Dnevnik bolesnika: Kako je sve počelo
Dnevnik bolesnika: U bolnici u Slavonskom Brodu
Dnevnik bolesnika: Reanimacija
Dnevnik bolesnika: Ponovo dizanje i Krapinske Toplice
KUĆA
Pola godine bolnice, pih. Došlo je i to jutro sestra mi je donijela tablete.
– Ove tablete nosiš kući, oko 9 ujutro ćeš biti otpušten.
Nisam ni pitao ništa naravno. Internist, njegova, supruga i ja smo čekali moju suprugu. Čak su mi i krevet spremili, jer je poslije mene trebao doći novi “gost“. Opraštao sam se od interniste koda smo si jako dobri. Izmijenili smo svega par rečenica u par tjedana zajedničkog boravka u sobi br. 113.
– Jel si spreman?
Bila je to supruga. Rođen sam spreman. Dobio sam otpusno pismo. Koliko sam tih pisama sakupio, pomislio bi čovjek da sam pasionirani sakupljač otpusnih pisama, dobro je još ni jedno nisam dobio otpisno pismo. Otpratit ćemo te do auta, došli su Neno i Martina. Išao sam brzinom kao onaj put, kada me potjeralo na sve strane. Auto je supruga, dovezla ispred žute zgrade, u kojoj sam bio.
– Vidimo se, pozdravio sam i njih i kolica i toplice.
Idem kući , nisam mogao vjerovati. Onda nakon 30 min vožnje Plitvice. Plitvice??? Opet paranoja. Vanja, motel Plitvice! Upijao sam svaki trenutak slobode, ta predivna Slavonska polu obrađena polja. Udisati taj visoko vlažni zrak bilo mi je neprocjenjivo.
Nakon tri sata smo stigli, ni manje ni više pred moju zgradu. Na parkingu me čekao tata. Idemo na 4 kat, taman je naišao komšija Luka. Susjedi su me gledali u čudu, došao je Marsovac ili slon sa surlom. Prvih 17 stepenica sam prošao, držeći se za lijevi rukohvat. Drugih 17 stepenica je malo teže išlo. Kod trećih 17 sam rekao:
– Ne mogu više.
Priznajem nisam Rocky. Luka je rekao da ide po stolicu, pa će me odnijeti. Još su me samo dva kata dijelila od cilja. Nisam došao kao Rocky, nego kao kralj, kojeg su nosili na stolici. Kralj bez krune i kraljevstva. Kad su se otvorila vrata od stana, kao da sam ušao u nekakav prošli život. Bio sam sretan, napokon sam bio sa svojom obitelji. Bit ću pored svojih najmilijih, čak ću i spavati kod kuće. U tih pola godine kolekcionarstva kolekciju sam upotpunio sa par dijagnoza: kaxexio, st. Postimp.valvulae et impl. Graft aotae ascedens…, opppt endorcatitis valv. Aortalis, st post CVIishemica FTP I dex septica. St. Post menigitis purulenta, St. Post ICH reg. Frontalis I. sin, Trachetomia percutanea, Epi symtomatica, Plegia extr. Inf.I. sin, Paresiss, extr. Inf. I. sin, Facioparesis, Bulboparesis,St post op. Ppt stenosis valv, congenita aaa XXXI, teška disfagija. Uvijek sam se pitao kako bi te dijagnoze izgledale da nema latinskog. Morbidno je to da se medicina kojoj je valjda cilj živ pacijent, služi mrtvim jezikom. Google prevoditelj sve zna, pa i latinski. Sweet home Slavonski Brod, toliko sam se borio za taj cilj napokon sam ga ostvario. Doslovno sam unesen u cilj. Prošetati stanom je bilo kao da sam se vratio u davno izgubljenu i zaboravljenu prošlost. Iako je samo to hrpa betona i cigle. Moram priznati baš mi nije bilo jasno kako su iseljenici patili za onim kamenom u Dalmaciji. Iseljavali su se i sanjali cijeli život o povratku u Dalmaciju. Dalmaciju isto volim i tamo sam uvijek nalazio mir. Jasno mi je da te sentimenti vežu za neko područje u kojem si boravio ili boraviš. U blizini moje zgrade nema ni jednog kamena, ali opet mi je falio, pa i taj beton. Kakav god bio to je bio kut ovog svijeta u kojem živim. Prekrasno jutro, otvoriš prozor, a ono rafinerija pored tebe i mazut iz toplane koji pada po prekrasnom zelenilu. Prozori su mi obično zatvoreni! Šetnjom po stanu primjetio sam da više na lođi nema psa Kikija, ni zeca. Šetao sam kao neki pijanac, od zida do zida. Cilj je bila fotelja. Čak sa na početku po stanu hodao sa štakom. Kad sam se razbolio Kikija su moji odvezli na selo kod bake. Ako se za psa može reći da je glup, onda je to Kiki sigurno bio. Mislim da je to jedini muški pas koji nije znao dignuti nogu kad piša. Naravno prvi dan na selu se odmah izgubio. Ako vidite crnog psa koji ne zna dići nogu kad piša nije moj.
