Dnevnik bolesnika: Kako je sve počelo
Dnevnik bolesnika: U bolnici u Slavonskom Brodu
REANIMACIJA (15. 03. 2010. – 14. 04. 2010.)
Očekivao sam da će me u najmanju ruku odvesti u hotel sa 5 zvjezdica, tipa Westina, Esplande ili u najgorem slučaju Sheratona. Naravno da u Slavonskom Brodu nema takvih hotela, a i da ima zvjezdice bi pobjegle sa njih. Voze me na bolje mjesto. Pitanje je bilo koje sam si postavljao. Da li ču dobiti ključ od svoje sobe? Bio sam sretan što napokon idem kući. Nema veze meni je kuća bila grad od 60-ak tisuća stanovnika. Šutio sam, jer sam se bojao da ću dobiti neku infekciju, ako budem prstom začepio kanilu. Razvio sam neku očnu komunikaciju sa doktoricom. Kad bi je pogledao ona bi rekla:
–Sve je u redu, još malo pa ćemo doći.
Bio sam sretan, svaki puta kad bi pogledala na sat. U kolima hitne, sigurno joj je bilo zanimljivo sa mnom. Vrijeme mi je bilo totalno nebitno, ali ja idem u bolje, imat ću svoju sobu, zar ne? Dobit ću i onu kapitalističku perverziju, zbog koje sam bio ljubomoran, zvano antidekubitalni madrac… Ma, ja sam zdrav. Nakon otprilike sat i po drdanja, napokon poznate zgrade (Svačićeva), iz ležeće perspektive. Onda napokon stižemo u brodsku bolnicu. Vožnja liftom, no nigdje nije bilo recepcije. Na ulazu u moj dio hotela pisalo je: ˝Odjel za anesteziju, reanimaciju i intezivno liječenje˝. Nakon 4 mjeseca bolnice, bio sam presretan, što sam napokon na reanimaciji. Nisam imao pojma da sam po reanimacijama ležao u dvije bolnice u Zagrebu. Ajd dobro, priznajem da sam bio u Zagrebu. Kao odbor za doček dočekala me šefica reanimacije dr. Jasminka.
– Prvo ćemo te izvagati, pa udebljati, pa ideš u toplice.
Koja sam faca, kad me direktorica hotela dočekuje. Tako su me uvezli u moju sobu. To je ogromna soba sa svojih tada otprilike 300m/2. Sve je to bila jedna soba i moja, u desnom kutu te prostorije. Sva ostakljena, tako da sam imao izvrstan pogled na cijelu reanimaciju. Primijetio sam da skoro svi pacijenti imaju nekakve aparate pored sebe i da spavaju. Dočekao me i tv, ali bez daljinskog, baš se u to vrijeme prelazilo na digitalni program. Mogu reći, da sam do kraja bio vjeran analognom.
– Sestro Beta donesi vagu!
Elizabeta ili Beta je bila moja sestra. Naravno tamo je ekipa za pet i ni najmanje mi Pandak nije falio, iako sam znao da smo u istoj bolnici. Stigla je vaga. Totalno sam bio nabrijan, pa sam zaboravio da ne hodam. Cijela obitelj me držala da ne padnem. Nekako sam sa kreveta zakoračio na tu vagu desnom nogom. Sekundu sam se ispravio, vaga je pokazala 41 kg.
– Uuuu bokte pomislio sam. Na 183 cm, 41 kg. Anoreksija…
Do tad sam znao da o tome samo da je to bolest vezana za probleme sa prehranom. Moj problem je bio jedan od sto problema. Doslovno nisam mogao jesti, baš ništa. Kosa mi je podosta narasla, postao sam metalac. Totalno suludo, ali bio sam presretan što ležim na reanimaciji. Imati svoju sobu na reanimaciji i tv a još antidekubitalni madrac. To je za mene bio hotel u Dubai-u sa 6 zvijezdica. Iz one stvari virio mi je unirarni kateter. Pišaš, a ne kužiš da pišaš. U peleni sa 29 godina, užas. Za jednu stvar sam imao vremena -za promatranje u toj sobi. U toj velikoj sobi paralelno sa mojim, bila su još dva kreveta. Vidio sam neku valjda suprugu od pacijenta, kako stoji ispred kreveta i ništa ne priča, nego samo gleda: u brata, supruga ili ne znam koga. Bilo mi je čudno što ništa ne priča. Zaspao sam, kad sam se probudio vidio sam svijeću kako gori ispred toga kreveta .Dosta mi je trebalo da shvatim da je to bio oproštaj od nekog voljenog.
