg. Prednost nas Borgova je što posjedujemo sposobnost brze prilagodbe na svaku situaciju i nastavljamo funkcionirati nakon prividno razornih napada. Počeo sam gutati, ali nevjerojatno, kakav i sam jesam, poželio sam na usta pojesti onaj šato sa početka priče. Približavalo se ljeto, a taj je šato pun žumanjaka, koji se valjda kuhaju. Poslije ručka sam ga pohlepno pojeo na usta (cca 75%). Tu večer supruga je trebala ići na sestrinsku zabavu. Napalo me veliko sranje zvano proljev. Taman se supruga htjela obući za zabavu.

– Hladno mi je, da li imam temeraturu?

– Nemoj me zajebavati, vruć si! 39.6, Idemo opet u bolnicu na hitni prijem.

Tahikardan sam bio totalno. Koji mi je sad ? Tjera me u wc.

– Koliko si puta imao stolicu?

– 15-ak. Onda ono standardno opisivanje vlastitog govneta. Na stažu prijatelj Ognjen, rekoh mu:

– Možeš me staviti da ležim gdje hoćeš, ali na zarazu ni pod razno ne idem.

– Ne sekiraj se, smjestit ćemo te u apartman u konorarnoj. Pij puno vode, uz klasičnu NaCl infuziju, plus neku za skidanje temperature.

Apartman je strava. Dobio sam sobu sa tv-om, telefonom i pogledom na rodilište. Kakav Borg samo moraš biti da dobiješ salmonelozu, tek što sam počeo jesti nakon dvije godine. U konzilijarni mi je došao Ivica, kolega infektolog iz srednje. “Otpor je uzaludan”; to je bila moja poruka virusu, u skladu sa Borgovim načelima. Sve u svemu zanimljiv odjel sa pogledom na zgodne mame preko puta. Oko mene samo se čuje bi bi bi…, valjda iz konorarne intezivne. Čuo sam par puta biiiiii…. Čak sam i tad prvi put vidio uspješno oživljavanje. Dan poslije taj oživljeni lik je hodao i bio samnom na UZV srca. Dok su oživljavali čovjeka imao sam sve vrste stolice, a glupog naziva. Sestra me pitala da li mi treba usitniti tabletu. Bila je neka konjska, jedva sam je i prepolovljenu gutao. Najbitnije od svega je gutao sam. Ognjen mi je došao u posjetu.

– Bit će to sve dobro.

Nisam dugo ležao, trebalo mi je par dana da skužim da piše izolacija. Valjda za nas koji puno seremo u konorarnoj.

Dobio sam rješenje o Osobnoj invalidnini, ni manje ni više nego trajnoj. Jupi postao sam trajni krpelj našeg društava. U veljači 2012 počeo sam pisati blog Dnevnik bolesnika. Čitanost mi je bila očajna, trebalo mi je samo do svibnja da nabijem 100 posjeta. Tako sam nekako proslavio i svoj 32. Rođendan. Kao klinac imao sam sa razne snove, osim onih erotskih u pobertetu. Kad narastem bit ću? Sa deset godina sam želio postati Michael Jackson. Stajao sam ispred prozora i tulio, zamišljajući kako mase oduševljeno se dive mome breakdanceu. O plesu nikad nisam imao pojma. Međutim i sluh mi je bio stran pojam… Realnost peti razred, sat glazbenog:

– Drugarice da li mogu pjevati?

– Ajd molim te sjedi dva!