Sloboda- ideal generacija. Moja sloboda je značila da smo iz toplica povezli patku za noć (užas), a onoj guski sam zauvijek dao nogu. Napokon se nisam morao bojati pljuvat u posudu. Phemiton bi me ošamutio, naravno tuckani, od njega bi spavao kao beba. Svugdje pratio taj zvuk tuckanja, sada iz kuhinje. Jupi idem na reanimaciju da mi ugrade peg. Bio sam sretan što ću se napokon moći pogledati u ogledalo bez sonde, a i drago mi je bilo što ću opet vidjeti osoblje iz meni dragog hotela reanimacije. Tea me je promatrala, jer sam ipak bio novi lik u njenom životu. Ne znam o čemu razmišljaju djeca od 7 mjeseci. Gu, gu, bu, bu tata; ionako sam bio sam po sebi bu, bu. Fizijatar, neurolog, kardiolog, logoped, bile su pretrage koje sam morao obaviti da krenem u nove pobjede.
– Da li ćeš potpisati za operativni zahvat?
Tako je počeo moj posjet nakon par mjeseci reanimaciji. Sondu su mi izvadili, već je jadna dolje oksidirala i pocrnila od želučanih kiselina. Rado bih ga nazvao radnim, ali takav nije bio. Došla je i moj spasitelj dr. Jasminka.
– Vanja ne moraš se bojati zahvat ćemo ti raditi sa lokalnom anstezijom.
Toj ženi vjerujem, dajte mi da potpišem. Potpisao sami legao u pokretni krevet. Za par sekundi oko mene je bilo 5, 6 ljudi. svi sa maskama (osoblje hotela). Vidio sam ekran pored sebe. Dali su mi u ruku infuziju, valjda je u njoj bio anestetik da ništa ne osjetim. Bio sam već omamljen i spojen na aparate, desno je bio onaj koji prati otkucaje srca. Raširili su mi ruke kao da me razapinju i onda su mi stavili oksimetar na prst.
– Počinjemo.
Dok sam skontao što počinjemo u ustima mi je bila neko debelo crijevo sa kamerom. Opet ono:
– Ggutaj gutaj, u želudcu smo!
Gledao sam otkucaje srca i očekivao onaj zvuk biii.
– Buši tu.
Ako možeš progutati knedle od straha tad sam progutao sve moguće.
– Vani je, tko je vani? Moj želudac je bio vani probušen!!
– Daj konac.Ispao mi je konac (gdje je ispao)? Imam ga, vadi van.
Povukli su kao neku špagu. Gotovi smo, pa ja sam živ. Dovezli su me u sobu, bez sonde, napokon.
– Ti si heroj. – dolazi dr. Jasminka.
Totalno mi je glas bio drugačiji kad su mi sondu izvadili. Nerazumljiv totalno. Uspio sam pitati
-.Kad mogu kući?
– Možeš odmah samo da Vam pokažem kako se previja peg.
Bolilo me, ali kad sam čuo riječ kuća ustao sam i pravac jedva do kreveta opet.
– Sestro dajte tupfere i sredstvo za dezinficiranje rane.