Rame me sve više bolilo, valjda od neaktivnosti . Razmišljao sam samo o tome kako doći do Brufena. A taj madrac, bio je ko da ležim na poluispuhanom dušeku. Sestra Beta, Marina, Antonija, Tomo 1 I 2, Igor su me stalno obilazili. Sve više sam čepio kanilu i komunicirao. Igor mi je bio fascinatan, znao mi je pogoditi temperaturu samo me dotakne, nisam više bio febrilan. Iskoristio sam priliku da se kladim sa njim u ćevape, da njegova mi nije pogodio temperaturu. Naravno opkladu sam izgubio. Dolazili su mi prijatelji, obitelj i supruga. Svi umotani kao svemirci.
– Vanja sutra će ti doći terapeut da ti vježba gutanje. Došla ti je Hana, sad će je tvoji uvesti.
Emocije su mi proradile, vidjet ću Hanu!!! Bio sam uvjeren da je nisam vidio godinama. Nakon par minuta vidio sam to svoje malo slatko biće kako mi prilazi. Imala je masku na licu i vidio sam te samo velike oke. Bile su uplašene kad su me vidjele. Od normalnog tate, do tate izmučenog bolesti i operacijama. Začepio sam kanilu:
– Ljubavi tata vas voli najviše i doći će kući brzo.
Vrijeme mi je totalno bilo apstraktno. Ne znam da li sam tad pitao za Teu, jer je ona jadna rasla bez tate. Tad mi je duša, ako može doslovno plakala. Hana je imala samo 9 godina. Ni ne mogu zamisliti koja hrabrost je trebala biti u tome malom biću, da mi daje utjehu.
– Kupi mi sutra šlag zamrznuti da jedem, rekao sam supruzi.
– Pitali smo dr .Jasminku, ona je rekla da može, ali polako.
Sutra mi dolazi terapeut za gutanje. Valjda mi ni sam akt gutanja nije radio.
Mašta mi je i dalje radila 100 na sat. Zamišljao sam proslavu 30-og rođendana uz pečenku naravno. Noći na reanimaciji sa pogledom iz prvog reda na istu. Oko 10 navečer ti daju Sanval i Brufen. Doviđenja budnosti bolovi u ramenu, zbogom je teška riječ za reći na reanimaciji. Taman sam počeo sanjati. Biiiii… Onaj zvuk. Buđenje na reanimaciji. Trčanje medicinskog osoblja. Brzo, brzo dajte adrenalin. Pogledao sam kroz staklo, a ono gužva na prvom krevetu oko mene. Skaču po srcu od toga čovjeka. Masiraju mu srce. Onda donose onu struju (deflibirator) za oživljavanje, kao sam na setu filma. Prvo sam pomislio da ga tuku. Onda jedno pet, šest minuta paf, paf. Kužili su da će mi oči ispasti, pa su mi na staklo navukli paravan. Čuo sam još:
– Zapišite vrijeme smrti.
To mi je prvo oživljavanje koje sam vidio, nažalost sa fatalnim ishodom po pacijenta. Poslije par sati vidio sam svijeću, naravno upaljenu.
– U kojim količinama reanimacija nabavlja te svijeće? pitao sam se.
E, kako sad ponovo zaspati. Da li imate paletu Sanvala? Odgovor bi bio nikako. Brojati ovce, na moju sreću moždani nije bio toliko jak da vidim ovce. Imao sam mobitel pored sebe, tako da sam znao koliko je sati. Jedine zvukove koje sam čuo je:
– Bi, bi.To je dobro jer svi su živi.
Oko 6 je počelo svitati. U 15 do 7 počinje mravinjak zvan njega. Ona dva kreveta paralelno meni su bila slobodna, zbog fatalnih razloga. Moj je baš bio na redu, ali treća sreća. Kad bi došli do mene. Skinuli bi mi pelenu, upjenili me, pa isprali. Doktor je rekao da ćeš danas dobiti novi kateter. U viziti, svita liječnika, tehničara, njih 10-ak koji stanu ispred moga kreveta. Svi pogledaju moju listu. Ozbiljno je čitaju i klimaju glavom.
– Da li možeš dići lijevu ruku? Ja je dignem milimetar
– Ma ti si strašan.
– Znam, hehe.