Tu je završila moja pjevačka karijera. To je bilo vrijeme početka glupog rata; pa sam odlučio osnovati bandu. Gdje će nam bit sjedište? Odluka je pala na vrhu bunkera kod željezničkog kolodvora. Te 90-e godine su bile gadne. Jaja od moga psa Nere su nastradala, pa je bio polupotentan. Vlastita soba mi je pružala jedinstven užitak, jedna od granata je pala na nju. Tako mi je soba postala besplatni opservatorij, nije imala plafona, ali posteri Michael Jacksona su odoljeli napadima i ostali visit na zidu. Doduše Michael se vratio svojoj prirodnoj boji; pocrnio je od prašine. Sa 12 sam našao novog idola, ovog puta istog imena, ali druge rase. Zvao se i zove se još uvijek Michael J. Fox. Povratak u budućnost 1, 2, 3. Šteta što dalje nije snimao; sjebao ga Parkins. U to vrijeme nismo sakupljali autiće nego, metke, gelera, skakavce. Svaki od nas je mislio da je nindža. Onda čuješ sirenu i hrabro trčiš u podrum.

– Mmama, je l’ još pucaju?

– Sve je uredu sine, pala je kod komšije u dvorište granata!“

Tada nisam ni znao da postoji bolest. Dvadeset godina nakon toga skupljanje dijagnoza mi je postalo hobi. Kad narastem bit ću? Kengur; nisam postao, ali PACIJENT jesam! Kasnije mi je bilo neugodno dovesti cure u svoju sobu, jer bi imale direktnu romantiku i pogled na zvijezde.

Otkrio sam čari gutanja .Okusi miksanog su mi se sve više sviđali. Za praznik rada probao sam i miksani čevap. Dobar je, ali mu fali luk. Računao sam sa gubitkom kilograma, jer dio pljunem. Svako stajanje na vagu značilo je pa kilograma gore, dogurao sam do 75. Upitnik je bio šta će se dogoditi kad poćnem jesti i kruto. Opet se moja računica pokazala krivom. U životu, što si stariji to imaš osjećaj da se protok vremena sve više ubrzava. Moje ubrzanje je negdje bilo na 36 X, čak mi ni DVD ne podržava brže. Tako je je i brzo opet došlo do toga da idemo ponovo na more.

Krumpira, krumpira, požurite ljudi još malo pa nestalo! Svakog jutra u dislociranim gradskim naseljima, od plišano papirnate rode, pa na koju god stranu okreneš, nije nam trebao pijetao da nas probudi.

Naravno, bilo je u to dobra stara vremena kad su plaće bile 100 DM. Još se sjetim onih konzervi šunke, točnije Gavrilović-šunki u konzervi, a kad otvoriš njihovu paštetu cijela kuća ti miriši. Krumpir nemam pojma kakav je tad bio, valjda isti.

Sad je sve nekako tmurno i bez mirisa, a i sinusi su mi začepljeni. Da li osjetiš da opet smrdi? Ne, tko smrdi? Rafinerija Vanja. Neki dan sam u Bipi kao pravo muško isprobavao ženski parfem na sebi. Trgovkinja me blijedo pogledala. Tu Vam stoje muški!

Božić je vrijeme darivanja i vrijeme kad imam najmanje para. Nakon povuci potegni, dam ti Zoki, pa ti Kara Marko ne dam, pa tako u krug bez kraja. Na kraju je ipak dao, 15 potpisa i to Karamarku. Pošto je znanstveno dokazano da OSI nemaju para, napisati ću novogodišnje i Božićno pismo budućem premijeru, iako kad sam ovo počeo pisati nisam imao pojma tko će biti, ali baba Vanga zna. Pismo sam napisao jer su mi sve političke opcije isti k ( bip). Provladino sam uvijek orijentiran, jer su mi sve vlade za k ( bip).

„Poštovani premijeru, doktore nemam pojma tko ste, prije svega drugarski bi vam čestitao na izboru za funkciju premijera.

Radovao sam se napokon novom licu na političkoj sceni. Kad ste rekli koaliciji Hrvatska raste: Pregovori su gotovi, pa se s Karamarkom kod predsjednice pojavili u istom danu s 78 potpisa.

Postavio sam si pitanje koga vi zastupate i zašto odmah niste rekli da ste uz Zna se koaliciju.