Tad sam vidio u svome stomaku novi Kineski proizvod. Dr.Jasminka ga je okretala, kad je to vidjela moja supruga zavrtjelo joj se i izašla je van. U kolicima su me odgurali do auta, idem kući bez sonde napokon. Glas mi je totalno postao tih i nerazumljiv. Valjda je sonda bila blizu glasnica i njezinim vađenjem mi se govor ubrzao do nerazumljivosti. Takav sam se jedva po prvi puta popeo do 4 kata. Legao sam, a onda sve jači bolovi. Boli, kao da te naživo buše. Isprobali smo taj peg. Grozno, vidiš rupu, cijev kako ti ulazi u stomak. Pri svakom davanju hrane se mora začepiti da dana hrana ne bi izašla natrag.
– Boli, zovi hitnu.
Opet su došli, nosili su me u nekom kao šatorskom krilu. Dok smo išli niz stepenice, oči su mi ispadale od bolova. Potpisao sam za peg, pa zar me toliko mora boljeti. Opet pravac reanimacija. Dr Jasminka me poslala na n-tu dozu zračenja, snimanje abdomena. N-ta rendgen snimka je pokazala da mi je zrak ušao prilikom zahvata u stomak.
– Malo će te boljeti dok se taj zaostali zrak ne apsorbira.
Malo je prevedeno u bolnici puno. Malo ćeš ostati, a ja zaglavim 6 mjeseci. Stisni zube i nastavi dalje, ali kako stisnuti zube, kad sam već tad bio bez njih pet, šest (prednje mi nisu dirali). Sutra kontrola. Reanimacija mi je bila kao da idem u kuhinju, još su me i nosili do reanimacije. Kad bi i došao do kuhinje, otvoriš frižider , a ne možeš ništa pojesti, ni popiti, a ono te kulen gleda. Namigneš mu i zatvoriš frižider. Kao u muzeju Louvre, možeš gledati, ali ne dirati.
Drndali su me opet, dok sam im ja u sebi nabrajao sve po spisku. Samo da prođu ti bolovi , pa idem kod fizijatra. Previjanje je bilo čudno, gledaš svoju rupu u stomaku, a Tea viri iz kinderbeta. Tata mi je alien, mislim da bi bio njezin zaključak, da je tad do njega riječima mogla doći. Ispuštao sam neke neartikulirane zvukove, ni sam sebe nisam kužio, samo sam znao da jebeno boli. Tea je još sisala, a ja sam čekao da me natoče. Rekli su mi da mi obroci moraju biti kalorični, pa sam jeo velike količine miksane i propasirane hrane. Kako je dr. Jasminka rekla svakog dana je sve manje bolilo. Tad sam otkrio društvene mreže -Facebook, pa svi su tu, ni van više ne moram ići. Počeli su me obilazit “prijatelji“, na početku ih je bilo puno, a sa vremenom je njihov broj opadao. Najugodnije mi je iznenađenje bio Hrvoje (a koliko Hrvoja), sa kojim sam zbog mladenačkog inata i svoje tvrdoglavosti prekinuo komunikaciju. On je kao svoju prethodnicu poslao svoju curu Željku. Valjda mu je bilo teško vidjeti mene, kao i većini. Dolazili su i odlazili, ali 4, 5 pravih se do danas vrača. Baba roga sam bio, ali bez surle. Teško mi je bilo i pratit što pričaju a njima još teže mene, kad sam bio zaokupljen virtualnim. Mislim da bi me tad u Kini bez problema razumjeli. Tea je plakala za sisom, a ja za injekcijom, onom XXL veličine. Spustio sam se i drugi puta dolje. Radna posjeta kod fizijatra je bila super.
– Ok si ti, ali si totalno ne funkcionalan.