Prije doručka mi je došla Vesna Bobath terapeut educiran za gutanje. Upoznavanje je bilo ratoborno. Uhvatila me za grlo u počela masirati.
– Gutaj, gutaj, vikala je na mene!
Iz straha sam gutao nisam ni znam što. Dio sam pljuvao, ali sam gutao. Stavili su mi novi kateter, koji je kasnije sam saznao bio malo inficiran. Stavljanje katetera boli, pogotovo kad ti ga turaju u onu stvar. Bio sam sretan, dok sam čekao suprugu da mi donese šlag. Beta mi je rekla da će mi sutra donijeti patku za veliku nuždu. Dr. Jasminka je rekla da me moraju okretati na bok, da ne dobijem dekubitus. Valjda ako njega imam ne mogu u toplice. Posjete na reanimaciji su od 15-16 sati. Gledaš tu prostoriju, taj veliki pult na kojem su doktori pisali nalaze. Posjete na reanimaciju su poprilično reducirane. Prošlo je 15 sati. Vidim masku, plavu kosu i zelene oči. Dolazi mi supruga.
– Vanja donijela sam ti ono što sam ti obećala. Ledeni šlag od Leda! Hoće li ti valjati?
Ma kakav jack pot. Šlag je za mene bio jack pot.
– Donijela sam ti i malu žlicu.
Polako mi ga je davala, onaj poluotopljeni dio mi je bio najdraži. Doduše 3/ 4 šlaga je završilo u bubrežnjaku, 1/ 4 u želudcu, nakon toliko mjeseci totalne apstinencije od jela to mi je bilo zadovoljstvo. Od svih stvari u životu, najviše su me veselile sitnice. Prvi zalogaj sa 29, naučiti pišati i obavljati veliku nuždu izvan pelene. Koji su to uspjesi. Do kraja tjedna su mi svi donosili šlag. Onaj kateter u onoj stvari mi je strašno smetao. Počelo me jako peći kad bi pišao i ni pišati nisam mogao. Na skali od 1 do 10, bolovi su bili 11. Liječnik je primijetio da se previjam od bolova i hitno me poslao urologu. Ona stvar mi je postala javna, bilo mi je na početku neugodno. Kasnije sam navikao. Opet mi je crp poludio što je znak upale. Maknuli su mi kateter, da mi se malo ona stvar odmori od njega, jer ionako je spadala u deja vu.
– Kad te bude tjeralo na veliku nuždu- sestra Beta mi je rekla -galami i donijeti ću ti patku. Naravno odmah sam galamio, Ja bi patku inače pernata životinja. Donijela mi je neki limeni kao tanjur sa drškom ( lonac?), još je ta patka bez ijednog pera. Stavila mi je to pod guzicu. Kad malo bolje razmislim ni ne tjera me u wc (kreveto wc). Za svaki slučaj je i guska ( isto bez ijednog pera) bila pored mene da se nađe ako mi se bude pišalo (pardon mokrilo). Sve u svemu dobar dan, jeo sam šlag.
Slijedeće jutro juhe opet došla Vesna. Moje grlo je opet bilo njeno. Bio sam sav okuražen. Manje su me i saugali.
– Hoćeš li danas probati ručati na usta? Pitala me sestra Beta.
– Naravno da hoću.
Donijela je juhu, po okusu i vizualno; obojanu vodu. Tragovi rezanaca i mrkve. Prvi zalogaj i gušenje. Osim sauganja šlajma, ta je kanila imala još jednu svrhu. Iz nje je letjela ta mrkva kao da nekog građam sa praćkom! Da li sam došao do drugoga jela taj put, ni ne sjećam se.
Opet lezi u krevet, iako sam cijelo vrijeme ležao. Gledao sam kroz to staklo. Na njemu sam ugledao odraz ljudi koji hodaju po nebu. Duhovi? Panika me počela loviti. Duhovi ne postoje. Desnom sam rukom protrljao oči, a ono njih još više. Bemti, pa na reanimaciji ima duhova. Još malo pa će posjeta pa ću provjeriti da li ona vidi duhove. U 15 sati je došla supruga.
– Da li vidiš duhove?
Blijedi pogled:
– Ne, gdje ih vidiš?
– Tu su u staklu! Malo se nakrivila i gledala to staklo.
– To su ti radnici koji iza bolnice rade, zgradu, pa u staklu vidiš njihov odraz.