Nebitno mi je HDZ ili SDP, bitno je da reforme u 2016 krenu, tko god Vi bili. Da li u sekularnoj državi kao što smo mi odlučuju riječi biskupa Košića kojeg citiram :

„Želim izraziti i svoje razočaranje Mostom, koje gledam svaki dan na daljinovidnici, slušam njihove teze, zahtjeve i postrojavanje koje su si dopustili kako prema jednoj tako prema drugoj najvećoj političkoj koaliciji ovih proteklih izbora. Riječ je o snazi koja je prema rezultatima izbora dobila treće mjesto na političkoj hrvatskoj sceni. Njihovih 12% osvojenih mandata u Hrvatskom saboru svakako im je donijelo poziciju tzv. jezičca na vagi jer bez njih se ne može sastaviti Vlada. No, oni su poželjeli više. Naime, nije im ta treća pozicija i pozicija presudnog subjekta za Vladu bila dovoljna, nego su htjeli biti ne treći ni drugi nego – prvi i svima naređivati, postavljati svima uvjete. A to se zove u moralnoj teologiji preuzetnost, dakle preuzimanje kompetencija koje ti ne pripadaju. Sviđa mi se da je Karamarko na kraju odbio u tome sudjelovati, a potez Milanovića ne čudi jer komunisti uvijek lažu i njima laž i prijetvornost ništa ne znači. No, da će Petrov tako nasjesti i odvesti Most u ralje komunista, nisam se nadao. Zapravo sad se pokazuje da to nije most nego mostobran za spašavanje SDP-a tj. komunista koji su hrvatskom narodu nanijeli najviše zla u njegovoj povijesti. Pa jesu li zato bili potrebni izbori i ova već skoro mjesec i po dana duga trakavica? Petrov je i nesiguran – čudne li kombinacije: psihijatar i političar! – ali i posve slijep! Onaj je stari lisac, lopina i prevarant, a ovaj naivčina i zapravo – izdajica. Neka nam se Bog smiluje!!“

Skandalozno. Kako da to niste javno naveli kao predsjednik stranke Most kao pritisak, koji je bio i javan? Tko je koga zvao? Govor mržnje i vjera ne bi smjeli ići zajedno, jer vjera to ne propagira. Komunjare su većim djelom otišli u HDZ, a upravo s tom strankom idete u koaliciju. Neprijatelji su poraženi, Jugoslavije više neće biti, sad smo u velikoj Jugi zvanoj EU.

Kad smo kod drugova:“ Drug (ženski oblik drugarica) (russki друг – drug, njem; Kamerad) je imenica koja označava kolegu, prijatelja ili saveznika. U današnjoj Hrvatskoj često se koristi u pogrdnom značenju kad se nekoga želi etiketirati kao komunista. Nisam komunjara, ali ispada da sve koji koriste riječ drug treba eliminrati s političke scene. Meni je riječ drug prirasla srcu, iako komunjara nisam, a nisam ni stigao biti. Drug mi je poznanik (znanac), odnosno netko s kime se družim, ali ipak nismo u jako dobrim odnosima – odnosno nismo prijatelji.

Čak me i Glavaš pozitivno iznenadio s izjavom da ne pristaje na grupni seks.

Čestitam Vam na izboru u 2016 Vam želim plaću od 9999kn. 99 zastupnika koji vas podržavaju. Želim Vam prije svega da ne budete lutkica od HDZ-a, Opus Deia, templara, iliminata…..Želim da budete svoji i da se ne date nikome zajebavati-

Tihomire Oreškoviću čestitam na izboru za manadatara i idem uguglati tko ste. Premijer koji nije dobio ni jednog glasa na izborima, a bit će legitiman premijer. Dobro došli u Republiku Hrvatsku, tu smo ionako navikli da nam drugi biraju!

Druže premijeru:Sretan i blagoslovljen Božić i sve najbolje vama u 2016 i puno uspjeha u vođenju Hrvatske.