Valjda liječnici iz pristojnosti ne smiju napisati dijagnozu sjeban. Bar bi mi bili lakše to za skužit, pored tih svih latinskih dijagnoza. Hod uz pridržavanje jedne osobe. Hodao sam kao neki ranjeni boss sa tjelohraniteljom. Obično su bili ženski (Gadafi je uvijek kao i ja u pratnji imao žene kao i ja tad je još bio živ). Odobrili su mi fizikalnu terapiju u kući, tri puta tjedno. Budio sam se u 5 ujutro i čekao njegu. Svaku noć sam bio opet u bolnici i te sve slike su mi se ponavljale. Imao sam i imam neki oblik bolničkog PTSP-a. Počeo sam planirati kontraudar, tj. tužbu i koga angažirati. Tužit ću bolnicu, pa kud puklo da puklo. Kontaktirao sa jednog od Hrvoja (onog sa početka), da mi nađe nekog odvjetnika za kojeg misli da je dobar, rekao se javit za koji dan. Kad se rehabitiliraš, problem je što budeš, što sam bar ja bio, izgubljen u vremenu i prostoru. Bar sam mogao proviriti kroz prozor, da vidim poznato meni parkiralište. Kod kuće sam, samo moram uraditi generalku na sebi. Bio sam sretan, jer sam napokon bio kod kuće.
– Ručak je na stolu.
Kad to čuješ osjećaš se grozno, jer znaš da ne možeš za stol sjesti i jesti sa obitelji. Postao sam svjestan svoje ovisnosti odrugima i nesvjestan svojih promjena u ponašanju. Žedan sam, tuširao bi se, obukao bi se, jeo bi, j bo bi( fali e), a ništa ne možeš bez pomoći drugih.
Čuli smo da ima jedna logopedica u brodskoj bolnici koja se bavi sa problemima gutanja. Ekspresno mi je mama dogovorila da idem kod nje. U pratnji supruge i mame smo otišli kod nje. Na ulasku sam maksimalno vježbao facijalne mišiće, navukao sam maksimalni osmijeh. Idem kod logopedice koja će mi pomoći da ponovo gutam. Zgrada u kojoj ona radi je pored zaraze, skoro fatalne za mene, gdje šefuje dr. Pandak, također skoro fatalan za mene (nisam ga tad vidio). Logopedica je isto navukla osmijeh (zgodna žena).
– Proučila sam tvoju dokumentaciju, ali ja nemam uvjete i ne mogu ti pomoći da oporaviš gutanje, sa obzirom na tvoje dijagnoze više nećeš gutati.
Prevedeno odjebi Vanja! Srušio mi se tad svijet, a mislim također mami i supruzi. Govorila mi je to sa usiljenim smiješkom. Izašli smo van. Spoznaja da sa 30 godina više nikad nećeš gutati je brutalna i ponižavajuća. Sve te obećane pečenke, morat će pojesti netko drugi. Sa tim se ne mogu pomiriti, gutati ću ja još i kamenje ako treba i bit ću samostalan, bitno je da je uzela uputnicu i garant je razdužila. Bit će bar još jedna piva moja, ako treba i kroz cijev. Tad nekako počinje i moja jednako bolna bitka sa sporim, socijalno neosjetljivim i inertnim sustavom, koji robuje hrpi pravilnika i odredaba, koji su pisali ljudi koji vjerojatno nikad nisu bili u doticaju sa ekstremnim situacijama, kao što je narušeno zdravlje (jebeni birokrati). More mi nije bilo ni na kraj pameti te godine. Taman mi je ujutro počela dolaziti u 8 sati fizioterapeut Ivana.
– Vanja da li si za to da u kolovozu idemo na more, pitala je mama, jer je tad mogla dobit godišnji?