Moram priznati bilo mi je čudno što duhovi nose daske. Taj dan je bila dežurna dr. Jasminka:
– Sutra će ti doći fizioterapeut. Slikat ćemo ti zube i kanilu izvaditi, da prije toplica zaraste rana.
Znao sam otprilike da mi je prava dijagnoza infektivni endokartis, koj je uzrokovao još podosta dijagnoza. Taj famozni endokarditis uzrokovao je zub, ali koji? Došao mi je i kum Kruno sa slikom ultrazvuka.
– Vanja postati ću tata i oženit ću se. Voljeli bi da nam budeš vjenčani kum. 22. 5. bit će svatovi.
Tad je bio kraj ožujka, ali početak travnja. Do tad ću biti zdrav. Na slici ultrazvuka je bilo njegovo buduće dijete. Bio sam sretan, jer ću biti napokon kum. Reanimacija, a divnog li mjesta! Već sam se vidio kako plešem, a ni hodati nisam mogao. Upala one stvari mi se nekako smirivala. Čak sam se i uspio u gusku popišati. Kakav jesam spaljen, kuma Krunu sam nagovorio da mi na reanimaciju prokijumčari komadić kobasice. Donio ga je omotanog kao da nosi dijamant. Shit ulovili su ga u krijumčarenju i oduzeli kobasicu, šmrc. Još sam i taj dan pojeo šlag, mama mi je radila noćnu pa je često dolazila. Za mene je to bio vrhunski hotel, malo nezgodnog imena.
Došlo je slijedeće jutro. Noć sam standardno probdio. Dali su mi injekcije da mi reguliraju protobinsko vrijeme i antibiotik. Znao sam čim mi daju antibiotik da će biti krvi. Poslije vizite došao je visoki i mršavi Tomo 1 ili 2 nije ni bitno (medicinski tehničar).
– Idemo slikati i sanirati te zube.
1, 2, 3 i prebacili su me sa moga antidekubitalnog kreveta, na pokretni bolnički. Odvezao me do rengena. Prvi problem, da ti slikaju zube moraš sjediti, a ja sam nepokretan. Uspio sam nekako zakoračiti i sjesti na tu stolicu. Namještali su mi facu na taj aparat i stisak dugmeta i slikanje je gotovo.
– Sačekajte par minuta i slika će biti gotova. Sanirati će ti u ambulanti zube.
Glumio sam facu i na sve klimao sa odobravanjem. Mislim da mi se pelena tresla od straha.
– Idemo, ta je ambulanta 10-ak metara od rengena.
Tu me je čekala supruga.
– Može uči i leći na stol.
Opet problem kako da uđem kad ne hodam. Tomo je bez pitanja rekao ja ću. Po konstituciji nije neki bilder. Uzeo me kao dijete i nosio do te zubarske stolice. Dr Marijan je promatrao rengen snimku mojih zubi.
– Otvori usta…. prva, druga, dalje nisam ni brojao injekcije.
– Sačekat ćemo desetak minuta da utrne.
Nakon desetak minuta, kako je rekao sve mi je utrnilo.
– Otvori usta malo jače. Dodaj kliješta.
Pogledao sam oko sebe, a ono oko njega sve hladno oružje. Gotov sam, ovaj je neki mesar .Od straha sam se sav počeo tresti, pa onda kliješta u ustima. Prvi drugi treći… Vidio sam samo tu metalnu posudu kako se puni zubima. Hehe, to ne boli pomislio sam; lokalna je odradila svoje.
– Gotovi smo.-Natrpali su mi puna usta tupfera.-Moraš ih držati u ustima dok ne stane krvarenje.
Jedino što sam mogao kazati je:- Mmmm, uz nimalo pristojne pomisli na račun vaditelja zubi. Povratak na reanimaciju. Dva sata?? Ne , ne za mene nije vrijedilo ono pravilo da se dva sata ne jede poslije zubara, jer ja ne jedem. Po prirodi sam nemiran i stalno sam pljuvao u bubrežnjak, ali dva sata. To su mi bila dva najduža sata na reanimaciji. Sonda mi je virila iz nosa, ali kako da tražim vode, a totalno sam dehidriran. Kad bi netko od tehničara prolazio. Mogao sam samo vikati:
– Mmm. Mmm: – ovaj bunca. -Još malo pa ćeš pljunuti to, strpi se.
Ta dva sata su bila kao godine, ali prošla su. Vode, dobio sam špricu vode. Saniran sam, sutra ću prebrojati koliko mi fali zubi.