Naravno da sam bio za. Opet sam morao planirati planinarenje, ali tamo je u Dalmaciji, pogotovo na otoku sve na brdu, osim naše kuće koja je niz brdo, ali kad se penješ na brdu je (kako god). U međuvremenu smo kupili onu sobnu pokretnu klimu. Tako da sam uredno bio klimatiziran. Javio mi se prvi Hrvoje, da je našao odvjetnika/cu, koji će me ovih dana nazvati i doći do mene. Sve sam bolje savladavao stepnice. Desnom rukom sam se držao za lijevi rukohvat. Išao sam i do trgovine. Sjedio bi autu i čekao da se obavi kupovina, kao neki dobar psić. Mogao sam lajati, ali nitko ne bi kužio da lajem. Pas koji laje ne grize, ja sam samo režao i ispuštao neartikulirane zvukove. Nevjerojatno je koliko sam sa sondom bolje pričao. Jedino sam se kužio kad sam bio ljut. Gadno je to kad sam sebe ne možeš skužiti. Kao pravi papučar u potpunosti sam shvatio značenje onog: Da draga, ako treba i u prtljažniku mogu biti tj, ne mogu kad ne mogu sam u njega ući, a nikako izaći. Bilo mi je jednostavnije prigovarati svojim kligonskim jezikom, koji nitko nije kužio. Dva puta tjedno sam čekao tuširanje, ali to tuširanje je bilo pakovanje, da voda ne uđe u peg. Sav upakovan, u vrećice Konzuma, Presoflexa … ne znam čega već bi ušao kadu. Tuširala me supruga, mislim da je više odljepljivala, nego lijepila. Bio sam kao poklon, samo mi je mašna falila. Preživio sam najgore ići ću i na more, kud ćeš više. 6 sat a ja budan, a nema vizite. Guska je bila pored mene. Nisam mogao vikati:
– Sestro donesite mi plastičnu životinju kojoj se piša u usta.
Bez uvrede sestra (supruga) je spavala pored mene, sa jedne strane, a guska sa druge. U pola 7 bi se digao i pravac u kupatilo da gusku ispraznim. Trudio sam se biti tih, dok bi praznio posude sa svojim fiziološkim otpadima. Toliko sam bio tih da bi sve ukućane probudio. Obično bi se zabio u vrata. Percepcija prostora mi je bila poremećena, pa nisam znao procijeniti koliko su vrata otvorena. Onda bi slijedilo paljenje tv-a i čekanje ˝Dobro jutro Hrvatska˝. Tad sam ujutro dobivao tucani phemiton (jedan ujutro, drugi navečer), trebalo mi je samo par godina da skužim da je to narkotik. Ratovao sam sa PV-om i INR-om; tj zbog zaliska su mi davali martefarin tablete koje se koriste za sprečavanje tromboembolije (krvnih ugrušaka), tj da mi opet neki ugrušak ne pobjegne u mozak, jer bi onda bio oduzetiji nego što već jesam. Pošto ni to nije dosta bilo onda bi slijedila injekcija Clexana iliti Klivarina. Injekciju mi je obično davala supruga. Napokon onda sam dočekao ˝Dobro jutro Hrvatska˝, pa čokolino, tankanje sa pola litre i Prosure (mali tetrapak od 250 ml koji može po broju kalorija nahraniti pleme u Somaliji). Ponedjeljkom, srijedom i petkom pozvonila bi Ivana, moj fizioterapeut. Na početku bi dolazila bez hladnog oružja, sa tlakomjerom i rukavicama. Nakon mjerenja tlaka bio bi spreman za vježbe. Koeficijent da ću se donekle oporaviti je bio sve veći. Izmjenjivali su se “prijatelji“, bio sam sve sa usamljeniji sa pitanjem što i kako dalje? Materijalno mi nikad nije bilo bitno, ali kad si narušena zdravlja postane vrlo bitno. Žiro, tekući ili bilo kakav drugi račun su mi istekli, čak je i kasica prasica u koju sam ubacivao sitno obolila od recesije i propao joj je stomak. Stalno je i u ono vrijeme bilo u novinama -humanitarna akcija za pomoć, ovom ili onom u potrebi. Odlučio sam ići drugačijim putem, ne želeći prositi pomoć i povlačiti se po novinama sa računima za pomoć kojih ni nemam, imao sam samo jednu želju i plan kako ozdraviti. Jedan dan mi se javila odvjetnica Natalija da će doći kod mene čim se vrati iz Den Haga. Prepreku sam sve lakše savladavao i sve sam se lakše penjao do 4 kata, to je bilo više naopačke pridržavanje uz ogradu, jer sa ravnotežom nisam bio na ti, pa se nisam usudio ići po sredini stepenica. Mislim da bi se tad i puž brže popeo od mene, a bio sam i stalno u pratnji nekog. Bojao sam se hodati po vani bez štake da ne padnem. Svaki novi metar je bio napredak za mene, jer sam dobio priliku da ga pređem. Relacije od 50-ak metara su mi bile kao da trčim ultra dugački maraton. Teta Nada me jedan dan nazvala da će mi plaćati dva puta tjedno privatno fizioterapeuta. Tad sam upoznao Bojanu koja je znala Bobath, to je za Brod vau. Bobath je tehnika kao stvorena za rehabilitaciju nas oduzetih. Prvi put kad je došla mazala me sa nekim kremicama i masirala.
– Da sad vidimo što možeš? Prati lijevom rukom moju desnu. Digni ruku na ormarić.
Tad sam čuo za riječ tremor. Ruka bi mi bi vibrilala kao pleumatska bušilica, e to je tremor. Dizao sam ruku na visinu 150-160 cm., a napor je bio koda sam nosio vreću cementa od 50 kg u jednoj ruci. To ionako nikad nisam mogao. Prvih mjeseci su me ljudi dosta zvali na telefon. Pomislio sam i da njega isto razbijem, ali tek sam naučio pisati poruke. Tad još nisam znao kontrolirati disanje kod govora. Početak razgovora bi bio:
– Kako si prijatelju?
A ja: dahtanje kao na hot line, a nisam perverznjak. -Ide.
To mi je bio neki klasični odgovor, koji iza sebe ostavlja masu upitnika tipa, tko ide, kuda ide, što ide. Onda bi obično nastupila tišina, jer je bi vjerojatno sugovornik bio zaprepašten mojim glasom.
– Čujemo se, bok! Vidimo se na pivu.
Još da objašnjavam da ni kap vode ne mogu progutati, stvarno mi nije imalo smisla. Stephen Hawking, jedan od najvećih umova današnjice, koji je sam po sebi čudo što je živ, dokazao je da je iako je totalno neproketan ,komunikativan, iako još nije dobio Nobelovu nagradu zaslužio ih je 10. Tko sam ja da kukam, pa imam desnu ruku i još kukam. Bitno je da ide. Surfao sa po internetu tražeći neku rehabilitaciju za disfagiju iliti gutanje. Ponuda je bila deprimirajuća, a ja bi gutao bilo što, osjetiš miri ručak, a znaš da za stolom nema mjesta za tebe. Moji su se svi suzdržavali od komentiranja okusa ručka, kao i mljackanja. Čekao sam svoju kanticu propasiranog, prije davanja u peg.
– Daj mi malo u usta.
U bemti što je to fino i taman kad bi još, opet to fakin gušenje. Nije išlo, ali najbliže što sam našao da pomaže rehabilitaciji je Vital stim, to je neka vrst aparatića, kao tens pa te struja drma i simulira da progutaš. Od svih u kući uredo bih podrignuo, nakon što bi bio natočen sa više od 1000 kalorija, i tako par puta dnevno. Naravno toga nije bilo i nema u Hrvatskoj (ima u Engleskoj). Do Engleske sam mogao jedino sobnim biciklom koji mi je teta kupila tih dana. Pisalo je da vozim 24 km/ h, zamišljao sam da sam u finishu utrke za prvo mjesto, a ono se o okrenem, a ja dalje na startu. Slijedeće što mi je palo na pamet je Nitendo wii, jer sam čitao da on pomaže u rehabilitaciji kod moždanog (u Australiji), pa smo si i to priuštili. Jedva sam čekao da dođe. Kad smo ga kupili dobili smo samo jedan joistik uz njega, jupi mogao sam boksati sam protiv sebe, a nikog od ukućana nisam mogao izboksati, jer sam i sam po sebi bio kao da sam na nosilima izašao iz ringa. Recesija je globalno sve više uzimala maha. Moje liječenje je vodilo u bankrot, totalno sam bio nesvjestan da je sve podređeno meni. Rame mi je nabubrilo od svakodnevnih injekcija Klivarina. Još sam dobio i serboreu, valjda od stresa. Ljevostrano sam bio šaren kao Dalmatiner. Nema veze idem na more, pa ću to izliječiti.
– nastavlje se –